vjesnik br 111 web - Dominikanci · 2015. 6. 6. · Toma Akvinski. Govore}i o zahvalnosti Toma isti~e tri stupnja: ~ovjek treba prepoznati i priznati da je primio dar, zatim hvaliti

LI (2015.) 111 • ISSN 1331-7660

V J E S N I KHRVATSKE DOMINIKANSKE PROVINCIJENAVJE[TENJA BLA@ENE DJEVICE MARIJE

VJESNIK HRVATSKE DOMINIKANSKE PROVINCIJENAVJE[TENJA BLA@ENE DJEVICE MARIJE

LI (2015.) 111

ZAGREB SVIBANJ 2015.

5

UV

OD

NIK

POGLED ZAHVALNOSTI

U apostolskom pismu prigodom Godine posve-}enog ìvota papa Franjo isti~e kao prvi cilj „gleda-ti pro{lost sa zahvalno{}u“. Svaka ustanova ima bo-gatu pro{lost. Papa poziva da se svaka ustanova sjeti svojih po~etaka i svoga povijesnog razvoja te sna`noga Bo`jeg djelovanja. Ne radi se o „preka-panju po pro{losti ili njegovanju beskorisnih nostal-gija“, nego o potrebi da se identitet o~uva ìvim, da oja~a jedinstvo redovni~ke obitelji i osje}aj pripad-nosti svih ~lanova.

Na{e dru{tvo u kojem se sve vi{e isti~e i zahtije-va izvrsnost, dru{tvo je osobnog uspjeha. Svatko èli model kojim je on sam sebe izgradio, usavr{io. To apsolutno isticanje sebe, znak je krize osje}aja pripadnosti. Podiù se spomen-plo~e, ali je prisutna kriza pam}enja i preno{enja tradicije. Identitet je postao potro{a~ki proizvod koji se mijenja poput modnih predmeta. Izvrsnost se tako svodi na po-javnost, i postoji samo ako se pojavljuje u medijima. Uo~ava se fenomen provizornog identiteta, te`nja za mno{tvom iskustava jer se sanja o prelaènju iz jednog identiteta u drugi. Rizik je suluda trka za jednokratnim – petominutnim trenutkom slave – kako bi se izbjeglo tjeskobu vrtoglavice ako se na-|emo pred vlastitom prazninom.

Redovni~ki ìvot tijekom povijesnoga razvoja satkan je od tradicije koja se kazivanjem prenosi i ugra|uje u pripadnost zajednici. Zaborav bitnih di-menzija karizme, djelomi~no kazivanje u njihovu preno{enju i stvaranje prividnih pripadnosti slabi identitet ustanove. Pozornim i zahvalnim pogledom

na pro{lost otkrivamo kako su karizmu ìvjeli tije-kom stolje}a, kako se kreativna vjernost ostvarivala i prenosila u raznim, a nekada i te{kim situacijama. U}i u redovni~ki ìvot zna~i priznati se jednim na-rodom, u solidarnosti s jednom povije{}u, s njego-vim doga|ajima i slavnim i tragi~nim osobama. Sto-ga papa Franjo isti~e: „Mo}i }e se otkriti nedosljed-nosti, koje su plod ljudske slabosti, a katkad tako|er zaborava nekih bitnih aspekata karizme. Sve je to pou~no i ujedno poziva na obra}enje.“

U ovoj Godini posve}enog ìvota na{ Red za-po~inje 7. studenoga, na blagdan svih svetih Reda, proslavu velikog jubileja, svoje 800. obljetnice. I sami smo pozvani gledati u tu vi{estoljetnu pro{lost, gle-dati posebice u utemeljitelja Reda sv. Dominika, nje-gove nasljednike, prvu bra}u i prve zajednice „kako bismo u njima otkrili iskru nadahnu}a, ideale, pro-jekte, nosive vrijednosti“. Pozvani smo i mi „gledati pro{lost sa zahvalno{}u“: kazivati sebi i drugima tu bogatu pro{lost i istodobno iskazivati zahvalnost.

Zahvalnost je posebna vrlina, a nezahvalnost po-seban grijeh, tvrdi sv. Toma Akvinski. Govore}i o zahvalnosti Toma isti~e tri stupnja: ~ovjek treba prepoznati i priznati da je primio dar, zatim hvaliti i zahvaljivati te uzvratiti prema svojoj mogu}nosti.1 Najteì stupanj nezahvalnosti je ne priznati, zabo-ravom ili na neki drugi na~in, da smo primili darove. „Govor o daru i zahvalnosti u sebi~nom dru{tvu

1 Usp. Toma Akvinski, Suma teologije II-II, pit. 107, ~l. 2, od-govor.

VJESNIK HRVATSKE DOMINIKANSKE PROVINCIJE

6

okrenutom samom sebi u na{em vremenu konzu-miranja zasigurno nije popularan.“2 Pojam zahval-nosti ne}e se nametnuti ni kao tema razmi{ljanja na podru~ju gospodarstva i poduzetni{tva u kojima dominira profit. Zahvalnost je „majka svim krepo-stima“ jer u njoj ̀ ivi istina, sloboda, poniznost, do-brota i velikodu{nost. U srcu punom zahvalnosti nema zavisti, mr`nje, osvete.

„Kazivati vlastitu povijest zna~i uzdizati hvalu Bogu i zahvaljivati mu za sve njegove darove“, pod-sje}a papa Franjo. Zahvalnost je bitna dimenzija u na{em odnosu s Bogom i drugim ~ovjekom. William Shakespeare moli: „O, Boè, koji mi ìvot daruje{, daruj mi srce ispunjeno zahvalno{}u.“3 Zahvaljivanje je ponajprije posvje{}ivanje a zatim, u potpuno slo-bodnom ~inu, i priznanje da smo dionici darova.

I doista, dok pripovijedamo o Redu propovjed-nika i kazujemo njegovu osamstoljetnu povijest, zahvaljujemo Bogu {to je Crkvi darovao sv. Domi-nika i pozvao ga da nasljeduje izbliè Krista te „pre-to~i evan|elje u posebni oblik ìvota“, osnovav{i Red propovjednika „u srcu Crkve“ (in medio Eccle-siae). Zahvaljujemo bra}i i sestrama koja su stolje-}ima znali ìvjeti stvarala~ku vjernost u poslanju koje je Dominik dao Redu. Usvajamo nosive vrijed-nosti onih u kojima se prepoznajemo i s kojima se poistovje}ujemo, ugra|uju}i se u mreù velike re-dov ni~ke obitelji koja u svojoj dubokoj povezanosti ostaje u zahvalnosti. U tom poistovje}ivanju prih -va}am pro{lost koju su oni ̀ ivjeli, vrednote i nadah-nu}a te nalazim iskru nadahnu}a i kreativnost koja osloba|a. Dar i zahvalnost koja proizlazi iz toga dara pomaù prenositi vrednote i povezuju. Dar i zahval-nost poti~u nas da izi|emo iz sebe i svoje usredo-to~enosti na sebe, iz „oblaka egocentri~nosti“ (sv. Katarina Sijenska), pomaù nam prije}i iz „ja“ u „mi“, a taj „mi“ uklju~uje otvaranje prema drugome i onome sasvim Drugome, priznanje i zahvalnost.4

2 Ivan Koprek, Fenomen i bit zahvalnosti. Fenomenolo{ko-metafizi~ka analiza, Obnovljeni ìvot 57 (2002) 3, str. 287.3 W. Shakespeare, Henrik [esti, Drugi dio, Prvi ~in, Prvi pri-zor: “O Lord, who lends me life, lend me a heart replete with thankfulness.”4 Usp. Myriam Monla, Gratitude/ingratitude: un objet de réflexion pour le monde de l’entreprise, Gérer et comprendre, 2008, br. 93, str. 60; Timothy Radcliffe, Za{to biti kr{}anin?, Zagreb, 2009, str. 156-171 (Sedmo poglavlje: „Ja jesam zato {to mi jesmo“).

Stupiv{i u Red propovjednika nau~ili smo govo-riti „mi dominikanci“. Tako moèmo re}i da smo do{li u Dubrovnik prije 790 godina (1225.), da smo u Splitu osnovali samostan prije 770 godina (1245.), u Trogiru prije 750 godina (1265.), itd. Poistovje-}ujemo se s bra}om koja su prije gotovo 800 godina do{la u hrvatske krajeve, iako smo ro|eni nekoliko stolje}a kasnije. U~imo se utkati svoje niti u ìvu mreù odnosa, jer nit na kojoj se odvija na{ rast, povezuje s tradicijom, u vjernosti s onima koji su nam prethodili i u obnavljanju (obra}enju) s onima koji su s nama na istom putu. Pridruùju}i se zajed-nici s vi{estoljetnom povije{}u oboga}ujemo se nji-hovim iskustvima, ali ugra|ujemo i svoju pri~u u zajednicu koju skupa tvorimo.

Treba njegovati kontemplativnu dimenziju na {ega ìvota. Potreban nam je kontemplativni pogled i na povijest. „Kontemplacija nas ~ini sposobnima da gle-damo nesebi~no.”5 Nesebi~an pogled otvara nas dru-gima i za druge te dopu{ta da nas drugi nadahnjuje i oboga}uje. U samom uvodu apostolskoga pisma prigodom Godine posve}enog ìvota papa Franjo preuzima rije~i pape Ivana Pavla II. iz apostolske pobudnice Vita consecrata (br. 110): „Vi nemate samo slavnu povijest koje se treba sje}ati i koju treba pri-povijedati, nego veliku povijest koju treba izgraditi! Gledajte u budu}nost, u koju vas {alje Duh da s vama u~ini jo{ velikih stvari.“ Te nam rije~i posebno odje-kuju u ovoj prigodi velikoga jubileja Reda.

Sveti Dominik bio je pun plodonosne ma{te i odva`nosti kada se radilo o na~inu na koji biti u slu`bi Boga, evan|elja i Crkve. Njegov „govor o Bogu i s Bogom“ potvr|uje koliko je ostajanje s Gospodinom oblikovalo njegov kontemplativni po-gled. Hod s Isusom trebao bi oblikovati i na{ kon-templativni pogled koji i danas zna posvuda prepo-znavati prisutnost i djelovanje Duha. Papa Franjo poziva da „prigrlimo budu}nost s nadom“ i tako nastavimo „ispisivati veliku povijest u budu}nosti, koju moramo uvijek imati pred o~ima, svjesni da nas prema njoj odlu~no vodi Duh Sveti kako bi nastavio s nama ~initi velike stvari.“

brat Anto Gavri}, OPprovincijal

5 Timothy Radcliffe, Obe}anje ìvota, Vjesnik Hrvatske do-minikanske provincije 35 (1998) 82, str. 18.

7

IZ REDAPISMA UÎTELJA REDA

Komentar godi{nje teme Jubileja (2015.)Dominik: upravljanje, duhovnost i sloboda

„Ako ostanete u mojoj rije~i, uistinu, moji ste u~enici; upoznat }ete istinu i istina }e vas osloboditi.“

(Ivan 8, 31-32)

„Za slobodu nas Krist oslobodi!“ (Gal 5, 1)

Istina }e vas osloboditi! Kao odjek toga Isusova obe}anja javlja mi se slika ljudi koji su hodili s Isu-som navije{taju}i Kraljevstvo po gradovima i selima. Oni su zaista bili oslobo|eni, svatko na svoj na~in. Oslobo|eni tereta svojih grijeha, slijepih ulica svo-jih laì, teìne svoga ìvota, otu|uju}ih podjela... Potaknuti èljom svojega U~itelja i Gospodina da po|u i u druge gradove, pratili su ga, uvjereni da s Njim ostaju u istome Duhu koji ih je svakoga dana sve vi{e osloba|ao od njih samih, slobodni da se pre-daju prijateljstvu koje nam je Bog poklonio u svome Sinu, slobodni da budu poslani. Slobodni biti Kri-stovim u~enicima i pozivati druge da im se pri druè. Duh Isusova propovijedanja u~inio ih je slobodnima, iako mo`da i nisu dobro izra~unali u {to se upu{taju odgovoriv{i na njegov poziv da ga slijede ili pridru-ìv{i mu se svojevoljno iz zahvalnosti za milosr|e koje im je iskazao. Drè}i se uz Njega u njegovu navije{tanju Kraljevstva otkrivali su da postaju i slo-bodniji nego {to su se usudili nadati. Slobodni, za-hvaljuju}i rije~i njihova prijatelja i Go spodina. „Ako ostanete u mojoj rije~i, upoznat }ete istinu i istina }e vas osloboditi.“ Oslobo|eni Rije~ju istine!

Mislim da se tema ovogodi{nje pripreme za pro-slavu Jubileja Reda „Dominik: upravljanje, duhov-nost i sloboda“ odnosi upravo na tu slobodu pro-povjednika. Svi pamtimo va`ne tekstove o navede-nim temama koje smo imali prilike ~itati posljednjih godina (upravljanje u Redu, poslu{nost, sloboda i

odgovornost, itd.) i koje }emo rado ponovno pro-~itati. îni mi se da nas tema ove godine, u perspek-tivi koju navedeni tekstovi otvaraju, poziva da obra-timo pozornost na ono {to mo`da ~ini samu sr` duhovnosti Reda: primanje odva`nosti za slobodu propovjednika u~e}i postajati njegovim u~enicima. Upravo je to mjesto gdje se odvija upravljanje u Redu.

Uvijek se isti~e bitna i jedinstvena uloga koju u ìvotu propovjednika ima poslu{nost: „Obe}ajem poslu{nost, Bogu...“ Dominik je, kako nas podsje-}aju povjesni~ari, traìo od prve bra}e da mu daju obe}anje „poslu{nosti i zajedni~kog ̀ ivota“. Dva su na~ina postajanja u~enikom: slu{anjem Rije~i i u~e-njem od nje, ̀ ive}i s drugima i nasljeduju}i je, poput prve zajednice prijatelja i prijateljica koji su i{li s


8

Isusom po gradovima i selima da bi od Njega nau~ili biti propovjednicima. Zajedni~kim oslu{kivanjem i ìvljenjem, pretvaraju}i nasljedovanje Rije~i u izvor jednodu{nosti.

Posve}eni u propovijedanju: poslani propovijedati evan|elje

îni mi se da smo u ovoj Godini posve}enoga ìvota pozvani ponovno i bez prestanka crpsti na izvoru na{ega ìvota: posve}ivati se za evangeliza-ciju Bo`je Rije~i, posve}ivati se propovijedanju Ri-je~i, „prebivati u Njegovoj Rije~i.“ „Ako ostanete u mojoj rije~i, uistinu, moji ste u~enici.“ Za Domini-ka upravljanje zna~i podràti tu èlju – pojedinaca i zajednica – da uistinu „budu njegovi u~enici.“ To zna~i biti ~uvarima „prebivali{ta Rije~i“. To je kri-terij poslanja koji se sam name}e. No, koja je to „Rije~“? Saznajemo {to ta Rije~ za nas zna~i iz raz-govora Sina s Ocem u dahu Duha: „...ho}u da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom.“ To je sinovska intimnost u kojoj se ukor-jenjuje poslanje: „kao {to si ti poslao mene, i ja {aljem njih...“ Ostajanje u Njegovoj Rije~i nipo{to ne podrazumijeva „kontemplativnu nepokretnost usmjerenu na sebe“. To tako|er ne podrazumijeva „moralno po{tovanje pravila“ kojim bi se uspostavio (ili traìo) kona~an „stale` savr{enstva“. Ostati u Rije~i, po primjeru sv. Dominika, zna~i u}i u dina-miku Bo`je Rije~i koja dolazi ljudskome rodu kako bi u njemu na~inila svoj dom i oslobodila nas sna-gom svoga Duha. To zna~i ostati u Duhu Sinova poslanja. To tako|er zna~i postati u~enicima, i za-jednicom u~enika, u mjeri prijateljske i bratske bli-skosti sa Sinom. Prema rije~ima Tome Akvinskog, koji govori o „verbum spirans amorem“, doista mo-èmo pretpostaviti da ostati u Rije~i Bo`joj zna~i ostati u toj Rije~i koja „udahnjuje“ ljubav, odnosno uspostavlja prijateljstvo, bratstvo i zajedni{tvo – u nama i me|u nama. Dah Duha, Rije~ istine i slobode.

Jedna od prvih Dominikovih odluka, koja je u povijesti Reda ostala zapam}ena kao jedna od naj-va`nijih, bila je razaslati bra}u iz samostana sv. Ro-mana da se zrno ne bi taloìlo na jednom mjestu. Na taj je na~in pokazao da }e se upravljanje u Redu prije svega usmjeriti prema propovijedanju. U tom smislu upravljanje uvodi u svojevrsnu dinamiku du-

hovnog ìvota jer nastoji promicati slobodu svako-ga pojedinca, koja ima izvor u Bo`joj Rije~i, i sluìti joj. Ba{ kao {to je Isus to ~inio sa svojim u~enicima, i Dominik {alje svoju bra}u dvojicu po dvojicu na put propovijedanja. On ih, ustvari, istovremeno {alje studirati i propovijedati, i upravo zahvaljuju}i od-lu~nom oda{iljanju u~enika Red }e se razviti, pusti-ti korijen, izgraditi i primati nova zvanja. Oda{i-ljanjem bra}e uvelo se putovanje kao na~in „posta-janja u~enicima“, pri ~emu se propovjednike poziva da dopuste da njihov ìvot obiljeè susreti koji }e im se dogoditi dok budu prolazili svijetom kao „bra-}a“. Tako|er }e ih se potaknuti da odlaze na prva sveu~ili{ta i tako ukorijene svoje traènje istine Rije~i u razmjenu sa znanjem svog vremena, od-nosno da ukorijene svoje po{tovanje ljudske spo-sobnosti u~enja u prou~avanje otajstva objave Boga stvoritelja i spasitelja. Ostati u Njegovoj Rije~i zna~i stajati {to bliè razgovoru Boga s ljudskim rodom koji je Isus, prvi i jedini u~itelj propovijedanja Kra-ljevstva, u~inio svima vidljivim.

„Bog je o~itovao dobrotu i ~ovjekoljublje svoga Sina u svome prijatelju Dominiku: neka i vas preo-brazi na sliku...“. Ova molitva blagoslova na blagdan svetog Dominika odjekuje u izboru pape Ivana Pavla II. da svoje promi{ljanje o posve}enom ̀ ivotu („Vita Consecrata“) obiljeì otajstvom Preobraènja (VC 14). U tom smislu, i budu}i da ima du`nost poziva-ti ljude, voditi ih i pomagati im na putu „postajanja u~enicima“ radi postajanja propovjednicima, domi-nikanska uprava neprestano nastoji promicati uvje-te „ekonomije preobraènja“. Propovijedanje Kra-ljevstva na~in je na koji Red poti~e svoju bra}u i sestre da dopuste Duhu da ih suobli~i Kristu. Raz-matranje ikone Preobraènja ukazuje na bitne di-menzije te pustolovine. U sredi{tu svojega puta propovijedanja Isus uzima sa sobom tri svoja u~eni-ka koji }e svjedo~iti njegovu preobraènju: razma-tranje otajstva Sina u sredi{tu je poslanja propovjed-nika. Iz toga razmatranja propovjednik prima ono {to je poslan prenositi: stvarnost Sina Bo`jega, ali i objavu ekonomije otajstva spasenja. Prisjetimo se, doista, samoga teksta Preobraènja: „Na~inimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji...“. Isu-sov odgovor ne kasni: sjenica }e se doista na~initi, ali tek na Golgoti u Jeruzalemu. Bit }e ondje i dva druga, ali to }e biti razbojnici koje }e zajedno s njim izgnati iz dru{tva i osuditi na smrt.

9


„Nasuprot blje{tavome svjetlu s gore Preobra-ènja zasjat }e munja koja }e razdrijeti nebesa, kao da unaprijed osigurava ispunjenje silaska u kraj koji obitavaju mrtvi, odakle }e Sin biti podignut, ìv, pobijediv{i jednom zauvijek tamu smrti, vode}i sa sobom u punu prisutnost Oca one koji odsada ìve s njim zauvijek“. Na gori Preobraènja u~enici ko-na~no primaju poslanje koje }e biti njihova radost: i}i s Isusom, sve do Jeruzalema, gdje se u punini objavljuje Rije~ istine. Onamo gdje je Kristov daro-vani ìvot izvor na{e slobode.

Staviti se pod znak Preobraènja zna~i po}i pu-tom na kojemu moè sazreti na{a èlja da postane-mo u~enicima, i to ako ostajemo u njegovoj Rije~i, dopu{taju}i da nas ta Rije~ pou~i poslu{nosti i lju-bavi Sina koja se objavljuje na Golgoti i na uskr{nje jutro, primaju}i od njegova Duha poslanje kao na dan Pedesetnice.

Ostanite u mojoj Rije~i

U svome apostolskom pismu upu}enom posve-}enim osobama, papa Franjo poziva sve posve}ene osobe da „probude svijet“, znaju}i stvarati druga mjesta na kojima se ìvi evan|eoska logika dara, bratstva, prihva}anja razli~itosti i uzajamne ljubavi. Ta mjesta „moraju uvijek sve vi{e postajati kvascem dru{tva nadahnuta evan|eljem, ’gradom na gori’ koji govori istinu i snagu Isusovih rije~i“. Ta su mjesta na{e zajednice, za koje smo obe}ali da }emo u njima nau~iti postajati „stru~njaci za zajedni{tvo“, o ~emu govori i papa u spomenutomu apostolskom pismu.

Zna~ajno je i bitno da se u Redu uloga poglavara (poglavarice) nalazi upravo na sjeci{tu tih dvaju di-jelova obe}anja: poslu{nosti i zajedni~kog ìvota. „Apostolska poslu{nost“ je ona za koju je Dominik htio da potakne propovjednike da postanu bra}a onima kojima su poslani kao putnici prosjaci, i da dopuste obra}enje i oblikovanje u bratstvu, ìve}i zajedni~kim ìvotom. To apostolsko bratstvo, na koje nas obvezuje zavjet poslu{nosti, put je koji nam je Dominik pokazao i koji vodi k potpunom prima-nju na{e slobode. Poslu{nost i zajedni~ki ìvot dva su na~ina za usmjeravanje pogleda prema eshato-lo{kom zajedni{tvu kojemu je svijet obe}an nakon {to je postao „sposobnim“, jer se kaè da je svijet

stvoren „sposobnim za Boga“. To su dva na~ina an-gaìranja na{e slobode „usque ad mortem“ u svoj njezinoj punini. To ponovno zna~i da poglavar(ica) treba pozivati druge da krenu tom stazom kako bismo se svi podloìli „autoritetu“ Rije~i, kako bi-smo bili sluge razgovora Boga s ljudskim rodom koji je Bo`ja Rije~ do{la ostvariti nastaniv{i se me|u ljudima. Poslu{nost i zajedni~ki ìvot, kako bi se propovijedanje ukorijenilo i u zajednici u~enika koji slu{aju Rije~ ìvota, i u zajednici kojoj se nadamo – eshatolo{kom zajedni{tvu koje je najavio prorok i koje je Sin do{ao zape~atiti svojim ìvotom.

Ono {to bi moglo biti „stablo propovijedanja“, plod toga obe}anja evan|eoskoga i apostolskog ìvota, ukorjenjuje se u tri na~ina koja nam tradici-ja Reda stavlja na raspolaganje da bismo „prebivali u Njegovoj Rije~i“: bratsko zajedni{tvo, slavljenje Rije~i i molitve te studij. Posebna je zada}a uprave Reda – i to je mo`da njezina primarna odgovornost – promicati me|u bra}om, sestrama i laicima kvali-tetu te trostruke ukorijenjenosti koja jam~i i promi-~e apostolsku slobodu.

Bratsko je zajedni{tvo mjesto gdje bra}a i sestre mogu doìvjeti da je ljudski govor mogu}e uskladi-ti s traènjem istine koja }e ih osloboditi. Upravo nam je kroz zajedni~ki ìvot dano da pristignemo do svoje slobode daju}i svoj doprinos zajedni{tvu. Stoga je na{ „kapitularni redovni~ki ìvot“ bitan za na{u duhovnost: svaki ~lan zajednice ima svoj glas, a sudjelovanjem u zajedni~kom traènju dobra sviju, uskla|eno s poslanjem bivanja slugom Rije~i, u pot-punosti sudjeluje u upravljanju u Redu. Upravljanje je u Redu demokratsko ne zato {to bi se temeljilo na vlasti ve}ine, ve} zato {to je utemeljeno na de-mokratskom traènju jednodu{nosti. Znamo da je zahtjevna ta vje`ba zajedni~kog ìvota, jer poziva svakoga da se nikad ne odrekne vlastitoga sudjelo-vanja u dijalogu toga traènja. Zahtjevno je i zato {to svakoga obvezuje da najistinitije mogu}e izrazi vlastita stajali{ta i argumente, pa i pod cijenu izazi-vanja nesuglasica s bra}om, ali s povjerenjem da se nikoga nikada ne}e svesti na mi{ljenje ili stav koji je izrazio, te da je svatko prije svega prihva}en i voljen kao jedan od bra}e. @ivot u zajednici zahtjevan je i zato {to sve ~lanove odre|ene zajednice obvezuje da, nakon {to su strpljivo nastojali do}i {to bliè jednodu{nosti, odlu~no sudjeluju u provo|enju od-


10

luke koju su svi donijeli. To je cijena po kojoj svat-ko svakoga prihva}a, priznaje i podràva u zamahu vlastite velikodu{nosti i apostolske kreativnosti. Mo`da upravo zbog teìne te zada}e pre~esto na-pu{tamo tu dimenziju na{e ukorijenjenosti u Rije~i kroz zajedni~ki ìvot.

Molitva je drugi na~in ukorjenjivanja stabla pro-povijedanja u Rije~. Osobna i zajedni~ka molitva ne mogu se smatrati zada}om koju treba ispuniti da bismo ìvjeli u skladu sa svojim obe}anjem u redo-vitom posve}enom ̀ ivotu. Molitva je rezultat izbo-ra da, pojedina~no i u zajednici, posebno istaknemo vrijeme na{e ljudske povijesti razmatranjem otajstva Bo`je povijesti u svijetu. Na taj na~in „posjedujemo“ povijest objave, kao odgovor Bogu koji dolazi u svome Sinu „posjedovati“ svakoga od nas. Tako u molitvi dopu{tamo Duhu da „pu{e gdje ho}e“. Da bi se to postiglo, molitva proizlazi iz slu{anja Rije~i i vodi natrag k njoj, postavljaju}i teì{te gravitacije na{ih osobnih ìvota i ìvota na{ih zajednica u raz-matranje otajstva objave zapisane u Svetome pismu. Slavlje Rije~i u liturgiji, njezino kontempliranje u razmatranju o otajstvima krunice, kao i strpljiva tiha molitva pomaù nam smjestiti posve}enje na{ega ìvota propovijedanju izme|u kontemplacije i stu-dija, dva na~ina traganja za istinom Njegove Rije~i koju èlimo da ku{aju i oni kojima smo poslani. „Ako ostanete u mojoj rije~i, uistinu, moji ste u~e-nici.“ Tako ostajanje postaje prilika za nas, kao {to je to bio slu~aj i s prvim prijateljima Isusa koji je propovijedao, da otkrijemo da smo slobodni zato {to smo izabrani njegovim pozivom, oja~ani njego-vom ljubavlju i milosr|em te poslani njegovom mi-lo{}u pronositi dalje njegovu Rije~ istine. Ostaja-njem u Rije~i tako sa sobom, ~ekaju}i i oslu{kuju}i u ti{ini, nosimo one kojima smo poslani, koji se preporu~uju u na{e molitve i koje nam Bog daje kako bismo, na otajstven na~in, prihvatili da On veè nji-hovu sudbinu s na{om u istoj milosti spasenja. U tome je smislu uloga uprave Reda voditi ra~una da se sloboda pojedinaca i zajednicâ zaista ukorijeni u razmatranju tog otajstva kojim je sâm Sin, u svojoj ~ovje~nosti, donio spasenje svijetu pode{avaju}i svoju slobodu s O~evom slobodom.

Molitva nas stavlja u {kolu Gospe propovjednika. Zajedno s njom propovjednici mogu otkrivati i ne-prestano se diviti sposobnosti ljudskoga ìvota da

postane „ìvot za Boga“. Uz nju, pjevaju}i psalme ~ije se razmatranje upisuje u povijest objave, ljudske rije~i propovjednika usidruju se u srda~no razumi-jevanje razgovora kojim Bog ljudskome rodu nudi posinjenje. S njom tako|er Red u sredi{te svojega propovijedanja stavlja proro~anski znak obra}enja na bratsko zajedni{tvo, koje s nadom navije{ta pot-puno ostvarenje obe}anja saveza u Onome koji je Istina. Po primjeru Gospe propovjednika, duhov-nost poslu{nosti u zajedni~kom ìvotu tijesno sje-dinjuje na{ Red s otajstvom Crkve, zajedni~kom ljubavlju prema Kristu, posinjenjem u dahu Njego-va ìvota i darom svijetu.

Studij je tre}i na~in da se propovijedanje ukori-jeni u „ostajanju u Njegovoj rije~i“. Studij je mjesto traènja i razmatranja istine, i kao takav ima poseb-no mjesto u tradiciji na{ega Reda. Uvijek ~vrsto ukorijenjen u slu{anju Svetoga pisma te vjeran nau-ku i pou~avanju Crkve, studij je u Redu privilegira-ni na~in odràvanja na{ega razgovora s Bogom, pri ~emu tako|er vodimo prijateljski i bratski dijalog s brojnim sustavima misli koji oblikuju svijet i na svoj na~in traè istinu. Red nas poziva da kroz studij neprestano rastemo u slobodi, ne vrednuju}i na svje-tovan na~in razinu ste~enog znanja, ve} poti~u}i nas da napredujemo na putu „poniznosti istine“. Uk-lju~iti ljudsku inteligenciju, dovoljno odva`nu da poku{a ljudskim rije~ima i pojmovima u~initi ra-zumljivim ono otajstveno, u ovu pustolovinu zna~i zahvaliti Bogu stvoritelju koji je htio da ljudski razum, koliko god kona~an i ograni~en bio, bude „sposoban za Boga“, ali i pustiti da razum nadi|e nada u puninu koju nijedan pojam ne moè do kraja obuhvatiti. To nadilaènje otkriva pravu {irinu na{e slobode. Uloga je uprave u Redu ne dopustiti nam da napustimo to podru~je studija i poticati na{u kreativnost na stalno traènje najprikladnijih na~ina kojima }emo i drugima pokazati tu pustolovinu evangelizacije razuma.

Upravljanje i duhovnost?

Ta perspektiva dana duhovnosti Reda – ostati u Rije~i da bismo upoznali istinu koja nas osloba|a – omogu}uje nam da prepoznamo odre|ena temelj-na na~ela upravljanja u Redu. Ve} smo vidjeli da je upravljanje bitno usmjereno na propovijedanje te da

11


nastoji promicati na~in ìvota specifi~an za domi-nikansku tradiciju koji bra}i osigurava uvjete po-trebne da svoje propovijedanje ukorijene u Rije~i.

Prvo je na~elo neumorno poticati slavljenje ka-pitula radi utvr|ivanja bra}e u zajedni~koj apostol-skoj odgovornosti. U svome nedavnom apostol-skom pismu papa Franjo izrazio je ̀ elju da se posve-}ene osobe propitkuju o tome {to Bog i ~ovje~anstvo traè. Primijenjeno na na{u tradiciju, time se isti~e va`nost koju ponovno trebamo pridati na{im kapi-tulima. Dakako, kapituli – samostanski, provincijski i generalni – imaju zada}u poduzimanja konkretnih odluka koje se ti~u organizacije i zakonskih pravila na{ega ìvota i na{ega poslanja. Kao {to smo ve} istaknuli, u tom su smislu kapituli posebni trenuci koji nam omogu}uju ponizno prou~avanje istine koju zajedno traìmo kao bra}a. Dragocjene misli mojih prethodnika pomogle su mi shvatiti da de-mokracija u Redu ne podrazumijeva vlast ve}ine, nego traènje najve}e mogu}e jednodu{nosti. Raz-log za{to su dijalog i rasprave me|u bra}om toliko va`ni u na{oj tradiciji jest da bi svi mogli slobodno i s punim povjerenjem sudjelovati u zajedni~kom oblikovanju dobra sviju, kojem }e svatko nastojati doprinijeti. Takav je bratski razgovor mogu} samo u onoj mjeri u kojoj si me|usobno svjedo~imo brat-sko po{tovanje, otvorenost i slobodu izraàvanja vlastitih razmi{ljanja.

Jedan od bitnih ciljeva takvih rasprava mora biti svra}anje pozornosti na znakove na{eg vremena, kao i razumijevanje potreba i poziva koji se tako upu-}uju vlastitoj karizmi Reda: u srce Crkve unositi sje}anje na evan|eosko propovijedanje. U jednome od skorih sljede}ih pisama govorit }u – kao odgovor na zahtjev Generalnoga kapitula u Trogiru – o za-jedni~kom projektu zajednice, {to mi se ~ini upo-ri{tem upravljanja u Redu. U mjeri u kojoj budemo sudjelovali u izradi toga projekta mo}i }emo doista procijeniti i usmjeriti na{u slu`bu koju propovije-danjem pruàmo Crkvi i svijetu. Bratsko zajedni{tvo gradi se na zajedni~kom nastojanju za poslanjem, koje nije samo odre|ivanje onoga {to èlimo „~ini-ti“, ve} i dijeljenje na{ega „suosje}anja sa svijetom“, od kojega èlimo po~eti dijeliti dragocjeno dobro oslobo|enja po Rije~i istine.

Na temelju zajedni~ke apostolske odgovornosti, ali i zato {to je zada}a uprave u Redu osigurati da

budemo ukorijenjeni u istinu Rije~i, drugo je na~elo upravljanja slanje na put propovijedanja. Kao odgo-vor na to „poslanje“, Dominik je èlio da bra}a pu-tuju kao prosjaci kako bi propovijedanje Reda bilo produètak ekonomije Rije~i koja je u Isusu do{la na svijet kao prijatelj i kao brat, mole}i gostoprim-stvo od onih koje je èlio pozvati da sudjeluju u razgovoru s Ocem. „Asignacije“ koje daju poglava-ri trebale bi uvijek biti usmjerene u tom obzorju prosjaka koji putuju radi poslanja. Drugim rije~ima, to~nije, u duhu putuju}ih apostola koji nigdje ne ostaju trajno, {to je jedan od na~ina „postajanja u~e-nicima“. „I pristupi jedan pismoznanac te mu re~e: ’U~itelju, za tobom }u kamo god ti po{ao’. Kaè mu Isus: ’Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda. A Sin ôvje~ji nema gdje bi glavu naslonio’...“. Upravo je tu tvrdnju Dominik èlio ozbiljno shva-titi, dav{i tako svojoj bra}i priliku da ponove pitanje u~enika Ivana Krstitelja: „U~itelju, gdje stanuje{? – Do|i i vidjet }e{...“ To je ono {to nam mora pomo}i razumjeti kako funkcionira upravljanje u Redu, od-nosno razumjeti i ~uti da usred ìvota, poslanja i odgovornosti koje imamo, usred najsigurnijih egzi-stencija, pa i uspjeha i najblistavijih „karijera“, kao i na najva`nijim poloàjima, moè odjeknuti poziv koji traì da sve ostavimo kako bismo se, udaljeniji i slobodniji, pridruìli druk~ijoj dimenziji zajed-ni~koga poslanja Reda za Crkvu. Takva odvajanja – ponekad bolna, ali tako ~esto plodna – uklju~uju kriterije koje neprestano susre}emo u Dominikovu ìvotu: suosje}anje, kao granicu izme|u ìvota i smrti, izme|u ljudskog i neljudskog, izazov pravde i mira te nu`nost dijaloga izme|u religija i kultura – sve su to stvarnosti koje podsje}aju na „periferije ìvota“ o kojima papa Franjo ponovno progovara u svome pismu. Milosr|e za gre{nike, a ne privrènost na{im grijesima koji nas usredoto~uju na nas same. Sluènje zajedni{tvu Crkve i njezinu {irenju, a ne pridavanje prevelike pozornosti identitetima koji nas uvjeravaju i zadr ̀ avaju u nama samima. Ostati u Rije~i zna~i stajati cijelim tijelom na mjestu gdje pu{e Duh poslanja same Rije~i, Rije~i Bo`je ~iji u~enici ̀ elimo postati. Putovanje radi propovijeda-nja tako postaje put na {ega „oslobo|enja da bismo bili slobodni“.

Upravo zbog toga {to se upravljanje u Redu okre-}e prema tome poslanju, posebnu pozornost treba


12

posvetiti svakoj osobi, njezinim vlastitim darovima i kreativnosti, kako bi se na najbolji mogu}i na~in promicalo ostvarivanje slobode svakoga pojedinca u slu`bi dobra i poslanja sviju. U sredi{tu toga na-stojanja i u ime zajedni~koga traganja za istinom Rije~i poglavari moraju voditi ra~una o dvama zah-tjevima: milosr|u i pravdi. Milosr|e, tako drago na{oj tradiciji, prvo se mora o~itovati u brizi za ljude. Stoga me|uljudski bratski odnosi, poput odnosa unutar kakve zajednice, uvijek moraju biti upori{te koje omogu}uje da se svaku osobu podsje}a da ju se ne moè svesti samo na njezine slabosti i nedo-statke. Bratstvo se uistinu stvara kada svatko, kroz bratstvo i kroz neprekinuti poziv bratstva da se do-pusti osloboditi kako bi bio slobodan, otkrije svoje potpuno dostojanstvo koje se o~ituje u tome da nas je izabrao i spasio Krist svojim milosr|em. No, tome se dostojanstvu istovremeno uvijek mora priznati i njegova dimenzija odgovornosti. U svjetlu Rije~i istine koja osloba|a ne postoji pojedina~na sloboda koja moè potraìvati da bude zaseban otok niti da je teì{te ìvota svih ostalih. Bratstvo kakvo ostva-ruje Krist, to~nije, pou~ava nas da trebamo primati svoju istinsku slobodu otvoreni prema uzajamnosti u kojoj je drugi uvijek va`niji od mene. Upravo zbog toga uprava ima zahtjevnu odgovornost objedinja-vati nastojanje za milosr|em i du`nost pravde. To~no i objektivno pozivanje na na{e Konstitucije, za op}e dobro, kao i na odredbe na{ih kapitula, omo-gu}uje nam da se o~uva zajedni~ko dobro sviju si-gurno od proizvoljnog traènja slobode pojedinaca. Taj se zadatak ~ini te{kim i nezahvalnim, no upravo }emo pod cijenu te zahtjevne ravnoteè izbje}i olako pozivanje na milosr|e koje bi nas zatvorilo u kukavi~luk, neodgovornost ili ravnodu{nost, i svi }emo pojedina~no mo}i primiti milost radi koje smo do{li u Red: biti pozvani dopustiti da nas Rije~ isti-ne oslobodi.

Zaklju~uju}i ovaj pregled godi{nje teme Jubileja, èlio bih spomenuti jo{ jedno duhovno na~elo up-ravljanja u Redu, a to su jedinstvo i zajedni{tvo. To je jo{ jedan kriterij poslanja na koji se moèmo oslo-niti. U mjeri u kojoj strpljivo koristimo sredstva zajedni~kog promi{ljanja koja usmjeravaju slu`bu propovijedanja, pojedinci, zajednice, provincije i svi dijelovi Dominikanske obitelji ulaze u dinamiku povezivanja u jedinstvenu cjelinu. Svaki od tih dije-lova, dakako, pozvan je op}em dobru donijeti svoj osobni, kulturni i crkveni identitet. No, zbog za-jedni~kog odgovaranja na osniva~ki entuzijazam koji nas je, sve zajedno, posvetio propovijedanju, èlimo tome poslanju odgovoriti zajedno. Ili, bolje re~eno, {to je jo{ zahtjevnije, molimo Duha da od nas u~ini jednu zajednicu propovijedanja. To ga mo-limo dok istovremeno upu}ujemo neprekidnu mo-litvu da Duh zajedni{tva u ovome svijetu stvori obzor spasenja, u~vrsti u na{im srcima nadu u novo stvorenje. Iznad ulaza u baziliku svete Sabine, koju je svetom Dominiku darovao papa Honorije III., nalazi se mozaik koji predstavlja Crkvu obrezanja i Crkvu pogana te podsje}a na prvi obzor propovije-danja Reda: Rije~ istine nalaè nam da, propovije-danjem i svjedo~enjem, sluìmo obe}anom zajed-ni{tvu. To je razlog na{ega poslanja. A na vratima te iste bazilike, kao {to znamo, prikaz raspe}a podsje-}a da }e nas to propovijedanje dovesti da postanemo u~enici Onoga koji slobodno daje svoj ìvot da svi budu okupljeni u jedinstvu.

Istina }e vas osloboditi!

brat Bruno Cadoré, OPU~itelj Reda propovjednika

S francuskoga prevelaMarta Vlaji}

Fotografija preuzeta s www.nydominicannuns.org

Sve~ano otvaranje godine jubileja 800. obljetnice RedaU nedjelju 8. studenog na misi u 11.00 sati u crkvi Kraljice svete krunice u Zagrebu, uz izravni prijenos Hrvatske televizije i Hrvatskog radija.

13


PROSJACI I SOLIDARNIZA KULTURU SOLIDARNOSTI U SLU@BI PROPOVIJEDANJA

U svijetu u kojem nikada nije bilo toliko bogat-stva i novca u optjecaju, ali u kojem se sve vi{e pro-dubljuje jaz izme|u bogatih i siroma{nih, Red ne moè ostati ravnodu{an ni pustiti da „logika svijeta“ odre|uje odnose me|u nama. Upravo zbog toga, ali i kako bismo ugradili svoje propovijedanje u stva-ranje pravednijega svijeta, moramo me|u sobom graditi istinsku i zahtjevnu „kulturu solidarnosti“. Takva }e kultura imati dijela u osnaìvanju na{ega jedinstva – temeljne zna~ajke na{ega Reda.

Uvod: kultura solidarnosti koja polazi od prosja{tva

Prosja{tvo

Red propovjednika osnovan je kao prosja~ki red i, iako je o~ito da su se vremena promijenila, va`no je voditi ra~una o tome kada govorimo o na{emu dominikanskom identitetu. Znamo da je Dominik

bio radikalno zahtjevan glede siroma{tva. On je u svoje vrijeme, naime, voljno izabrao status koji ga je u~inio solidarnim s onima koji su ìvjeli u stanju napu{tenosti. Na taj je na~in inzistirao na odricanju od posjedovanja, kako pojedinaca tako i zajednice. To ga je, dakako, potaklo da uzme status prosjaka, slijede}i primjer samoga Isusa (usp. Toma Akvinski, „Suma teologije“, III, pit. 40, ~l. 3). Me|utim, osim {to je prosja{tvo posljedica odabira prili~no radi-kalnoga odnosa prema siroma{tvu, ono je tako|er posljedica odluke da se ìvi u ovisnosti o onima kojima su propovjednici poslani, na sliku ovisnosti koju su Isus i njegovi prvi u~enici imali o drugima dok su i{li gradovima i selima radi navije{tanja Bo`jega Kraljevstva (Lk 8, 1-3). Takva je ovisnost odraz ̀ elje da se preuzme rizik odre|ene materijal-ne nesigurnosti i da se, po primjeru svetoga Domi-nika, prepusti Boànskoj Providnosti te odabere putovanje radi propovijedanja. Dakle, kada govo-rimo o solidarnosti u kontekstu univerzalnoga po-slanja s ciljem evangelizacije, treba spomenuti da je u poslanju putuju}eg propovjednika potrebna me|u sobna podr{ka, koja obiljeàva na{ ̀ ivot (pu-tovanje zbog evan|elja) i odre|uje na{ cilj (puto-vanje radi navije{tanja evan |elja).

Odabir nesigurnosti prosjaka danas je sve samo ne lak zbog vi{e razloga. Du`ni smo, naravno, pri-hvatiti odre|en broj obveza, poput formacije naj-mla|e bra}e ili pruànja najbolje mogu}e brige naj-starijoj bra}i, ali i obveze koje se ti~u zdravstvenog osiguranja i mirovine te razumnoga tro{ka koji pro-izlazi iz odràvanja na{ih mjesta za ̀ ivot i slavljenje liturgije. Uzimaju}i u obzir dru{tvenu nesigurnost od koje pate brojne osobe u mnogim dràvama, ne


14

bi bilo zdravo niti pravedno poku{ati poistovjetiti njihovo stanje s na{im. Zahvaljuju}i sustavima za pruànje solidarnosti koji postoje me|u razli~itim sastavnicama odre|enoga dru{tva, redovnici ne mogu namjerno zauzeti poloàj u kojem bi drugi morali ispunjavati neke njihove potrebe koje bi sami mogli ispuniti. No, svejedno moramo odlu~no oda-brati odre|en oblik „skromnosti“ i jednostavnosti ìvota kako se ne bismo dràli na distanci od onih koji ìve u najve}oj nesigurnosti, te kako ne bismo postali „solidarni“ s bogata{ima i mo}nicima, a da to nismo ni htjeli. Treba priznati da nam je postupno pre{lo u naviku ìvjeti odre|enim na~inom ìvota koji podrazumijeva i obvezu osiguravanja potrebnih sredstava za takav na~in ìvota, te da nismo uvijek spremni spustiti razinu ̀ ivota i ugodnosti koje ima-mo u mnogim dràvama. Tako|er, u mnogim mje-stima navikli smo biti vlasnici velikih nekretnina (pa tome i teìmo), ~ak bismo te{ko mogli zamisliti kako bi bilo da se odvojimo od takvih nekretnina da bismo osigurali va`nije potrebe, i to unato~ tome {to trebamo traìti velikodu{nost drugih za pomo} u financiranju takvih nekretnina. Ne smijemo, dakle, bjeàti od stvarnosti, a promi{ljanje o prosja{tvu mora za nas biti poziv da objektivno i ponizno pro-cijenimo na {to nas obvezuje ~injenica da smo ga izabrali te koje su stvarne potrebe za koje smatramo da je opravdano traìti pomo} drugih. Jedno nas pitanje treba posebno opsjedati: U kojoj nas mjeri na{ odnos prema prosja{tvu ~ini ovisnima o drugima radi osiguravanja potreba na{ega svakodnevnog ìvota te u kojoj mjeri shva}amo prosja~enje kao moderan na~in traènja od drugih da nam pomognu u potrebama koje sami odre|ujemo? Ili, pak, to~nije, èlimo li stvoriti naviku prepu{tanja drugima da na temelju „ìvih odnosa“ (KKN 99, § II) koje s njima imamo oni odre|uju na~in ìvota koji bi vi{e odgo-varao na{em poslanju propovijedanja?

Solidarnost i op}e dobro

Posljednja dva generalna kapitula (ACG Rim 2010., §§57, br. 72-73 ; ACG Trogir 2013. §§48, br. 57, 111 i 209) pozivaju nas da postavimo ta pitanja kada je rije~ o na~inu na koji ìvimo siroma{tvo i prosja{tvo u {irem kontekstu istinske „kulture so-lidarnosti“. Ta bi nam perspektiva mogla pomo}i

izbje}i rizik, koji se ~esto javlja prilikom posjeta provincijama, da donosimo odluke o apostolskim odabirima koji, ustvari, vi{e proizlaze iz kriterija ekonomske sigurnosti nego iz poslanja, za ~im mno-ga bra}a àle. Tijekom posjeta provincijama moè-mo, primjerice, ~uti da se neka bra}a àle na ~inje-nicu da zbog potrebe zadràvanja neke prili~no is-pla tive du`nosti ne mogu odgovoriti na hitniju po-trebu, ili na ~injenicu da se odluka o ostajanju na odre|enom mjestu manje ti~e stvarnih potreba toga mjesta nego isplativosti samoga ostajanja. Ekonom-ska pitanja moraju se, dakako, uzeti u obzir kada je rije~ o organiziranju na{ega apostolskog ìvota, ali {to u~initi kako ona ne bi postala ograni~avaju}i kriterij koji bi nas sprije~io da odgovorimo na po-trebe evangelizacije ili budemo kreativni?

Od osnivanja Reda postojali su brojni oblici solidarnosti izme|u entiteta. Oni su tijekom sto-lje}a davali zamaha na{em poslanju i osnaìvali bratske veze solidarnosti. Me|utim, osnaèna kul-tura solidarnosti izme|u nas podrazumijeva, osim ostalih zahtjeva koji iz nje proizlaze, da ~ujemo poziv da ne budemo usredoto~eni prije svega na sebe, nego da dopustimo „izvlastiti sami sebe“, prema lijepom izrazu kardinala Josepha Ratzinge-ra iz 2000. godine kojim je opisao duhovnu zahtjev-nost nove evangelizacije. Izvla{tenje nas samih, koje dolazi kroz brigu za potrebe drugih, moglo bi stvoriti okruènje iz kojeg bi proiza{la i u kojem bi se ukorijenila svijest o zajedni~koj apostolskoj odgovornosti s kojom bi se zatim uskladila orga-nizacija na{ega konkretnog materijalnog ìvota. Solidarnost, dakle, ne podrazumijeva samo posto-janje fonda pomo}u kojega bi svatko, uz ekonom-sku pomo} drugih, mogao ostvariti vlastite projek-te, ve} na~in zajedni~koga ìvota koji se temelji na zajedni~koj brizi za propovijedanjem koji bi nam mogao dodatno pomo}i da prilagodimo na{ kon-kretni ìvot apostolskim potrebama koje svi soli-darno ispunjavaju.

Uzmimo primjer po~etne formacije bra}e, koja bi se mogla smatrati jednim od prioritetnih eleme-nata te zajedni~ke odgovornosti zato {to priprema budu}e bra}e propovjednika mora zaista biti briga sviju. U tome podru~ju svjedo~imo pravoj nejedna-kosti me|u bra}om u Redu, bilo da je rije~ o resur-sima za osiguravanje svakodnevnoga ìvota u ku-

15


}ama formacije, sredstvima za pomo} pri studiju (knji`nicama, radnim pomagalima ili fakultetskim {kolarinama) ili pak mogu}nosti iskustva univerzal-nosti Reda. Svaki brat u formaciji poloìt }e zavjete u Redu i trebali bismo prona}i bolji na~in osigura-vanja toga cilja s ekonomskog gledi{ta kako bi se za svakoga mogla osigurati sredstva koja su mu potreb-na za formaciju i po~etni studij. Mogli bismo nagla-siti istu potrebu solidarnosti kada je rije~ o dodatnim i specijalisti~kim akademskim studijskim programi-ma koje su provincije du`ne organizirati radi pri-preme bra}e za preuzimanje ove dimenzije poslanja Reda. Ve} postoje mnoga ostvarenja solidarnosti u podru~ju formacije me|u odre|enim provincijama, a ima i entiteta koji pokazuju zadivljuju}u veliko-du{nost. Zasigurno bismo mogli dodatno pobolj{ati u~inkovitost takve podr{ke sna`nijim strukturira-njem solidarnosti na razini cijeloga Reda, i to: pri-lagodbom i podràvanjem suradnje mnogih struk-tura formacije koje postoje u provincijama i ve} su dobro opremljene s ciljem osloba|anja snage, dava-njem podr{ke ku}ama formacije koje imaju pote{ko-}a, osiguravanjem stipendija, strukturiranom surad-njom u nastavi, raspoloìvo{}u za osnaìvanje za-jednica formacije, itd.

Kada govorimo o solidarnosti, spontano nam se name}e redak Svetoga pisma koji se odnosi na prvu zajednicu opisanu u Djelima apostolskim, gdje je vrijedilo sljede}e: „Svi koji prigrli{e vjeru bijahu zdruèni i sve im bija{e zajedni~ko. Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako bi tko tre-bao.“ (Dj 2, 44-45) Dobro nam je poznato da izazov ne leì samo u dijeljenju s drugima, jo{ manje u dijeljenju svoga vi{ka prema na{oj velikodu{noj „do-broj volji“, ve} se prije svega odnosi na to da „a priori“ imamo po{tovanja za potrebe drugoga te da njego-ve potrebe na neki na~in smatramo i na{ima. U si-tuacijama kada do|emo u napast da pitanje dijeljenja rje{avamo samo s ekonomskoga gledi{ta, trebamo zauzeti mnogo {iru perspektivu koja uklju~uje i so-lidarnost u smislu pomaganja drugima da se suo~e s potrebama apostolskih zadataka ili osnaìvanja zajednica, i to zbog na{e zajedni~ke apostolske od-govornosti. Grijeh licemjerstva, koji se spominje u Djelima apostolskim, ne podrazumijeva prije svega la`, ve} odustajanje od nastojanja za jedinstvom sviju koje uklju~uje bezuvjetno uzajamno po{tova-

nje i cijenjenje. Prosja~enje je poput {kole u kojoj u~imo kako od drugih prositi po{tovanje za svoje potrebe. U tom smislu dijeljenjem dobara u~imo voditi ra~una o zajedni~kom dobru, koje je plod brige za potrebe drugih.

Obnova u Redu

Poziv za stvaranje kulture solidarnosti do{ao je od posljednjih generalnih kapitula, koji su tako|er pozvali na „restrukturiranje Reda“. To je restruk-turiranje dio {ireg konteksta obnove na koju nas poziva skora{nja proslava Jubileja Reda. Restruk-turiranje ne treba shvatiti kao racionalizaciju na{ih struktura, ve} kao èlju da se na{a organizacija na najbolji na~in usuglasi s poslanjem propovijedanja. Izazov leì u promicanju i podràvanju propovije-danja Reda za Crkvu u novim ili posebno izazovnim mjestima. U tom je smislu od temeljne va`nosti ne uzeti u obzir samo one sna`ne, dobro organizirane i neproblemati~ne primjere. Opasnost koja se krije u restrukturiranju u na{em „globaliziranom“ svije-tu odnosi se na davanje prednosti onim najja~ima, a pozivanje slabih da se pridruè jakima ili stave pod njihovu za{titu, ~ime se izlaù proizvoljnim odlu-kama dobre volje jakih. Mi, pak, u svojem nastoja-nju oko restrukturiranja moramo uzeti u obzir komplementarnost svih oblika prisutnosti propo-vijedanja Reda, bili oni sna`niji ili krhkiji. Po~eci novoga poslanja, primjerice, mogu biti krhki i te{ki te zahtijevati dugu i trajnu podr{ku, iako ponekad èlimo vrlo brzo donijeti prosudbe o njegovoj u~inkovitosti. Tako|er znamo da neka izrazito va`na mjesta propovijedanja jesu i ostat }e osobito osjetljiva te da ~esto ne}e mo}i osigurati egzisten-ciju propovjed nika, {to opravdava uspostavljanje trajnog sustava solidarnosti. Dakle, ponovno je je-dino mogu}e gle di{te preuzimanje zajedni~ke od-govornosti za propovijedanje, {to nam svima omo-gu}uje da si damo mogu}nost prono{enja Rije~i u mjesta gdje postoje problemi, ondje gdje }e osjet-ljive prilike i nesigurnost biti uvjeti evan|eoskoga svjedo~enja.

Naravno, takva kultura solidarnosti mora na}i svoje mjesto u kontekstu cijeloga svijeta. Diljem svijeta danas zapaàmo sve dublji jaz izme|u boga-tih i siroma{nih. Na odre|eni se na~in taj jaz pro-


16

dubljuje i me|u nama, tj. me|u provincijama, a po-nekad ~ak i me|u zajednicama unutar jedne provin-cije. Taj je jaz tako|er sve dublji izme|u nas i sloje-va stanovni{tva koji ìve u ve}oj nesigurnosti, a kojima smo poslani (npr. u pitanju prijevoznih i komunikacijskih sredstava, zdravstvenog osiguranja, obrazovanja, itd.). Promi{ljanje o kulturi solidarno-sti na taj nas na~in obvezuje da to~no odredimo smisao koji èlimo dati ~injenici da smo poslani kako bismo ìvjeli kao bra}a svijeta i kroz to brat-stvo svjedo~ili Rije~ koja nam se svima obra}a da bi nam darovala prijateljstvo s Bogom. U tom nas smi-slu solidarnost u~i ra|ati se za bratstvo, kako u na{im zajednicama, tako i u odnosima s onima ko-jima smo poslani.

Solidarnost i zavjeti

Solidarnost nije jedan od tri klasi~na zavjeta re-dovni~koga ìvota, ali u svjetlu prosja{tva moèmo razumjeti na koji se na~in kultura solidarnosti, kako je prethodno opisana, odnosi na tri uobi~ajena za-vjeta posve}enih osoba. Kada u Redu izgovaramo „zavjet poslu{nosti“, molimo za milost da svoj ̀ ivot posvetimo Rije~i ̀ ive}i kao putuju}i propovjednici. Na neki na~in polaèmo zavjet prosja{tva ba{ zato {to smo propovjednici.

Dominik je od prve bra}e traìo da mu poloè obe}anje poslu{nosti i zajedni~kog ̀ ivota. ̂ ini mi se da je na taj na~in isticao poveznicu izme|u pro-povijedanja i stvaranja bratstva, implicitno potvr-|uju}i da je slu`ba propovijedanja usko povezana s otajstvom milosti kojim Krist uspostavlja svoju Crkvu kao Bratstvo dano svijetu kao znak nade u spasenje. Odabir ìvota u zajednici nije samo oda-bir koji proizlazi iz moralnoga opsluìvanja, ve} je prije svega potvrda nade u otajstveno ra|anje za bratstvo. Prvi Isusovi pratioci u propovijedanju gledali su ga kako je solidaran s ljudima, solidaran s onima koji nisu imali svoje mjesto u dru{tvu koje su utemeljili ljudi – poput gubavca, slijepca od ro|enja i oduzetog, ili pak carinika i gre{nika s ko-jima je pristajao dijeliti stol – solidaran sa svima za spasenje sviju. U~enici su na taj na~in i sami nau~ili ìvjeti takvu solidarnost (usp. Lk 8-10; Mt 10) kao po vla{teni put propovijedanja. Pavlova apostolska pisma pokazuju koliko je novim vjernicima moglo

biti te{ko tijekom vremena uspostavljati me|u so-bom prave veze solidarnosti. One isti~u bitnu na-rav ekonomskog vida u ìvotu Kristovih u~enika. Svjedo ~anstvo bratskog ìvota nije svjedo~anstvo u potpunosti dosegnutoga moralnog ideala, ve} ponajprije svjedo~anstvo nade da se ~ovjek moè obratiti na bratstvo, postaju}i postupno solidaran s bra}om i sestrama koji su mu dani, nadahnut pri-mjerom samoga Krista (u odlomku 2 Kor 8-9 sve-ti Pavao daje paradigmu za teolo{ko promi{ljanje o solidarnosti me|u kr{}anskim zajednicama). U tom je smislu solidarno bratstvo povla{teni na~in „navije{tanja Kraljevstva“. Obe}anje poslu{nosti i oslu{kivanja Rije~i da bismo se dopustili voditi i sluìti na dobrobit svih zape~a}uju odluku za so-lidarnost.

Svako je obra}enje naposljetku djelo milosti, ali onaj tko ga ̀ eli posti}i treba prona}i na~in i ispu niti konkretne uvjete kako bi bio trajno spreman dopu-stiti milosti da ga oblikuje. S toga gledi{ta moèmo re}i da je na~in ìvljenja „zavjeta siroma{tva“ jedan od na~ina priprave na to. Ne moèmo zanijekati stvarni paradoks koji postoji u na{im redovni~kim ìvotima: naime, iako smo na po~etku bili siroma{ni ili prosjaci, kako smo samo lako – i brzo – po~eli ìvjeti „burùjski“ i individualisti~ki! To je op}enito govore}i istina, i jasno nam je za{to nas je Dominik htio upozoriti na instinkt vlasni{tva, koji nas moè vi{e vezati uz materijalna dobra nego nas u~initi otvorenima za mobilnost radi propovijedanja. No, to je tako|er istina s osobnog gledi{ta, u {to se mno-gi od nas uvjere kada, nakon {to u|u u Red s tako malo stvari, za svaku novu asignaciju moraju orga-nizirati sve ve}e selidbe jer su sakupili toliko knjiga i svakovrsnih dobara – a da ne govorim o dru{tvenim ili akademskim poloàjima. Zavjet siroma{tva mora nas iz dana u dan pozivati da se dopustimo oslobo-diti od te`nje da sami „osiguramo“ svoj ìvot kako bismo pustili da „ìvi odnosi“ s ljudima (te s bra-}om iz na{e zajednice i provincije) budu na{a istin-ska sigurnost. Upravo }e na temelju toga svakome biti dano „stostruko“.

Ne smijemo gr~evito biti vezani za odre|ena mjesta koja bismo zadràli bez obzira na neka dru-ga, ve} moramo prihvatiti biti solidarni u zemljama u koje smo poslani. Potrebno nam je zajedno raditi kako bismo u ìvotu sve vi{e rasli u jednostavnosti

17


i umjerenosti, ne kroz nezdravo zadovoljstvo koje proizlazi iz „herojskog“ siroma{tva, {to bi dovelo do op~injenosti sobom, ve} kako bismo sve vi{e postizali unutarnju slobodu i gradili uzajamno po-vjerenje na temelju kojega vjerujemo da }e svakome uistinu biti dano prema njegovim potrebama. To zna~i naglasiti „temeljnu poveznicu izme|u zavjeta siroma{tva i odlu~nosti da na{a dobra postanu za-jedni~ka“. Treba svakako priznati da je dijeljenje dobara jedna od najve}ih pote{ko}a na koje se na ilazi u zajednicama, ali i me|u zajednicama odre|ene provincije. Svima su poznate razli~ite strategije ko-jima se taj problem poku{ava ukloniti, ali tako|er dobro znamo da je to jedna od najteìh to~aka zajed-ni~koga ìvota. Doìvjeti taj problem zna~i imati vlastito ìvotno iskustvo izazova, jer svaki je poziv izazov solidarnosti prema drugima. Zbog toga nas na neki na~in ìvot u zajednici, kroz iskustvo brat-skog ìvota koje dijelimo, kapitularnu organizaciju zajednice i konkretno upravljanje zajedni~kom imo-vinom u~e solidarnosti. S ove to~ke gledi{ta, dijeli-ti u zajednici, odnosno izme|u zajednica i/ili pro-vincija brigu o pravoj i sna`noj solidarnosti me|u nama, ali jo{ vi{e stvarati istinsku solidarnost sa siroma{nima na{ega svijeta poziv je da se ozbiljno shvati odluka da organiziramo svoj osobni i zajed-ni~ki ìvot pod znakom nesigurnosti, radije nego pod znakom apsolutne sigurnosti. Uvijek ponov-no odlu~iti dopustiti se odvojiti i „izvlastiti sama sebe“...

„Redovni~ki zavjet ~isto}e“ sudjeluje u tome i tako|er poziva na odre|eno emotivno odvajanje. Jedan je brat, nakon nekoliko mjeseci ìvota u za-jednici koja se nalazi u ekonomski vrlo osjetljivom podru~ju i u blizini brojnih osoba koje pate od siro-ma{tva, rekao da je u takvom apostolatu redovnici-ma manji izazov zavjet siroma{tva nego zavjet ~isto-}e. Doista, u siroma{tvu nitko ne èli ìvjeti i ono se samo za sebe ne moè smatrati „vrijedno{}u“. No, odluka za solidarnost prema siroma{nima po-ziva nas da produbimo i jo{ vi{e njegujemo odluku ìvljenja ~isto}e. To je ona prava udaljenost koja zaista otvara prostor slobode za svakoga. Nesigur-nost do koje dovodi zavjet ~isto}e u celibatu o~ituje se u odre|enom nedostatku sigurnosti u samo}i, pri ~emu se javlja izazov da }e se iz takvoga nedostatka roditi ve}a spremnost da na{u sposobnost za soli-

darnost uskladimo s na~inom na koji je Krist ostva-ruje u svojem ~ovje{tvu. ̂ isto}a nas tako dovodi do odre|enog stava u ìvotu, ali nas istovremeno u~i odre|enoj kvaliteti odnosa s onima koji su potrebi-ti, otkrivaju}i da se ne radi o zadovoljavanju ne~ijih potreba, nego o povezivanju ̀ ivotâ u odnos solidar-nosti koji osloba|a i jedne i druge.

Solidarnost u poslanju i kao svjedo~anstvo svijetu

Tijekom posjeta u Redu vrlo je bitno uvijek pod-sjetiti na njegovo organsko jedinstvo, koje ne treba promatrati kao puki zbroj samostalnih entiteta koji su se ugovorno ujedinili u neku vrstu „federacije“, kao {to ni provincija nije samo zbroj zajednica, niti je zajednica zbroj pojedine bra}e. To „organsko“ jedinstvo (koje je na odre|en na~in integrativno, usp. KKN 1, VII) samo je po sebi oblik navije{tanja Kraljevstva, jer ako teìmo svijetu kojega bi Bog Saveza mogao prihvatiti biti kraljem te u kojem lju-di vi{e ne bi traìli drugih „kraljeva“ na~injenih na svoju sliku, trebamo svojim ljudskim sposobnosti-ma, i uz na{a ograni~enja, nastojati od njega u~initi svijet u kojem svi mogu ìvjeti. Takav se svijet ne moè svesti na ugovorni odnos izme|u autonomnih entiteta ili pojedinaca, ve} mora biti takav svijet u kojem su ìvoti jednih i drugih povezani u istu egzistenciju, zato {to su povezani istom nadom u Boga koji je izvor zajedni{tva izme|u ljudi, ali ta-ko|er zahtijeva njihovo aktivno sudjelovanje. Takvo je propovijedanje bratstva, kojem uvelike doprinosi odluka za solidarnost.

Iz te perspektive moèmo re}i da u na{im zajed-nicama pitanje odnosa prema materijalnim dobrima, a posebno prema novcu, ne pokazuje samo ideju dru{tvenosti koju gajimo i koju èlimo promicati, ve} i stvarnu nadu u snagu „rada bratskog zajedni-{tva“ koje preobraàva (usp. E. Levinas, „Socialité et argent“ – Dru{tvenost i novac, u: C. Chalier i M. Abensour, „Cahier de l’Herne. Emmanuel Levinas“, Editions de l’Herne, Pariz, 1991, str. 134-138 – tekst u kojem se dru{tvenost odnosi na dinamiku dru-{tvenih odnosa koji organiziraju i odre|uju odre|e-no dru{tvo i kulturu). Pravila kojima se vodimo u tome podru~ju ne postoje da bi „moralizirala“ vjer-


18

ski ìvot, nego prije svega da taj ìvot uvedu u teo-lo{ku dimenziju i da na{im konkretnim praksama daju eshatolo{ke perspektive. S toga gledi{ta (i sa snagom nade koju nam to moè dati) mo}i }emo se usuditi suo~iti s mogu}im slabostima kako bismo ih ispravili (kao {to su siva ekonomija, otpor prema dijeljenju dobara, konzumerizam, zbrinjavanje svo-ga osobnoga ìvota, davanje prioriteta obiteljskim i privatnim vezama nau{trb solidarnosti u zajednici, veze koje se temelje na emocionalnoj ovisnosti, i sl.). Takve ispravke ne odnose se ponajprije na mo-ralne prosudbe osoba, ve} na kreativnost u solidar-nosti bratskog ìvota. S toga teolo{kog motri{ta tako|er }emo se mo}i usuditi definirati prioritete u korist onih najsiroma{nijih, najpotrebitijih i naj-manje produktivnih u odre|enoj zajednici. I s toga }emo motri{ta mo}i upravljati sredstvima koja se koriste s ciljem stvaranja me|uovisnosti u solidar-nosti unutar zajednice (zajedni~ko upravljanje, da-vanje svakome prema njegovim vlastitim potrebama, itd.).

Na taj }e se na~in tako|er usmjeravati odnosi solidarnosti u provincijama. U provincijama se ~esto postavljaju odre|ena pitanja, primjerice o razlici iz-me|u bogatih i siroma{nih zajednica (ponekad oni bogatiji pomaù siroma{nijima, ali u nekim slu~a-jevima to ~ine na temelju kriterija koje postavljaju upravo oni bogatiji). Postoje tako|er nejednakosti izme|u zajednica vezane za to {to neke polaù ra~u-ne o svojem upravljanju uz svu traènu transpa-rentnost, a druge u tome zadràvaju odre|enu taj-novitost. U mnogim mjestima osnovane su apostol-ske institucije koje dakako promi~u propovijedanje, no kod njih se s vremenom tako|er moè pojaviti èlja za samostalno{}u u odnosu na provinciju, i to kada se bra}a koja ih vode ne pona{aju kao da su im, prakti~ki, vlasnici. Op}enitije govore}i, nekoliko je provincija moralo razmisliti o vezama koje se po-stupno stvaraju izme|u apostolskih odabira i brige za ekonomsku rentabilnost, jer iako se ta dimenzi-ja, dakako, ne moè ignorirati, zbog neizre~enih ekonomskih razloga potrebno je sprije~iti da aktiv-nosti vezane za propovijedanje uskla|uju na{u so-lidarnost s na{om vlastitom sigurno{}u. Stoga treba podsjetiti na odnos koji se moè ostvariti unutar odre|ene provincije sa zajednicama, institutima, kao i vikarijatima koje se ne smatra ba{ aktivnima. Kada

je rije~ o tome, pre~esto gospodarske prilike posta-nu prvi, ako ne i jedini na~in poku{avanja poveziva-nja s drugima.

Kako kroz sve navedene ~injenice Red otkriva svijet? Va`no je imati to na umu kako bismo bili svjesni radikalne zahtjevnosti izgradnje bratskog zajedni{tva za svijet. Sredi{nje je pitanje ono koje se odnosi na zalaganje za siroma{ne jer je to kriterij analize, autenti~nosti i odvra}anja pozornosti s nas samih (îji smo mi bli`nji?). Kako se na{e zajedni-ce povezuju kroz solidarnost i djela solidarnosti s ostatkom provincije i cijeloga Reda?

Postavljaju se odre|ena pitanja na razini Reda, posebice vezano za zdravstveno osiguranje i po~et-nu formaciju, a to su dva podru~ja gdje se najvi{e o~ituju nejednakosti me|u nama. No, moèmo ta-ko|er otvoriti pitanje koje se odnosi na povezanost s odre|enom sredinom koja bi se mogla u~initi pri-li~no nekompatibilnom iz perspektive cijeloga Reda. Tako|er moramo naglasiti veliku nejednakost u ras-polaganju sredstvima apostolskog ̀ ivota ili po~etka apostolskog djelovanja, a ponekad i apostolske slo-bode. Moèmo, na primjer, prihvatiti (pa ~ak i za-htijevati) da su ùpe odgovorne za pokrivanje tro{-kova ̀ ivota, i to nau{trb davanja prioriteta obrazov-nom pristupu ili promicanju pitanja koja se ti~u siroma{nih i èna ili pak za{tite djece.

Kako bi solidarnost me|u nama funkcionirala, neophodno je zahtijevati jasno}u i transparentnost, kao i to da se ra~uni polaù objektivno i precizno. Tako|er je va`no ne traìti one najslabije, one koji imaju najvi{e temeljnih potreba, da polaù ra~une koje ne zahtijevamo od onih najja~ih. Svijet, dakako, tako funkcionira, no za nas koji èlimo navije{tati radosnu vijest rije~ju i primjerom va`no je da se odupremo toj napasti.

Graditi kulturu solidarnosti

Kao odgovor na zahtjev Generalnoga kapitula odrànog u Rimu, a koji je dao u zada}u U~itelju Reda da se uspostavi „ured za pruànje podr{ke po-slanju“ (ACG, Rim 2010., br. 231), prije tri godine uspostavljen je Ured za solidarnost koji danas nosi naziv „Spem Miram Internationalis“. Njegov je pri-marni cilj promicati razvoj kulture solidarnosti o

19


kojoj je dosada bilo rije~i i upravljati fondovima solidarnosti. Takvo se upravljanje, me|utim, mora smjestiti u {iri okvir kulture solidarnosti, a postat }e relevantno za promicanje solidarnosti u mjeri u kojoj svi budu podràvali „zajedni~ku kulturu soli-darnosti“.

Moèmo prepoznati neke preduvjete za tu kul-turu. Ona se mora oslanjati na zajedni~ku apostol-sku svijest i zajedni~ki preuzete prioritete. Primje-rice, ne bi bilo mogu}e razvijati solidarnost na po-dru~ju po~etne formacije da ne dijelimo svi uvjere-nje kako je va`nije promicati poziv sve bra}e za Red nego usredoto~iti se samo na entitet kojemu pripa-damo. Time se ponovno stavlja naglasak na ~injeni-cu da Red nije kakav „savez“ provincija, iako je vrlo va`no da entiteti budu zaista ukorijenjeni u lokalnu kulturnu i crkvenu sredinu. Ta je ukorijenjenost u vlastitu sredinu bitna da bi svaki entitet doprinosio promicanju poslanja Reda u slu`bi sveop}e Crkve. Me|u nama se moè ostvariti solidarnost u mjeri u kojoj budemo stvarno poznavali i po{tivali projekte koje zajedno provodimo. I napokon, èlimo li na-predovati u solidarnosti, to podrazumijeva da svaka osoba i svaki entitet budu istinski odlu~ni dràti se onoga {to je „zaista potrebno“, stavljaju}i sve osta-lo na raspolaganje svima.

U tom smislu molim sve entitete, zajednice i pro-vincije da razmi{ljaju o boljem na~inu ìvljenja so-lidarnosti u Redu. Izdvojimo nekoliko na~ina na koje moèmo doprinijeti tom projektu solidarnosti: redoviti doprinosi zajednica i provincija fondovima solidarnosti Reda kojima se podràvaju apostolske potrebe i projekti formacije u entitetima s pote{ko-}ama; suradnja na podru~ju formacije mlade bra}e; tematska suradnja (npr. na podru~ju obrazovanja ili za{tite djece); dijeljenje na{ih „ljudskih potencijala“ (nastavnika, pastira i stru~njaka); djelomi~ni odgo-vori na pozive; dijeljenje dru{tvenih veza (Ponekad „ljubomorno“ ~uvamo svoje dobrotvore!). Zajed-nice i provincije mogu, svaka na svojoj razini, od-lu~iti podràti projekte solidarnosti Reda. Organi-zacija „Spem Miram Internationalis“ nadzire pro-jekte koji se predlaù U~itelju Reda i osigurava

mudro kori{tenje novca kako bi sve donatorske zajednice i provincije bile sigurne u ono {to se doga|a s njihovim velikodu{nim prilozima (usp. internetska stranica „Spem Miram Internationalis“, www.spemmiram.org na kojoj se nalaze opis ciljeva, postupak prijave projekata, obrasci za podno{enje projekata i izvje{taji o provedbi projekata financi-ranih na razli~ite na~ine).

O~ito je da dobra dinamika solidarnosti zahtije-va odre|en broj uvjeta, a to su, dakako, zahtijevanje ~istih ra~una, polaganje ra~una o onome {to je ostva-reno, izraàvanje zahvalnosti, ali i volja da se ne zatvorimo u stavove kojima od sebe ~inimo `rtve i postajemo infantilno ovisni. Jedan mi je brat nedav-no ukazao na ~injenicu da bi se na{a dinamika soli-darnosti vjerojatno osnaìla kada bismo prona{li na~in da svi zajedno pokrenemo projekt solidarno-sti i s drugima, a ne samo me|u nama dominikanci-ma. Rekao mi je da mu je velika èlja da se na taj na~in proslavi Jubilej Reda: davanjem svijetu onoga {to smo primili!

To bi mogla biti dobra zaklju~na ideja ovoga pisma o kulturi solidarnosti. Naravno, trebamo dalje razvijati solidarnost me|u nama, i upravo }e to biti temeljni element osnaìvanja jedinstva Reda. No, kako sam naglasio na po~etku ovoga pisma, takva se kultura mora neprestano vra}ati na ~inje-nicu da nam je Dominik ostavio Red za koji je iza-brao da istovremeno bude propovjedni~ki i pro-sja~ki, opo na{aju}i tako Onoga ~iji dolazak na svijet èlimo navije{tati, Rije~ ìvota koja nam se objavila prose}i gostoljubivost ljudskoga roda kako bi pokazala da u Sinu Bog èli biti solidaran sa svijetom.

U Rimu, 24. svibnja 2014.

Spomen na prijenos na{ega oca sv. Dominika

Va{ brat,Bruno Cadoré, OP

U~itelj Reda propovjednika

S francuskoga prevelaMarta Vlaji}


20

ZASJEDANJE DOMINIKANSKIH PROVINCIJALA U EUROPI

Redovito godi{nje zasjedanje dominikanskih pro-vincijala iz Europe odràno je od 7. do 11. travnja 2015. u samostanu i sveti{tu Madonna dell’Arco, kod Napulja, koje dominikanci vode od kraja 16. stolje-}a koje godi{nje posjeti milijun i pol osoba.

Tema ovogodi{njeg zasjedanja bila je „Uprava, duhovnost i sloboda“, {to je i ovogodi{nja tema de-vetnice u pripravi za jubilej 800. obljetnice Domini-kanskoga reda. Tema je obra|ena s nekoliko preda-vanja, priop}enja, izvje{}a i rasprava koje su slijedile nakon svakog interventa. Zasjedanje je zapo~elo s predstavljanjem provincija i izazova s kojima se sva-ka pojedina provincija suo~ava, {to pokazuje veliku raznolikost dominikanske prisutnosti i apostolata.

Vikar U~itelja Reda i njegov asistent za po~etnu formaciju te za sjeverozapadnu Europu i Kanadu dr. Vivian Boland (~lan Irske provincije) prikazao

je u svome predavanju antropolo{ke i teolo{ke te-melje dominikanskih Konstitucija, zaustavljaju}i se na ~etiri glavne teme: sloboda, demokracija (ili bo-lje re~eno koje vrste demokracije), koinokracija i po slu{nost.

Provincijal provincije sv. Dominika u Italiji dr. Fausto Arici (Milano) u svom je predavanju pod naslovom „Nastojanja na{e demokracije: koja se vrsta demokracije prakticira u Redu propovjedni-ka?“ prikazao tri poku{aja definiranja dominikan-skoga demokratskog sustava (uravnoteèna zajed-ni~ka suradnja u poslanju, su}ut/suosje}anje kao bitna poveznica zajedni{tva i poslanja, bratski raz-govor). Istaknuo je zna~enje „demokracije vrline“ (Robert Dahl), va`nosti procesa dono{enja odluka, kreativnosti, te opasnosti „spirale {utnje“ (Serge Moscovici) koja se pokazuje na skup{tinama u ne-

21


spremnosti dono{enja odluka i nesvjesnosti dio-ni{tva zajedni~kog dobra.

Zatim su trojica provincijala (aragonski provin-cijal u [panjolskoj dr. Martin Gelabert, francuski provincijal Michel Lachenaud i Provincije sv. Tome Akvinskog u Italiji Francesco La Vecchia) u priop-}enjima iznijeli prakti~ne probleme poslu{nosti.

Po~ev{i od Op}e skup{tine u Rimu 2010. godine, Dominikanski red je u restrukturiranju entiteta. To je potvrdila i Op}a skup{tina odràna u Trogiru 2013. godine. Provincijali su u priop}enjima upo-znati sa strukturalnim promjenama u Europi glede statusa generalnih i provincijskih vikarijata koje tre-baju biti dovr{ene do 2016. Tako je Generalni vika-rijat Balti~kih zemalja postao provincijski vikarijat Francuske provincije, koja tako|er ima vikarijat u Centralnoj Africi koji se broj~ano razvija te }e us-koro prerasti u viceprovinciju. Generalni vikarijat Ukrajine i Rusije postaje provincijski vikarijat Polj-ske provincije. Ma|arski generalni vikarijat postat }e sljede}e godine provincijski vikarijat njema~ke provincije Teutonije. Generalni vikarijat u Belgiji prerastao je u viceprovinciju Belgije; budu}i da se priprema dokidanje provincije u Flandriji, Flandrija i Valonija postat }e provincijski vikarijat Belgijske viceprovincije.

Tri dominikanske provincije u [panjolskoj ([pa-njolska, Aragon i Betica) zapo~ele su 2009. godine proces sjedinjenja u jednu [panjolsku provinciju. Proces sjedinjenja zavr{it }e u sije~nju 2016. s izbo-rom samo jednog provincijala. Tim provincijama ostaje tijekom ove godine i proces restrukturiranja provincijskih vikarijata u Dominikanskoj Republici, Kubi, Peruu, Ekvatorijalnoj Gvineji, Venezueli i Hong Kongu. Cilj je omogu}iti Redu da se osnaì u odre|enom podru~ju, a restrukturiranje je u vidu poslanja Reda.

Provincijali su tako|er obavije{teni o te{kim po-liti~kim situacijama u kojima djeluju bra}a domini-kanci pojedinih provincija i vikarijata: Centralna Afrika, Irak, Ukrajina, Rusija i Turska.

Na zajedanju europskih provincijala sudjelovao je i U~itelj Reda, brat Bruno Cadoré, koji je sudio-nicima izlagao na temu „Projekt zajednice kao in-strument uprave“, s pozivom na Konstitucije Reda (KKN 311) koje govore o va`nosti zajedni~kog

projekta. Uprava je stvar skup{tine, samostanske i provincijske, na kojima se planira zajedni~ki apo-stolski rad. Dominik je zamislio cilj i poslanje Reda, Temeljna konstitucija upravo time zapo~inje („pro-positum“), a zajednice su pozvane interpretirati taj Dominikov propositum. Stoga je vrlo va`no promi-cati rad skup{tina u Redu, na kojima se uvijek pro-pitkujemo u kakvoj se situaciji nalazi Crkva kojoj èlimo sluìti, rekao je brat Bruno, podsjetiv{i po-novno na aktualnost ~etiriju prioriteta (granice) koja je zacrtala Op}a skup{tina Reda u Avili 1986.

U ~etvrtak popodne 9. travnja organiziran je po-sjet Pompejima, s euharistijskim slavljem u bazilici Gospe od Ruàrija, koje je predvodio mjesni biskup mons. Tommaso Caputo. Nakon euharistijskog slavlja nastavljen je susret sa sestrama dominikan-kama kongregacije Gospe od Ruàrija, koje je osno-vao dominikanski tre}oredac bl. Bartolomeo Longo (+1926.), istinski apostol krunice, koji je osjetio poziv da izgradi sveti{te Gospi od Ruàrija u blizini ru{evina staroga grada koji je 79. godine stradao u erupciji vulkana Vezuva.

U nastavku zasjedanja generalni promicatelj za Pravdu i mir brat Mike Debb izloìo je va`nost pro-vincijskih promicatelja pravde i mira, promicatelja na europskoj razini te stalnog predstavnika Reda pri Ujedinjenim narodima u @enevi. Asistent U~itelja Reda za apostolski ìvot brat Orlando Acevedo Rueda prikazao je pripreme za 4. kongres o poslanju Reda, koji }e se odràti u Rimu od 16. do 21. sije~nja 2017., s temom „Poslani propovijedati evan|elje“, a obuhvatit }e 12 tematskih cjelina.

Generalni promotor proslave jubileja Reda brat Franklin Buitrago predstavio je klju~ne doga|aje koji }e obiljeìti veliki jubilej 800. obljetnice Reda: otvaranje na blagdan svih svetih Dominikanskog reda 7. 11. 2015., a sve~ano zavr{no euharistijsko slavlje 21. sije~nja 2017. u Sv. Ivanu Lateranskom (o~ekuje se dolazak i Pape). U sklopu proslave ju-bileja odràt }e se i Op}a skup{tina Reda u Bologni od 16. srpnja do 4. kolovoza 2016. (datum proslave sv. Dominika u Bologni – na dan smrti). Predvi|eno je hodo~a{}e mlade bra}e studenata s U~iteljem Reda putovima sv. Dominika (1.-16. 7. 2016.).

Regens studija Hrvatske dominikanske provin-cije brat Sre}ko Koralija prikazao je rad pro{logo-


22

di{njega 17. Me|unarodnog studijskog tjedna za bra}u u formaciji i planove za ovogodi{nji 18. Tjedan i Konferenciju krajem kolovoza u Trogiru (îovo). Nositelj projekta je Hrvatska dominikanska pro-vincija, a dominikanski provincijali iz Europe podr-àvaju ovaj jedinstveni projekt susreta i dijaloga mladih dominikanaca. I ove su godine provincijali dali i financijsku potporu ovome projektu.

Posljednjeg dana zasjedanja, u subotu 11. travnja, asistent za po~etnu formaciju brat Vivian Boland prikazao je rad na projektu Op}eg plana formacije (Ratio formationis generalis) i Op}eg plana studija (Ratio studiorum generalis) koji se pripremaju, u suradnji s provincijalima, odgojiteljima i regensima

studija, a bit }e predloèni na odobrenje Op}oj skup{tini Reda u Bologni u srpnju 2016. godine. Ponovno je istaknuta potreba redovitog susreta pro-vincijala i regenesa studija, odgojitelja kao umre-àvanje dominikanskoga pokreta mladih.

Posljednjeg dana zasjedanja odlu~eno je da }e se sljede}e zasjedanje dominikanskih provincijala iz Europe u godini velikoj Jubileja 800. obljetnice Reda odràti u Hrvatskoj, tj. u Dubrovniku od 29. oùj-ka do 2. travnja 2016. godine. Odjek organizacije Op}e skup{tine definitora u Trogiru 2013. ostavio je vidljive znakove. A moglo se to vidjeti i na ovo-godi{njem zasjedanju provincijala da se ~esto citi-ralo odluke Op}e skup{tine u Trogiru.

brat Anto Gavri}, OP

Studijski tjedan na temu „Ljudska znatièlja i znanje i Kristovo ste~eno znanje“ (Human curiosity and knowledge and Christ’s acquired knowledge) odràt }e se 23.-30. kolovoza 2015. u Trogiru (îovo).

U sklopu Studijskoga tjedna, odràt }e se 28.-29. kolovoza konferencija „Vjerovanje, znatièlja, znanje i spoznaja“ (Belief, curiosity, knowledge and cognition).

Slu`beni jezici Tjedna i Konferencije su engleski, francuski i hrvatski. Tjedan i Konferenciju podràvaju IEOP, Katoli~ki bogoslovni fakultet Sveu~ili{ta u Splitu i Me|unarodno dominikan-sko sveu~ili{te DOMUNI.

23


REDOVNICI – ÛVARI KR[]ANSKE BA[TINE U IRAKU

U predgra|u Erbila, u ira~kom Kurdistanu, dva su redovnika prikupila ono {to moè biti kr{}anska ba{tina, i tako je spasili od uni{tenja dìhadista. Otac Najeeb Michaeel je Ira~anin, vedar i odjeven u bije-li dominikanski habit, prenosi Alice Fordham za National Public Radio. Drugi je otac Columba Ste-wart, visoki Teksa{anin, mr{av, odjeven u crno i nosi nao~ale s tamnim okvirom. Obojica su redovnici. U predgra|u Erbila posje}uju kr{}ane koji su prona{li uto~i{te u zgradama koje su u izgradnji.

Prognanici primaju razli~itu nu`nu pomo} od Crkve i nevladinih organizacija: hranu, posu|e, sred-stva za grijanje, i tako dalje. Brojni su napustili svo-je domove pro{loga ljeta, nose}i samo odje}u koju su imali na sebi. No, misija dvaju redovnika je stro-ga tajna, u osamljenoj ku}i ~iji poloàj mora ostati nepoznat. U njoj se ~uvaju rukopisi, svete knjige i arhivi koje su uspjeli spasiti bjeè}i iz samoprogla-{ene Islamske dràve.

Tajna misija: spasiti spise!

Ni sve}enici nisu bili po{te|eni kao ni ostatak stanovni{tva, podsje}a L’oeuvre d’Orient (Kr{}ani iz Francuske u slu`bi kr{}ana na Istoku), morali su pobje}i, ostavljaju}i sve za sobom. Nekoliko je re-dovni~kih zajednica izgubilo svoje knji`nice.

No, zahvaljuju}i dalekovidnosti oca Michaeela, koji je uvidio da se prijetnja pribliàva, spa{en je dio ira~ke kr{}anske ba{tine. Usred islamisti~ke pobune u Mosulu 2008. godine dominikanci su potiho pre-selili svoju knji`nicu u mjesto Karako{.

Knji`nica je ponovno preseljena 2014. godine, neposredno prije nego {to je Islamska dràva za uzela

grad. To je od neprocjenjive vrijednosti: dominikan-ci su prisutni u Mosulu od 1750. godine i prikupili su nekoliko tisu}a drevnih rukopisa.

Otac Michael pripovijeda kako se izvukao, kri-{om u 5 sati ujutro, neprimjetno koliko je mogao sa svojim velikim kamionom punim knjiga. „Pro{li smo tri kontrolne rampe bez problema i mislim da nas je {titila ruka Blaène Djevice Marije“, priznaje.

„Da sve ovo ne nestane“

Osim dominikanske knji`nice, ova dva redov nika ~uvaju kataloge, zapisnike, knjige i rukopise, sve-ukupno gotovo 50 000 djela. Dio tih spisa napisan je na sirijskom, varijanti aramejskog jezika kojim je Isus govorio.

Sasvim je sigurno {to bi se dogodilo s tim djelima, kad bi ih otkrili dìhadisti Daesha. Mladi „kalifat“ je pokazao da nema apsolutno nikakvog po{tovanja prema svemu {to je dio ira~ke povijesti. Sje}amo se posebno uni{tenja groba proroka Jone, mjesta koje su ~astili i kr{}ani, kao i muslimani.

Uni{tili su monumentalna asirska vrata, koja datiraju iz osmog stolje}a prije Krista. Ova spa{ena djela predstavljaju izme|u ostalog zabranjene stva-ri, lica i „proroke islama“, i zasigurno bi bila spalje-na. Dva redovnika koji ~uvaju ovo blago ne kriju svoju bojazan da kr{}ani potpuno nestanu iz Iraka. Oni poku{avaju spasiti kr{}ansku kulturu prije nego {to nestane, posebice tako {to digitaliziraju rukopise kako bi {to ve}i broj ljudi imao pristup toj ba{tini.

Izvor: www.aleteia.org


24

KANONIZIRANA MARIJA ALFONSINA DANIL GHATTASUTEMELJITELJICA KONGREGACIJE SESTARA SVETE KRUNICE

Papa Franjo proglasio je svetom Mariju Alfon-sinu Danil Ghattas iz Jeruzalema u nedjelju 17. svib-nja 2015. u Rimu.

Marija Alphonsina Danil Ghattas ro|ena je u Jeruzalemu 4. listopada 1843. iz obitelji u kojoj je dobila dobru kr{}ansku naobrazbu. Roditelj su joj bili Palestinci, koji su na poseban na~in {tovali Bla-ènu Djevicu Mariju od krunice. Na kr{tenju 19. studenoga dobila je ime Mariam Soultaneh (Sve-silni). Godine 1858. stupila je u zajednicu sestara sv. Josipa, zapo~ela studij, a kasnije i novicijat. Na ob-la~enju uzela je redovni~ko ime Marija Alfonsina. Prve redovni~ke zavjete poloìla je 1863. Nakon zavjetovanja bila je katehistica u pu~koj {koli u Je-ruzalemu, gdje se isticala svojim àrom i kvalitetom svoga rada. Promicala je osnivanje bratov{tine Bez-gre{nog za~e}a (koja }e kasnije uzeti ime „K}eri Marijine“), a kasnije vodi i udrugu Kr{}anskih majki.

Godine 1865. premje{tena je u Betlehem gdje nastavlja svoju slu`bu u nastavi. Blaèna Djevica Marija ukazala joj se prvi put 6. sije~nja 1874. To~no godinu dana kasnije imala je drugo ukazanje i Gospa ju je pozvala da utemelji novu redovni~ku obitelj koja bi uzela ime Kongregacije svete krunice. Ona je, dakle, oti{la do patrijarha Jeruzalema mons. Vin-cenza Bracca te mu iznijela svoja misti~na iskustva; prelat ju je ohrabrio i povjerio je duhovnom vodsvu don Antonija Bellonija.

Tijekom tog vremena neke sestre K}eri Marijine po~ele su razmi{ljati da se posvete Gospodinu u redovni~kom ìvotu te su taj projekt iznijele svom ispovjedniku ocu Joussefu (Josipu) Tannousu Yam-minu (1838.-1892.), kancelaru jeruzalemskog patri-jarha latinskog obreda i dominikanskom tre}oredcu.

Nakon sedam uzastopnih ukazanja Blaèna Djevica Marija joj pokaza lik oca Joussefa Tannousa, i re~e joj da po|e k njemu: on je zatraìo da Marija Alfon-sina zapi{e svoja misti~na iskustva o kongregaciji koju je Djevica Marija traìla da osnuje.

U srpnju 1880. godine mlade K}eri Marijine, pod okriljem oca Tannousa, zapo~ele su zajedni~ki ̀ ivot, a 15. prosinca 1881. obukle su redovni~ki habit iz ruku jeruzalemskog patrijarha mons. Bracca. U skladu s onim {to je Djevica nadahnula, uzele su za svoju ustanovu naziv „Sestre svete krunice“.

Sestra Alfonsina dobila je od Svetog Oca 12. ruj-na 1880. dispensu od zavjeta koje je poloìla u Kon-gregaciji sestara svetog Josipa. Tri godine kasnije, 7. listopada 1883., u{la je u Kongregaciju sestara svete krunice. Osmog prosinca iste godine obukla je re dovni~ki habit (zadràv{i redovni~ko ime Ma-rija Alfonsina) te 1. oùjka 1884. zapo~ela novicijat. A 7. oùjka 1885. devet prvih novakinja poloìlo je redovni~ke zavjete, a me|u njima i Marija Alfonsina. Sam patrijarh je predvodio slavlje. Ve} 25. srpnja poslana je u Jaffu, u Galileju, blizu Nazareta, gdje je djelovala kao u~iteljica.

Sa svojom sestrom Hanneh 1. studenog 1886. godine otvorila je {kolu za djevojke u Beit-Sahouru, a sljede}e godine oti{la je s drugim sestrama osno-vati novu ku}u i u Salt, u Jordanu. Pravilo Sestara svete krunice potvr|eno je 2. studenog 1887., a dvije godine kasnije dobilo je biskupijsku potvrdu.

Godine 1889. poslana je u Naplus, gdje je mogla ostati nekoliko mjeseci, jer se zbog ùte groznice morala vratiti na lije~enje u ku}u maticu u Jeruza-lem. Kao redovnica, primljena je 4. listopada 1890., uo~i blagdana Gospe od Ruàrija, u Tre}i domini-

25


kanski red u samostanu u Jeruzalemu. Po~etkom 1892. odlazi u Zababdeh, a od 1893. do 1908. bila je poglavarica samostana u Betlehemu. Od 1909. do 1917. ponovno boravi u ku}i matici u Jeruzalemu, a potom joj je povjereno osnivanje siroti{ta u Ain Karemu.

U oùjku 1927. njeno se zdravstveno naglo po-gor{alo. Umrla je na glasu svetosti, na blagdan Na-vje{tenja Gospodinova 25. oùjka 1927., dok je molila krunicu sa svojim sestrama, to~no u vrijeme koje je bila prorekla. Sprovod je bio 26. oùjka. Nje-zina primordialna uloga suutemeljiteljice pokazala se tek nakon njezine smrti, pri ~itanju njezinih osob-nih biljeàka.

Unato~ velikom i neprekinutom {irenju njezine svetosti, neke interne pote{ko}e u ustanovi Sestara svete krunice i te{ka politi~ka situacija na Bliskom istoku, sprje~avale su brzi po~etak postupka za bea-tifikaciju i kanonizaciju. Biskupijski postupak za-po~eo je u Jeruzalemu 1986. godine, a zavr{io je 1987. Nakon zavr{ene propisane procedure, dekret o herojskim krepostima progla{en je 15. prosinca 1994. Godine 2004. zapo~elo je ispitivanje navodnog ~uda na biskupijskoj razini, a zavr{eno je 2005. Nakon zavr{etka propisane procedure, 3. srpnja 2009. progla{en je dekret o ~udu.

Progla{ena je blaènom 22. studenog 2009. u ba-zilici Navje{tenja u Nazaretu.

Na konzistoriju 14. velja~e 2015. u bazilici svetog Petra Sveti Otac najavio je da }e bl. Marie Alphon-sine Danil Ghattas biti progla{ena svetom 17. svib-nja 2015. u Svetom Petru.

Godine 1959. Kongregacija sestara svete krunice postala je ustanova papinskog prava. U~itelj Reda brat Timothy Radcliffe dopustio je 29. svibnja 1995. pripojenje Kongregacije sestra svete krunice iz Je-ruzalema Redu propovjednika.

Danas sestre Kongregacije svete krunice djeluju u Palestini (Pojas Gaze), Izraelu, Jordanu (20 za-jednica, tri gimnazije za djevojke i jedna bolnica), Libanonu (12 zajednica, Egiptu, Siriji, Kuvajtu, u nekim emiratima Perzijskog zaljeva (Abu Dhabi, Shariqah) i Rimu.

Kongregacija broji 300 sestara (iz Palestine, Jor-dana, Libanona i Sirije). Brojne {kole koje vode se-stre poha|aju, uz kr{}ane, i muslimani jer su te {kole traène.

prirediobrat Anto Gavri}, OP


26

MALO STATISTI^KIH PODATAKA IZ REDA NA DAN 31. PROSINCA 2014.

836 studenta (od toga provincije koje imaju iznad deset studenata)

82 - Vijetnam

67 - Provincija sv. Josipa u SAD-u

63 - Provincija sv. Josipa u Nigeriji

53 - Poljska

45 - Filipini

42 - Ekvador

41 - Indija

41 - Hong Kong

36 - Kolumbija, Francuska

22 - Viceprovincija sv. Augustina u Zapadnoj Af rici; Generalni vikarijat u Kongu

20 - Provincija Australije i Novog Zelanda

18 - Toulou{ka provincija

17 - Meksiko

16 - Kanada; Provincija Imena Isusova u SAD-u,

15 - Hrvatska, Viceprovincija Pakistan, Provincija sv. Alberta Velikog u SAD-u

13 - Argentina

12 - Irska

10 - [panjolska provincija, Brazil

Na kraju 2014. godine bilo je 201 bra}e u no vicijatu, 76 |akona i 107 zare|ena sve}enika (2013. = 82).

Novaci:

22 - Vijetnam

19 - Poljska

15 - Sv. Josip u SAD-u

12 - Hong Kong

11 - Hrvatska

9 - Nigerija

8 - Filipini, Indija

7 - Sv. Imena u SAD-u

6 - [panjolska, Francuska, Sv. Toma u Italiji, Ko-lumbija, Sv. Albert Veliki u SAD-u

5 - Portugal, Ekvator

322 bra}e suradnika (Vijetnam 38, Poljska 27, [pa-njolska provincija 28, Kanada 25)

36 biskupa (5 iz Francuske Provincije, po 3 iz [pa-njolske provincije, Malte i Provincije sv. Josipa u SAD-u; 2 iz Brazilske provincije, 2 Toulouse – Fran-cuska)

Umrlo je 98 bra}e, a 19 je bra}e sve}enika napustilo Red.

Na kraju 2014. godine Red je brojio 261 samostan i 316 ku}a.

27

IZ PROV

INC

IJALA

TA

Od 17. do 24. sije~nja U~itelj Reda obavio vizi-taciju Provincije.

24. sije~nja u bolnici u Splitu umro brat Jure Bu-ljan, brat suradnik, ~lan splitskoga samostana.

Od 26. do 30. sije~nja 2015. brat Stipe Juri~, de-kan Teolo{kog fakulteta Papinskog sveu~ili{ta sv. Tome u Rimu (Angelicum) odrào novacima u Du-brovniku {kolu novicijata posve}enu uvodu u Sveto pismo.

28. sije~nja brat Matijas Farka{ asigniran u samo-stan sv. Dominika u Dubrovniku.

11. velja~e brat Dario Pavlinovi}, student II. go-dine na KBF-u u Zagrebu, napustio Red.

19. velja~e brat Stjepan Krasi} potvr|en za ~lana samostanskog vije}a u Dubrovniku.

Od 10. do 13. oùjka provincijal obavio vizita ciju u studentatu u Zagrebu.

22. oùjka brat Ivan Marija Tomi} izabran za pred stavnika bra}e studenata u novoosnovano Vije-}e za odgoj.

27. oùjka bra}a Mirko Irenej Vlk i Domagoj Polan{~ak poloìli ispit propisan za prezbitersko re|enje prema na{im Konstitucijama (KKN 248, 1) pred ~lanovima povjerenstva za ispit re|enika HDP.

1. travnja brat Zvonko Dànki} potvr|en za priora samostana bl. Augustina Kaòti}a u Zagrebu; slu`bu je prihvatio 3. travnja.

Od 8. do 11. travnja u Rimu brat Nikola Leopold Noso sudjelovao na seminaru za odgojitelje i odgo-jiteljice u posve}enom ìvotu.

16. travnja u samostanu Kraljice sv. krunice u Zagrebu sastalo se novoformirano Vije}e za odgoj (prema odluci U~itelja Reda nakon vizitacije) u sa-stavu: provincijal Anto Gavri}, regens studija Sre}-ko Koralija, u~itelj studenata Anto Boba{, podu~itelj studenata Alojz ]ubeli}, u~itelj novaka Nikola Leopold Noso, u~itelj sjemeni{taraca i postulanata Petar Gali}, predstavnik bra}e studenata Ivan Mari-ja Tomi} i moderator studija bra}e studenata Do-magoj Augustin Polan{~ak.

Brat Petar Gali} organizirao je zajedni~ke susre-te za one koji se zanimaju za Red: 6.-8. oùjka (Za-greb, Kontakova – 9 mladi}a), 17.-19. travnja (Pe-trov~e – 11 mladi}a).

Od 29. travnja do 1. svibnja provincijal obavio vizitaciju u novicijatu u Dubrovniku.

22. svibnja brat Lovro Krèlj, student 3. godine KBF-a, napustio Red.

31


DUHOVNE VJE@BE 2015.BRA]E HRVATSKE DOMINIKANSKE PROVINCIJE

Kao i proteklih godina i ovogodi{nje duhovne vje`be odràt }e se u Bolu od nedjelje 21. lipnja u 21.00 sat do podneva u petak 26. lipnja. Pozivam priore i starje{ine samostana, kao i du`nosnike Pro-vincije, da sudjeluju na ovim duhovnim vje`bama, te potaknu bra}u na sudjelovanje u ovim duhovnim vje`bama imaju}i na umu pripravu za na{ Jubilej 2016., kao i trajanje milosne Godine posve}enog ìvota.

Voditelj duhovnih vje`bi je mons. Stanko Jer~i}, generalni vikar Hvarsko-bra~ko-vi{ke biskupije, ~lan Sve}eni~kog bratstva svetog Dominika.

Molim samostanske priore i starje{ine da star-je{ini bolskog samostana bratu Damiru [oki}u jave najkasnije do 21. svibnja 2015. imena bra}e koja }e sudjelovati na ovogodi{njim duhovnim vje`bama.

Konstitucije nam vele da „sva bra}a moraju sva-ke godine obaviti duhovne vje`be u trajanju od {est dana“ (KKN 68).

Uz bratski pozdrav u ocu Dominiku!

brat Ivan Iko Mateljan, OPorganizator duhovnih vje`bi

Molitva za Jubilej 800. obljetnice Reda propovjednika:

Boè, O~e milosr|a,

koji si slugu svojega Dominika de Guzmána pozvao

da krene na put vjere kao putuju}i hodo~asnik i propovjednik milosti,

dok se pripremamo za proslavu jubileja Reda, molimo te, ulij ponovno u na{a srca

Duha uskrsloga Krista,

kako bismo vjerno i radosno navije{tali Evan|elje mira,

po istom Kristu, Gospodinu na{emu. Amen.


32

PROVINCIJALOVA KRONIKA

U zimskom semestru akademske godine 2014./15. provincijal predaje na Filozofskom fakultetu Dru`-be Isusove Hrvatski studiji – Sveu~ili{ta u Zagrebu: glavni kolegij „Povijest anti~ke filozofije“ (5 sati tjedno), izborni kolegij „Izabrani tekstovi iz anti~ke filozofije“ (2 sata tjedno, kolegij izvodi s. Ivana Pavla Novina, OP) i seminar: Aristotel, Metafizika.

U ljetnom semestru predaje: glavni kolegij „Po-vijest filozofije srednjeg vijeka“ (5 sati tjedno), iz-borni kolegij „Uvod u filozofiju sv. Tome Akvin-skog“ (2 sata tjedno, kolegij izvodi s. Ivana Pavla Novina, OP) i seminar: „Toma Akvinski, De ente et essentia – O bi}u i biti“.

Na Prvome programu Hrvatskog radija sudje luje u emisiji „Duhovna misao“ u 06.05 ujutro i reprizom oko 19.20 sati.

14. prosinca 2014., sudjelovao u euharistijskom slavlju koje je predvodio kardinal Josip Bozani} na otvaranju Godine posve}enog ̀ ivota u Zagreba~koj nadbiskupiji.

18. prosinca, prije podne odrào prigodni boì}-ni duhovni nagovor novinarima, suradnicima i za-poslenicima Glasa Koncila; ru~ak u samostanu na Pe{~enici, proslava 50. obljetnice sve}eni{tva brata Vjekoslava Lasi}a.

22. prosinca, ujutro, odrào prigodni boì}ni du-hovni nagovor djelatnicima Nadbiskupskoga du-hovnog stola; u zgradi HBK razgovor s ravnateljem Hrvatske inozemne pastve vl~. Tomislavom Marki-}em o misijama koje dominikanci vode u Parizu i Kemptenu; popodne sudjelovao u jednosatnoj tele-vizijskoj emisiji na Z1 o redovni{tvu.

33


25. prosinca, predvodio ve~ernju boì}nu misu i propovijedao u @upi Bezgre{nog Za~e}a u Male{ni-ci-Oranice u Zagrebu.

26. prosinca, sudjelovao u emisiji o redovni{tvu na HTV 1; koncert „Boì} u Ciboni“, na kojem je Redovni~ki ban aid izveo redovni~ku himnu „Hva-la redovnika“.

1. sije~nja 2015., predvodio ve~ernju misu i pro-povijedao u @upi Kraljice sv. krunice u Zagrebu.

3. sije~nja, pomagao u blagoslovu obitelji u @upi Kraljice sv. krunice u Zagrebu.

4. sije~nja, 2. nedjelja po Boì}u, predvodio ve-~ernju misu i propovijedao u kapelici Ranjenog Isu-sa u Zagrebu.

6.-11. sije~nja, vodio duhovne vje`be sestrama franjevkama od Bezgre{ne ([ibenik) u Zagrebu (Pan-tov~ak).

10. sije~nja predvodio ve~ernju misu i propo-vijedao u ùpi u Sesvetskim selima, na godi{njem okupljanju Hrvata iz Tesli}a-Be`lje-Komu{ine.

16. sije~nja, pratio u vizitaciji bra}i u Sloveniji (@alec, Petrov~e) vikara U~itelja Reda brata Viviana Bolanda i sociusa za zemlje isto~ne Europe brata Krzysztofa Poplawskog.

17. sije~nja s bra}om Vivianom i Krzysztofom posjetio samostan u Trogiru i na ̂ iovu, nave~er do-~ekali U~itelja Reda u splitskoj zra~noj luci i otpra-tio ih sve do samostana u Splitu.

18. sije~nja, vizitacija samostanu u Bolu; na misi u samostanskoj crkvi u Bolu, u 11.00 sati, predvodio misu i prevodio propovijed U~itelja Reda; popodne s U~iteljem Reda posjetili brata Juru Buljana u split-skoj bolnici; nave~er predvodio misu i propovijedao u samostanskoj crkvi u Splitu.

19. sije~nja susret s konzervatorima i izvo|a~ima radova na obnovi oltara u samostanskoj crkvi na îovu; popodne razgovor s direktorom poduze}a „Spegra d.o.o.“ u Splitu o radovima na obnovi zvo-nika samostanske crkve na Kor~uli.

20. sije~nja pratio U~itelja Reda i brata Viviana u vizitaciji samostanu u Rijeci; na ru~ku u samostanu bio je i rije~ki nadbiskup mons. Ivan Dev~i}; nave~er predvodio misu u crkvi Kraljice sv. krunice u Zagre-bu i prevodio propovijed U~itelja Reda.

21. sije~nja, pratio U~itelja Reda i brata Viviana u posjetu samostanu sestara dominikanki u Zagrebu (Trnje); predvodio misu i prevodio propovijed U~i-telja Reda te razgovor sa sestrama poslije mise.

22. sije~nja, predvodio ve~ernju misu i propo-vijedao u @upi bl. Augustina Kaòti}a u Zagrebu-Pe{~enici i poslije mise prevodio razgovor U~itelja Reda s ~lanovima Dominikanske obitelji.

23. sudjelovao na zasjedanju Provincijskog vije}a na kojem je U~itelj Reda iznio zaklju~ke vizitacije na{oj Provinciji.

27. sije~nja, u samostanskoj crkvi u Splitu pred-vodio misu zadu{nicu i propovijedao nakon spro-voda brata Jure Buljana.

28. sije~nja, sudjelovao u radu Vije}a HKVRPP-a u Zagrebu-Dubravi (kapucini); nave~er nazo~io pre-mijeri filma „Uzdol 41“ u dvorani „Vijenac“ na Kap-tolu.

29. sije~nja u Zagrebu sudjelovao u radu Vije}a HBK za ustanove posve}enog ìvota.

30. sije~nja u samostanu u Zagrebu primio pro-~elnika Konzervatorskog odjela u Trogiru dr. Miro-slava Kati}a radi nastavka radova na obnovi samo-stana Sv. Krià na îovu.

31. sije~nja kod salezijanaca u Zagrebu sudjelovao u proslavi 200. obljetnice ro|enja don Ivana Bosca; euharistijsko slavlje predvodio je apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Alessandro D’Errico.

1. velja~e predvodio ve~ernju misu i propovijedao u @upi bl. Augustina Kaòti}a u Zagrebu-Pe{~enici.

2. velja~e – Dan posve}enog ̀ ivota: ujutro sudje-lovao u 50-minutnoj emisiji „Susret u dijalogu“ o redovni~kom ̀ ivotu na Prvom programu Hrvatskog radija; nave~er sudjelovao na euharistijskom slavlju u zagreba~koj katedrali koje je predvodio pomo}ni biskup zagreba~ki mons. Valentin Pozai}.

4. velja~e susret i razgovor s ~lanovima samostan-skog vije}a u Zagrebu (Kolonija).

5. velja~e predvodio ve~ernju misu i propovijedao u @upi bl. Alojzija Stepinca u Virovitici u sklopu devetnice za patron ùpe.

6. velja~e, u provincijalatu razgovarao s gosp. Kre{imirom ôkoli}em (HTV) o snimanju doku-mentarnog filma o hrvatskim dominikancima pri-godom jubileja 800. obljetnice Reda.


34

7. velja~e, Zagreb-samostan sestara milosrdnica, predsjedao prvom skup{tinom Redovni~koga band aida.

9. velja~e, u provincijalatu razgovarao sa star-je{inom samostana u Bolu bratom Damirom [oki-}em i provincijskim ekonomom bratom Kristijanom Rai~em o provo|enju odluka provincijskog vije}a glede bolskoga samostana.

10. velja~e – Stepin~evo: sudjelovao na euhari-stijskom slavlju u zagreba~koj katedrali koje je pred-vodio kardinal Josip Bozani}.

11. velja~e, Zagreb – kino „Europa“: nazo~io pre-mijeri filma „In odium fidei“ o ubijenim hercego-va~kim franjevcima.

12.-16. velja~e boravio u Hrvatskoj katoli~koj misiji u Hamburgu.

18. velja~e otvorio izlo`bu „Hrvatski sveci i bla-ènici“ akademskog slikara Matka Antol~i}a u sa-mostanu bl. Augustina Kaòti}a u Zagrebu.

}em i razgovor o simpoziju u Kotoru i kanoniza ciji bl. Ozane Kotorske.

2. oùjka sudjelovao u radu Vije}a HKVRPP-a u Zagrebu.

3. oùjka: primio na razgovor devetoricu intere-senata za Red tijekom prvoga vikenda koji je brat Petar Gali} organizirao u samostanu u Zagrebu (Ko-lonija).

11. oùjka, sudjelovao na proslavi Dana KBF-a u Zagrebu ([alata) – bratu Mirku Ireneju Vlku do-dijeljena diploma o licencijatu.

14. oùjka sudjelovao na nacionalnom hodo~a{-}u redovnika i redovnica u Mariji Bistrici – euhari-stijsko slavlje predvodio je kardinal Josip Bozani} u koncelebraciji s hrvatskim biskupima i apostolskim nuncijem.

16. oùjka na Sve}eni~kom danu Zagreba~ke nad-biskupije odrào nagovor i ispit savjesti (Pokorni~ko bogoslu`je); sudjelovao je i kardinal te trojica pomo}-nih biskupa zagreba~kih.

17. oùjka predvodio misu i propovijedao u @upi sv. Josipa u Zagrebu (Tre{njevka) u sklopu devetni-ce za proslavu Sv. Josipa koji su vodila bra}a domi-nikanci.

22. oùjka sudjelovao na slavlju biskupskog re-|enja fra Ivice Petanjka OFMCap. u katedrali u Krku.

25. oùjka – Blagovijest, Dan Provincije: sudje-lovao na Studijskom danu Provincije, a nave~er predvodio misu i propovijedao.

31. oùjka susreo se s ministrom pravosu|a gosp. Orsatom Miljeni}em u Ministarstvu pravosu|a i razgovarali o povratu oduzete imovine.

2. travnja – Veliki ~etvrtak: predvodio misu Ve-~ere Gospodnje i propovijedao u kapelici Ranjenog Isusa u Zagrebu.

3.-4. travnja sudjelovao u obredima Velikog pet-ka u samostanu na Koloniji, a na Vazmenom bdjenju u samostanu na Pe{~enici.

5. travnja – Uskrs: predvodio misu i propovijedao u crkvi Kraljice sv. krunice u Zagrebu.

6.-11. travnja sudjelovao na zasjedanju europ-skih dominikanskih provincijala (IEOP), Madonna dell’Arco (Napulj).

24. velja~e posjetio predsjednika Sabora gosp. Josipa Leku.

25. velja~e zajedno s vl~. Ivanom Toljem (Styria) odrào predavanje u sklopu tribine „Korizma na Pe{~enici“ na temu „Tko ima autoritet taj ima mo}? Uprava u dominikanskoj tradiciji“

28. velja~e, Zagreb – Palmoti}eva, sudjelovao na euharistijskom slavlju u bazilici Srca Isusova koje je predvodio kardinal Josip Bozani} prigodom otvara-nja postupka sluge Bo`jega o. Ante Gavri}a DI.

1. oùjka, Zagreb – samostan sestara dominikan-ki: susret s kotorskim biskupom mons. Ilijom Janji-

35


11.-12. travnja pohodio biskupa u Luceri (mons. Demenico Cornacchia) i razgovarali o tijeku po-stupka za kanonizaciju bl. Augustina Kaòti}a; u nedjelju 12. travnja koncelebrirao na misi u katedra-li gdje se nalazi Kaòti}ev grob.

12.-13. travnja posjetio kolege sa studija u domi-nikanskom samostanu sv. Nikole u Bariju.

16. travnja u samostanu u Zagrebu (Kolonija) sudjelovao u radu Vije}a za odgoj.

17. travnja prijepodne sudjelovao u radu provin-cijskog vije}a u Zagrebu (Kolonija); popodne primio gradona~elnika Kor~ule gosp. Andriju Fabrisa i raz-govarali o obnovi zvonika samostanske crkve sv. Nikole u Kor~uli.

18. travnja bio kum na krizmi u Karlovcu, u na-cionalnom sveti{tu sv. Josipa.

19. travnja – Petrov~e: pohodio bra}u u Slove niji i razgovarao o odluci U~itelja Reda nakon vizitaci-je Provinciji da se bra}a spoje u jednu zajednicu; popodne nas je posjetio i celjski biskup mons. Sta-nislav Lipov{ek; tako|er razgovarao s nekoliko in-teresenata na drugom susretu koji je brat Petar Gali} organizirao u samostanu u Petrov~u.

23. travnja – Lipa, Tomislavgrad predvodio spro-vod Anice Dànki}, majke brata Zvonka.

25. travnja sudjelovao na dodjeli nagrada na 4. Susretu hrvatskoga dje~jega duhovnoga stvarala{tva; popodne vjen~ao jedan bra~ni par u ùpnoj crkvi sv. Brcka u Brckovljanima.

26. travnja predvodio misu i propovijedao u sa-mostanu sestara dominikanki u Zagrebu (Trnje) u sklopu trodnevlja za proslavu blagdana bl. Ozane Kotorske.

27.-28. travnja: Kotor, sudjelovao na proslavi 450. obljetnice smrti bl. Ozane Kotorske te sutradan odr-ào predavanje na prigodnom me|unarodnom sim-poziju o Blaènici.

28. travnja – 1. svibnja: samostan sv. Dominika u Dubrovniku – vizitacija novicijata; posjetio i bra}u i sestre u Gruù.

2. svibnja – Marija Bistrica: predvodio misu i pro-povijedao na 7. Dominikanskom hodo~a{}u kru-ni~ara.

3. svibnja sudjelovao u proslavi 50. obljetnice @upe Kraljice sv. krunice u Zagrebu; euharistijsko slavlje predvodio je zagreba~ki nadbiskup kardinal Josip Bozani}.

4. svibnja razgovarao s gosp. Kre{imirom ô-koli}em (HTV) o snimanju dokumentarnog filma krajem svibnja o hrvatskim dominikancima prigo-dom jubileja 800. obljetnice Reda.

6. svibnja predvodio misu i propovijedao u na-cionalnom sveti{tu sv. Josipa u Karlovcu.

10.-16. svibnja – Lovran: vodio duhovne vje`be sestrama Dru`be Presvetoga Srca Isusova; susreo se s rije~kim nadbiskupom mons. Ivanom Dev~i}em.

16.-17. svibnja posjetio bra}u u samostanu u Ri-jeci; u nedjelju 17. travnja predvodio dvije mise i propovijedao.

19. svibnja u Zagrebu sudjelovao u radu Vije}a HBK za ustanove posve}enog ìvota.

20. svibnja vodio ujaku sprovod i misu zadu{nicu u Zagrebu.

21. svibnja u Provincijalatu primio gradona~el-nika Trogira Antu Stipi~i}a i predsjednika uprave Hrvatskih cesta gosp. Edu Kosa.


36

DRUGA VIZITACIJA UÎTELJA REDA NA[OJ PROVINCIJI

U~itelj Reda propovjednika brat Bruno Cadoré boravio je od 17. do 24. sije~nja 2015. u vizitaciji na{oj Provinciji. Sa svojim najbliìm suradnicima Ircem bratom Vivianom Bolandom, vikarom Reda zaduènim za po~etnu formaciju te asistentom za-duènim i za Hrvatsku dominikansku provinciju, Poljakom bratom Krzysztofom Poplawskim, bio je u drugoj vizitaciji hrvatskih dominikanaca. Posjetio je samostane u Splitu, Bolu na Bra~u, sv. Dominika u Dubrovniku, Kraljice sv. krunice u Zagrebu, Rije-ci i Zenici. Ostale dominikanske zajednice u Hrvat-skoj obi{ao je u prvoj vizitaciji 2011. Naglasak cje-lotjednoga susreta bio je na ku}ama formacije mla-dih dominikanaca u Splitu, Dubrovniku i zajednici Kraljice svete krunice u Zagrebu pa je razgovarao s

novacima, studentima, ~lanovima Vije}a za odgoj i Povjerenstva za intelektualni ìvot. Posjetio je i se-stre dominikanke u Zagrebu te je razgovarao s Do-minikanskom obitelji, ~lanovima lai~kih bratstava i sve}eni~kog bratstva sv. Dominika. Susreo se i s dubrova~kim biskupom mons. Matom Uzini}em i rije~kim nadbiskupom mons. Ivanom Dev~i}em.

S Provincijskim je vije}em U~itelj Reda razgo-varao o va`nosti bolje raspodjele Provincije prema apostolskim potrebama te o kulturi formacije mla-dih dominikanaca.

Otvoreni javnosti bili su susret sa ùpljanima u Zenici nakon mise te susret s Dominikanskom obi-telji nakon mise u crkvi bl. Augustina Kaòti}a na

37


zagreba~koj Pe{~enici u ~etvrtak 22. sije~nja. Nakon predstavljanja dominikanskoga sve}eni~kog i lai~kih bratstava okupljeni su na Pe{~enici U~itelju Reda postavljali razli~ita pitanja, a on im je, uz prijevod provincijala brata Ante Gavri}a s francuskoga jezika, odgovarao i uputio brojne poruke. Govorio je o

komplementarnosti kojom dominikanci sve}enici, bra}a, ~asne sestre, zavjetovani biskupijski sve}eni-ci i laici povezuju razli~ite dominikanske karizme kako bi izrazili vi{estruke na~ine pribliàvanja Bo`je rije~i i razli~itost ljubavi prema svijetu i iskustvu vjere. „Ta nam komplementarnost treba pomo}i da bolje ostvarimo evangelizaciju danas {to je nama dominikancima primarno. Cijenite jedni druge zbog svega {to radite za evangelizaciju, sa~uvajte ljudske, duhovne i apostolske razloge zbog kojih ste osno-vali bratstva, dopustite da vas vodi Bo`ja rije~ kada je navije{tate drugima, i onima koji su na marginama dru{tva, a kojima se i vi bavite“ – istaknuo je brat Cadoré i poru~io da cilj Reda nije da se bude domi-nikancem, ve} da se bude vjernikom. Govorio je o va`nosti èna u Crkvi i Dominikanskom redu, o brojnim iznimno dobro formiranim dominikanskim laicima u svijetu te o brojnim te{ko}ama s kojima se susre}u dominikanci u proganjanima Crkvama. „Crkvu treba promi{ljati iz zajednice, a zajedni{tvo Crkve stvara se kroz propovijedanje, i to ne samo ono koje ide uz homiliju. Va`no je cijeniti svaki pro-povjedni~ki rad“ – zaklju~io je brat Bruno Cadoré.


38

RAZGOVOR: O. BRUNO CADORÉ, UÎTELJ DOMINIKANSKOG REDA

Slu~aj je htio da s prvim ~ovjekom dominikana-ca, tj. u~iteljem dominikanskoga reda, koji je trenu-ta~no u vizitaciji Hrvatskoj dominikanskoj provin-ciji, o. Brunom Cadoréom, razgovaramo neposred-no prije objave vijesti o imenovanju jednog redov-nika novim hrvatskim biskupom.

– To su stvari koje postoje od po~etka Crkve. Monasi, redovnici pozvani su biti biskupi, donositi me|u biskupe ne{to drugo, druk~iju percepciju ìvota. S druge strane, to je za njih vrsta izazova i ispita. Naime, mi redovnici smo ljudi zajednice i najedanput redovnik, koji postaje biskup, nalazi se u situaciji da ne}e vi{e biti dio te zajednice, slaviti liturgiju s njom, sve ono {to radimo zajedno. I to je izazov, ali je svakako komplementarno – kaè o. Cadoré, koji je u Hrvatskoj dobro snimio stanje u dominikanskoj zajednici.

Hrvatsko iskustvo

– Onaj tko je odgovoran za redovni~ku institu-ciju, posje}uje sve entitete i provincije. Glavni je cilj upoznati kako se posebno poslanje reda propovjed-nika, a to je evangelizacija, inkulturira i artikulira u nekoj dràvi, koji oblik ima takva evangelizacija s obzirom na kulturu, povijest, kontekst. Moja uloga kao u~itelja reda je da promoviram to poslanje i me|u sobno povezivati provincije. Zapravo, da vidim kako iskustvo koje ima odre|ena provincija moè posluìti da i drugi ne{to nau~e – obja{njava svoj posjet Hrvatskoj, dodaju}i kako je hrvatska speci-fi~nost u tome {to je dràva ve}inski katoli~ka, ali se u isto vrijeme „Crkva kre}e i prilago|ava, suo~ava s kontekstom u kojemu ìvi“.

– Dràva je to u kojoj postoje i druge vjeroispo-vijesti, gdje su religije posebno pozvane da promo-viraju mir i jedinstvo me|u ljudima. Dirnut sam tim izazovom, koji je predivan izazov za svaku religiju, da svoje najljep{e tradicije stavi u slu`bu odre|ene povijesti – kaè o. Cadoré, nagla{avaju}i da ga je najvi{e u Hrvatskoj dirnuo veliki broj mladih domi-nikanaca.

– Na{im bismo jezikom rekli da je ova provinci-ja blagoslovljena, jer ona prima nova zvanja i bra}u. Jako impresionira dobrohotnost mladi}a, koji bi mogli ~initi mnoge druge stvari u ìvotu, ali su odlu~ili posvetiti svoj ̀ ivot upoznavanju Evan|elja. To je prekrasno. Posebno zato, jer ~etvrtina bra}e ove provincije upravo su mladi. To je mala provin-cija, nema stotinjak ~lanova, ali je vrlo dinami~na i ima prigodu zami{ljati budu}nost ba{ zbog toga {to postoje mlada bra}a koja dolaze iz dana{njeg kon-teksta. Svi ti mladi koji dolaze, donose sa sobom svoju vlastitu kulturu, percepciju svijeta, na~in na koji ulaze u odnos s drugim ljudima. Za red kao na{, koji je star, jer ima 800 godina, svaki puta kada ima-mo novu bra}u, njihova nova kultura i iskustvo na-dovezat }e se na tu staru tradiciju i preobraziti na~in na koji se govori o Evan|elju – kaè u~itelj domini-kanskog reda, reda koji }e uskoro proslaviti 800. obljetnicu, koju ne treba, kako veli, slaviti kao pro-{lost, nego vi{e „kao izazov dana{njem svijetu“.

– Izazov u dana{njem svijetu, u Hrvatskoj i Eu-ropi, koja je kontinent koji ima mnogo izazova, kako moèmo Evan|elje ponuditi kao mogu}nost ̀ ivota, mira, pomirenja, jedinstva, dostojanstva… To je iza-zov. Mi danas moramo potvrditi da je sv. Dominik imao pravo kazati da ima smisla propovijedati Evan-

39


|elje. To je obnova, jer neki dosada{nji anga`mani nisu vi{e aktualni, ima novih izazova. Treba ponekad iza}i iz na{ih obi~aja i ustaljenih praksi. Na primjer, mi u Crkvi ne smijemo samo govoriti s onima koji su nam sli~ni, okupljati one koji dolaze kod nas, treba otvoriti vrata i prozore, pustiti svjeì zrak da u|e – kaè o. Cadoré, dodaju}i kako je „u dana{njem svijetu te{ko na}i posao, studirati, ima ih mnogo koji studiraju ali na kraju ne znaju za{to, ali svatko mora imati mjestu na ovome svijetu“.

– Kako moèmo pomo}i tome? Nismo mi su-permeni, mi smo samo na na{oj ljudskoj razini, ali mo ̀ emo pomo}i da se smanji razlika izme|u onih koji imaju rije~ uvijek i koji nemaju priliku za rije~, ali imaju dostojanstvo kao oni koji govore. To je jako velik izazov. Drugi velik izazov je kako ponov-no dati povjerenje ljudskoj zajednici, da je ljudska zajednica mogu}a, jer mislimo da je ljudska zajed-nica znak posljednje stvarnosti ~ovje~anstva, onoga ~emu se moèmo nadati, znak sa svim te{ko}ama. Te{ko je ìvjeti u zajednici, kao {to je te{ko ìvjeti u obitelji, ponekad te{ko i radosno, a ponekad vrlo ljudsko. îni mi se da danas Bog Biblije koji nudi ~o vje~anstvu da ìvi u savezu s njim, on nas poziva da otkrijemo ~ovje~nost, da su ljudi sposobni za zajedni{tvo – kaè o. Cadoré, poseban naglasak stav-ljaju}i na vjernike, jer je „Crkva zajednica, skup koji postoji da se ~uje rije~ Bo`ja, ne kao neka knjiga, nego kao razgovor Boga s ~ovjekom“.

– Mi kr{}ani, vjernici knjige u {irokom smislu, vjerujemo da je Bog onaj koji je sve stvorio i koji je htio u}i u razgovor sa svakim. Crkva je ljudska za-jednica, koja se konstruira u isto vrijeme kada nudi i predlaè da se u|e u razgovor s njim. Svi su ~lano-vi Crkve pozvani to ~initi, svatko prema svome mi-ljeu, ali se radi o svima. Nakon toga, da bi mogli govoriti o zajednici, Bog daje odre|ene slu`be po-jedinim ~lanovima te zajednice, npr. sve}enicima, da bi se mogli slaviti sakramente. To su trenuci kada se

konkretna ljudska stvarnost i milost Bo`ja sjedinju-ju i ~ine ne{to novo (kr{tenje, vjen~anje….). Vidimo kako je mogu}e dati svakom laiku i ~lanu Crkve njegovo mjesto. Temeljna stvarnost u Crkvi je brat-stvo, a ako nas ne{to gura da iza|emo iz toga brat-stva, treba zajedno pogledati {to se doga|a – kaè o. Cadoré, o~ekuju}i od hrvatskih dominikanaca da „otvore razgovor s Bogom sa {to vi{e ljudi i da budu radosni i sretni {to to ~ine“.

Darko Pavi~i}

Fotografija: Jurica Galoi}/PIXSELL

Objavljeno u: Ve~ernji list, 26. sije~nja 2015.


40

PROSLAVLJEN DAN PROVINCIJE

Na svetkovinu Blagovijesti Hrvatska dominikan-ska provincija Navje{tenja Blaène Djevice Marije slavi svoju za{titnicu, odnosno, Dan Provincije. Ve} tre}u godinu za redom, u samostanu Kraljice sv. Krunice u Zagrebu, odràn je i Studijski dan Pro-vincije koji je organizirao regens studija i predsjed-nik Povjerenstva za intelektualni ìvot brat Sre}ko Koralija. Studijski dan ujedinjuje u sebi dominikan-ske ideale kontemplacije, molitve i studija kako bi podsjetio cijelu Provinciju na one zajedni~ke te melje koji ~ine dominikanski identitet specifi~nim. Tema ovogodi{njeg Studijskog dana Hrvatske dominikan-ske provincije bila je: „Askezom prema spasenju“.

Predavanja su bila oblikovana sukladno pojmovi-ma askeze te asketskih metoda i na~ina ìvota pod razli~itim vidicima: „Asketski ìvot filozofa i traga-nje za smislom“, „Napori po ustrajnosti – obitelj, prijateljstvo, bratstvo“, „Du{e svetaca tre}oredaca nekada i danas / Katarina Sijenska, Ozana Kotorska“, „Studij kao askeza / mistika i svakodnevica“, „Nije dovoljno svecima se diviti, ve} svecima postajati“.

Prvi je predava~ bio brat Alojz ]ubeli}, profesor filozofije na Katoli~kom bogoslovnom fakultetu Sveu~ili{ta u Zagrebu te ravnatelj Instituta sv. Tome Akvinskog. Predavanje je zapo~eo navo|enjem i analiziranjem pet temeljnih stupnjeva spoznaje kod Aristotela: umije}e, znanje, razboritost, umnost i mudrost. U nastavku je govorio o cilju zajednice koji je tkanje atmosfere u kojoj se oboga}ujemo te o neupu}enosti pojedinca kojemu je nu`no dati te-meljne informacije o njegovoj ulozi u dru{tvenoj zajednici kako ne bi ostao izgubljen, to jest neupu-}en, jer „nismo nikada stigli u neko dovr{eno dru-{tvo u kojem se vi{e nema {to graditi“.

Predava~ je tako|er komentirao rehabilitaciju metafizike kod Augustea Comtea te uvrijeèni stav pojedinih grupacija kako se metafizika bavi „ispraz-nim promi{ljanjem“. Govore}i o istinitosti neke ideje s obzirom na njezinu ra{irenost, rekao je kako nam ni{ta ne jam~i da na{ razum ide smjerom istine i da se stoga trebamo mo}i usuditi misliti da neko dopu{teno mi{ljenje nije promi{ljeno, kao i da se zaboravljene ideje mogu i trebaju jasno izloìti, una-to~ svim dru{tvenim zaprekama. Postaviv{i pitanje: „[to za filozofa zna~i kontempliranje apsolutnog znanja?“, te navev{i pogre{ne odgovore, predavanje je zaklju~io tvrdnjom kako ne smijemo biti ravno-du{ni spram na{ih sposobnosti da iznesemo dija-gnozu svoga vremena te da je nu`no upozoravati na opasnosti nagla{avanja samo teorije ili samo prakse, samo razmi{ljanja ili samo molitve. Drugim rije~i-ma, da bivstvovanje „~ovjeka kao gra|ana svemira i tajnovitog bi}a koje stoji pred misterijem drugog bi}a“ treba biti spoj svakodnevne djelatnosti i kon-templacije.

Uslijedilo je predavanje gostuju}eg predava~a, brata Etiennea Nodeta OP, profesora na Biblijskoj {koli (EBAF) u Jeruzalemu, stru~njaka za interte-stamentalnu literaturu te za ìvot i djelo ìdovskog pisca Josipa Flavija. Na po~etku je progovorio o odnosu izme|u strpljivosti, ustrajnosti i napora, osvr}u}i se na razli~ite primjere iz knjige Otkrive-nja, Matejevog evan|elja i Djela apostolskih. Govo-re}i o Pavlovom putovanju od zajednice do zajed-nice, ustvrdio je kako se na po~etku doga|aju obra-}enja, ali nakon toga, vrlo brzo zajednice nestaju i prestaju funkcionirati uslijed brojnih hereza koje spontano nastaju. Komentiraju}i trenutak izlaska

41


Izraelskog naroda iz Egipta, ustvrdio je kako su, unato~ svega 11 dana koliko im je ostalo do cilja, vi{e preferirali „poznato ropstvo, nego nepoznatu slobodu“. Takvo shva}anje, zaklju~uje predava~, daje pravo ~ovjeku da mrmlja, {to mu dakako nepozna-ta sloboda uskra}uje.

Brat Etienne je nastavak svoga predavanja kon-cipirao na Mojsijevom starozavjetnom liku. Govorio je kako Mojsije dobro poznaje svoj narod, da je on sam po sebi preteàk, ali da i unato~ tomu ima lju-bavi prema tomu narodu, kako pi{e u knjizi Ponov-ljenog zakona. Sposoban je, dakle, moliti za narod koji je zapravo „glup“ iliti „idiotski“. I kao {to je Isus bio ku{an u pustinji da bismo znali tko je, tako i korizma postoji da budemo ku{ani i znamo tko smo. Drugim rije~ima, da spoznamo da nismo i nipo{to po svojoj naravi ne moèmo biti savr{eni. Tako se vra}amo na konstataciju: „Vidi{ tko si i vidi{ da ti je potreban spas.“ Tu je predava~ napravio pa-ralelu s liturgijom koja nas uvijek iznova podsje}a na istu stvar i koja u svojoj bîti jest spomen na ono {to smo od Gospodina primili. Tako i ustrajnost svoj oslonac gradi na pam}enju, odnosno na sje}anju na dar koji smo primili.

U zavr{nom dijelu svoga predavanja, brat Etie-nne je naveo karakteristike dvaju razli~itih putova: „Put demona“ i „Put Duha Svetoga“ te se osvrnuo na ljude koji tvrde da vjeruju u Boga, ali im ìvot istovremeno nema nikakvog smisla, zaklju~iv{i kako je takav stav kontradiktoran, jer ako tvoj ̀ ivot nema smisla, onda samom tom tvrdnjom nije~e{ Bo`ju smislenost i svoju vjeru u Njega kao takvog.

Na samom kraju predavanja dao je svoj osvrt na posljednje Blaènstvo (Mt 5, 11): „Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slaù protiv vas! Radujte se i kli~ite: velika je pla}a va{a na nebesima!“, ustvrdiv{i kako Isus ~ovjeku, da bi bio sretan, ne savjetuje uzeti „Whiski“, nego upravo suprotno, ne{to krajnje potresno: „ne biti prepo-znat“, „nemati ljudske podr{ke“ i, kona~no, „biti progonjen“.

Prijepodnevni dio programa zavr{io je predstav-ljanjem Dominikanskoga lai~kog bratstva bl. Ozane

Kotorske te predavanjem njegova voditelja brata Mirka Ireneja Vlka. U njemu je brat Mirko ponajvi-{e govorio o tipi~nim asketskim srednjovjekovnim metodama koje se mo`da i najbolje uo~avaju na pri-mjeru bl. Ozane Kotorske koja je spavala na metal-nim {ipkama, sv. Ruè Limske koja je tako|er na sebi vr{ila stroga pokorni~ka djela, isposni~ka bi~e-vanja i sli~no. Predava~ je napravio paralelu sa su-vremenim dobom u kojemu su takve vrste asketskih izrabljivanja svedene na minimum. Uslijedila je po-lusatna rasprava koja su se uglavnom odnosila na izazove i te{ko}e laika, ~lanova Dominikanskoga lai~kog bratstva bl. Ozane Kotorske, u ̀ ivljenju nji-hovog kr{}anskog poslanja u suvremenom dru{tvu.

Poslijepodnevni program zapo~eo je predava-njem brata Sre}ka Koralije. Govore}i o studiju kao askezi, istaknuo je kako nam studij pomaè da upo-znamo stvari onakvima kakve zbilja jesu, odnosno, kakvim ih je Bog stvorio. Studij kao „duhovna de-licija“, usko povezana s molitvom i kontemplaci-jom, omogu}uje nam upoznati Istinu da bismo je mogli zavoljeti, jer kako }emo mo}i zavoljeti Istinu ako je nismo upoznali? Naveo je 10 na~ina molitve u SZ (krik ili vapaj Bogu u nevolji, molitva u ljutnji, molitva i{~ekivanja, molitva u è|i za pravdom, molitva za hvalom, itd.) te 5 psalama (Ps 18, Ps 86, Ps 80, Ps 112 i Ps 142) koji su na poseban na~in, i po svome sadràju, povezani s pojmom „Tefillah“ (molitva).

Zavr{no predavanje odrào je brat Etienne Nodet na temu: „Nije dovoljno svecima se diviti, ve} sve-cima postajati“. Predavanje je bilo koncipirano po uzoru na starozavjetne likove, me|u kojima je pre-dava~ na poseban na~in istaknuo Joba i prvo poglav-lje Knjige o kraljevima.

Nakon rada u skupinama, na kraju Studijskog dana, uslijedio je Okrugli stol. Proslava Dana Pro-vincije okrunjena je, u zajedni{tvu cijele Domini-kanske obitelji, sve~anim misnim slavljem koje je predvodio i propovijedao provincijal brat Anto Gavri}, a pjevanje je predvodio zbor dominikanskih bogoslova.

brat Matej G. Ba}ak, OP

42

10. KORIZMA NA PE[ÊNICI

IZ @IVO

TA BRA

]E

I ZAJED

NIC

A

Izlo`bom akademskoga slikara Matka Antol~i}a „Hrvatski sveci i blaènici u na{em narodu“, na Pe-pelnicu 18. velja~e, u dominikanskom samostanu i @upi bl. Augustina Kaòti}a na zagreba~koj Pe{-~enici otvorena je jubilarna deseta dominikanska „Korizma na Pe{~enici“. U organizaciji Galerije hr-vatske sakralne umjetnosti „Laudato“, suvremeni

likovni prikaz najve}ih hrvatskih svetaca i blaènika autora Matka Antol~i}a otvoren je istoga datuma kada se Crkva spominje za{titnika svih umjetnika – dominikanca Beata Angelica.

U sklopu Korizme na Pe{~enici, u srijedu 25. velja~e u velikoj samostanskoj dvorani bl. Augusti-na Kaòti}a o temama „Tko ima autoritet taj ima mo}?“ te „Uprava u dominikanskoj tradiciji“ go-vorili su vl~. Ivan Tolj (Styria) i provincijal Anto Gavri}.

Na drugoj korizmenoj tribini govorila je domi-nikanka s. Ivana Pavla Novina na temu „Redovni~ki poziv – izazov za slobodu“.

Profesor moralne teologije na Katoli~kom bo-goslovnom fakultetu Sveu~ili{ta u Rijeci dr. sc. Josip Grbac na tre}oj korizmenoj tribini odrào je preda-vanje „Je li sloboda svijesti i savjesti utopija?“.

„Neograni~ena ’sloboda’ medija?“ bila je tema predavanja koje je dr. Ivica [ola, sveu~ili{ni profesor, teolog, kolumnist i novinar iz Osijeka odrào na ~etvrtoj korizmenoj tribini 18. oùjka.

O temi „ôvjekova prava ili Bo`ja prava?“ u sri-jedu 25. oùjka govorio je dr. sc. Mislav Kutle{a, vi{i asistent na Katedri moralne teologije Katoli~kog bogoslovnog fakulteta Sveu~ili{ta u Zagrebu.

Predavanjem „Za slobodu nas Krist oslobodi“, odrànim u srijedu 1. travnja, zaklju~ena je jubilar-na deseta „Korizma na Pe{~enici“. Predavanje je odr-ào dr. sc. Mario Cifrak, izvanredni profesor, pro-~elnik Katedre Svetoga pisma Novog zavjeta Kato-li~kog bogoslovnog fakulteta Sveu~ili{ta u Zagrebu.

43


15. PEPELNICA UMJETNIKA

„Sloboda satire i vjerski osje}aji. Koliko satire mogu podnijeti (ne samo) religije?“ bila je tema tra-dicionalne 15. Pepelnice umjetnika odràne 18. ve-lja~e u Zagreba~kom kazali{tu mladih u organiza ciji Hrvatske dominikanske provincije. Uvodni~ari u temu bili su teatrolog dr. Darko Ga{parovi}, profe-sor filozofije dr. @arko Puhovski i teolog dr. Ivan Karli}, OFMConv. Uvode}i u program, inicijator i voditelj tribine fr. Frano Prcela rekao je da se ovim nastavlja tradicionalni dijalog teologije i umjetnosti. Pitanja na koja se u raspravi poku{alo dati odgovor, izme|u ostaloga su bila: {to je umjetni~ka sloboda; smije li odnosno treba li umjetnost podlijegati ikakvim (samo)ograni~enjima; povrh slobode ima li umjetnost i neku odgovornost, sada i ovdje; {to su to vjerski osje}aji; {to ih moè i kako ih uop}e moè definirati.

Prof. Puhovski je govore}i o slobodi vjernika i nevjernika istaknuo kako bi „nevjernici htjeli slobo-du koja nije odre|ena unaprijed odre|enim dose-gom. Vjernici iz svojih razloga prihva}aju ograni-~enja. Nama se ~ini da oni nisu slobodni, a vjer-nicima se ~ini da mi nismo slobodni, jer nemamo orijentaciju, usmjeravanje slobode koja nam je da-rivana“.

Teatrolog dr. Ga{parovi} pojasnio je da dana{nji govor o slobodi prvenstveno podrazumijeva poli-ti~ke slobode, slobode ~ovjeka koje su upisane u deklaracijama o pravima i slobodama ~ovjeka. „Me-|utim kad je o umjetnosti rije~, o tome svjedo~i povijest umjetnosti, tu je bitna unutra{nja sloboda. Imamo primjere gdje su umjetnici stvarali u totali-tarnim reìmima, dakle u uvjetima potpune, od-nosno apsolutne neslobode, ali su ipak uspijevali

sa~uvati svoju unutra{nju slobodu. Nasuprot tome, imamo primjere da u potpuno demokratskim dru-{tvima, s apsolutnim slobodama imamo zapravo neslobodne stvari, jer tu imamo fenomen koji je posebno zanimljiv, a to je problem autocenzure“, rekao je dr. Ga{parovi}.

Profesor na Katoli~kome bogoslovnom fakulte-tu Sveu~ili{ta u Zagrebu dr. Karli}, OFMConv., po-sebno se referirao na izri~aj koji se udoma}io u na{oj javnosti „vjerski osje}aji“. Pojasnio je kako vjera ne isklju~uje osje}aje, ali se ne temelji na osje}ajima, nego na ne~em, odnosno nekom. Stoga bi to trebao biti govor o dostojanstvu vjere, ili vjerskom dosto-janstvu. Dakle, kad govorimo o povrije|enim „vjer-skim osje}ajima“, zapravo je povrije|eno na{e do-stojanstvo, povrije|eno je „dostojanstvo moje vjere, mojih religijskih ili vjerskih uvjerenja, vjerovanje koje meni predstavlja ne{to va`no, ~emu se ja pre-dajem, u {to duboko vjerujem“, pojasnio je.

Nadovezuju}i se na prethodnika, dr. Ga{parovi} rekao je da kad govorimo o vrije|anju vjerskih osje-}aja, rije~ je o vrije|anju vjerskih vrednota. Naime, postoji ne{to, ili je postojalo ne{to {to gubimo, a to su civilizacijske, kulturne, eti~ke, moralne i vjer-ske vrednote. Ako se to odbaci, satiriziramo ne{to {to je nama glupo, i stalno ulazimo u vrije|anje odre |enih vrednota, rekao je. Govore}i pak o sati-ri, pojasnio je sam pojam te se posebno osvrnuo na satiru u rimsko doba. Govorio je i o komediji koja je stanje duha koji se èli iskazati u smije{nome, koji se u tom smislu èli osloboditi smijehom. Da-kle, uloga satire je ismijati, izrugati se likovima koji su utjelovljenje mana, izvrnuti ih kritici. No, po-stoje i satire koje su bez humora, u 20. st. One idu


44

do toga da je to crna komedija, a to se temelji na iskustvu koje je pro{ao ~ovjek u 20. st., rekao je dr. Ga{paro vi}. Dr. Puhovski je rekao da satira funk-cionira kao umjetni~ki izraèna s nakanom da se nekoga isklju~i iz zajednice, ne da se ubije, ve} to zna~i da ne bude jedan od nas. Na pitanje o grani-cama slobode, dr. Karli} rekao je da kad se govori

o slobodi nu`no se mora govoriti o odgovornosti, jer sloboda podrazumijeva odgovornost. Na bilo koji oblik satire ili bilo kakve uvrede odgovor ne moè biti nasilje. Ljudski ìvot vredniji je od svih uvreda, rekao je. Dr. Puhovski tako|er je istaknuo kako fizi~ko nasilje ne moè biti odgovor ni na sa-tiru, ni na uvredu.

IKA

Sve}eni~ko re|enje 27. lipnja u 10.00 sati u katedrali u Sisku

Brat Domagoj Augustin Polan{~akBrat Mirko Irenej Vlk

polaganjem ruku biskupa sisa~kog mons. Vlade Ko{i}a.

Mlade mise re|enika

Brat Domagoj Augustin Polan{~ak u Sisku 12. srpnjaBrat Mirko Irenej Vlk u Oriovcu 13. rujna

45


SREDI[NJI SUSRET REDOVNIKA I REDOVNICA U GODINI POSVE]ENOGA @IVOTA

U organizaciji Hrvatske biskupske konferencije i Hrvatske konferencije vi{ih redovni~kih poglava-ra i poglavarica, nekoliko tisu}a redovnika, redov-nica i Bogu posve}enih laika povezanih s redovni~-kim zajednicama preko svjetovnih redova i bratsta-va iz cijele Hrvatske te Bosne i Hercegovine okupi-lo se 14. oùjka na sredi{njoj proslavi Godine posve-}enoga ìvota u nacionalnom hrvatskom marijan-skom sveti{tu u Mariji Bistrici. Pod geslom „Ja iza-brah vas“, po brojnosti redovnika i redovnica, bilo je to mo`da dosad najve}e okupljanje hrvatskih redovnika i redovnica u Hrvatskoj.

Uo~i sredi{njeg susreta, u petak 13. oùjka, re-dovnici, redovnice i Bogu posve}eni laici sudjelo vali su u trosatnom molitveno-meditativnom programu

u zagreba~koj katedrali, koje je predvodio predsjed-nik Vije}a HBK za posve}ene osobe dubrova~ki biskup mons. Mate Uzini}, molili su i za progla{enje svetim kardinala bl. Alojzija Stepinca.

Sljede}ega dana u crkvi bl. Alojzija Stepinca na otvorenom u Mariji Bistrici sve~ano euharistijsko slavlje povodom nacionalnog susreta predvodio je zagreba~ki nadbiskup kardinal Josip Bozani}, uz koncelebraciju apostolskog nuncija u Republici Hr-vatskoj, nadbiskupa Alessandra D’Errica i ostalih ~lanova biskupskog zbora, na ~elu s predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije i zadarskim nad-biskupom mons. @elimirom Pulji}em, predsjedni-kom Vije}a HBK-a za posve}ene osobe i dubrova~-kim biskupom, mons. Matom Uzini}em. U proce-


46

siji su sudjelovali brojni redovni~ki sve}enici i bo-goslovi sa svojim poglavarima te redovnice sa svojim poglavaricama. Za vrijeme euharistijskog slavlja pjevao je Redovni~ki band aid pod ravnanjem mae-stra Vinka Karmeli}a i uz pratnju don Ivana Urli}a.

Na po~etku svoje homilije kardinal Bozani} po-ru~io je: „Zahvaljujem Bogu za ovaj milosni susret s vama, kao i za dar va{ega ̀ ivota i zvanja, te izri~em radost {to u Crkvi u Hrvatskoj moèmo posvjedo-~iti bogatstvo razli~itih karizma i zajednica posve-}enoga ìvota. Neka vas pokrene Duh Sveti da, kao duhovni sinovi i k}eri svojih utemeljitelja i uteme-ljiteljica, nastavite odràvati ìvima karizme te ih, snagom istoga Duha koji ih je probudio, oboga-}ujete i prilago|ujete, kako biste se {to vi{e stavili u slu`bu Crkvi u na{em vremenu.“ Pozvao je redov-nike i redovnice na evan|eosku radikalnost, ljubav i ma{tovitost u redovni~kom poslanju te istaknuo ljepotu, smisao i vrijednost redovni~kih zavjeta ~isto}e, siroma{tva i poslu{nosti. Svjesni problema s kojima se hrvatski redovnici i redovnice svako-dnevno susre}u, kardinal je istaknuo potrebu podu-zimanja novih inicijativa. Osim zauzetoga aposto-lata, kardinal je istaknuo i molitvu kao nezaobilazan dio redovni~kog poslanja. Posebno se obratio i redovni~kim kandidatima i kandidaticama te mladi-ma, kojima je poru~io da se ne zadovoljavaju osred-

njo{}u, ve} da svjeìnom mladena~koga zanosa traè nove na~ine ìvljenja evan|elja. „Hrvatska crkvena i nacionalna pro{lost bila bi siroma{nija na svim po-dru~jima bez redovni{tva u njoj. A na{oj sada{njosti potrebni ste vi, va{a ljubav i ma{tovitost, da biste na poziv pape Franje prigrlili budu}nost s nadom“, po-ru~io je kardinal redovnicima i redovnicama.

U popodnevnim satima sudionici nacionalnoga susreta sudjelovali su na kri`nome putu na bistri~koj kalvariji. Kri`ni put predmolio je fra Ivica Petanjak, OFM Cap., novoimenovani kr~ki biskup. Razmi{-ljanja o postajama kri`noga puta posebno za ovu prigodu napisao je fra Ante Vu~kovi}. Nakon zavr-{etka kri`noga puta zavr{nim blagoslovom kr~koga biskupa zavr{en je dvodnevni susret hrvatskih re-dovnika i redovnica.

Ovo zajedni{tvo razli~itih karizmi hrvatskoga redovni{tva pratio je iz Vatikana i papa Franjo svo-jom porukom i apostolskim blagoslovom. Papinu poruku na po~etku mise pro~itao je apostolski nun-cij mons. Alessandro D’Errico. „Sveti Otac od sve-ga srca èli da ovo slavlje bude prilika za obnovu zanosa i ljubavi za Krista, kako bi sve Bogu posve-}ene osobe s nadahnu}em Duha Svetoga mogle ̀ ivje-ti vlastitu karizmu na Bo`ju slavu i dobro bli`njih. Zazivaju}i na sve maj~inski zagovor Blaène Dje vice Marije, vrhovni sve}enik traì da ustrajete u molitvi

47


GODI[NJE KRUNIÂRSKO HODOÂ[]E U MARIJU BISTRICU

Godine 2009. prigodom 70. obljetnice darivanja zlatne krunice dominikanskih kruni~ara Majci Bo`-joj Bistri~koj Hrvatska dominikanska provincija odràla je kruni~arsko hodo~a{}e u nacionalno sve-ti{te Majke Bo`je Bistri~ke. Poziv na hodo~a{}e bio je upravljen po Radio Mariji, Katoli~kom radiju, Radiju Marije Bistrice i po dominikanskim samo-stanima. Odaziv je bio uspje{an. Rektor sveti{ta pre~. Zlatko Koren prihvatio je ideju dominikanskog provincijala brata Ante Gavri}a i dominikanskog promicatelja pobo`nosti krunice brata Ljudevita Josipa Je|uda da se nastavi i svake godine organizi-ra dominikansko kruni~arsko hodo~a{}e u nacio-nalno sveti{te Majke Bo`je Bistri~ke. Dogovoreno je da to bude po~etkom svibnja.

U subotu 2. svibnja 2015. odràno je sedmo do-minikansko hodo~a{}e kruni~ara. Poziv na hodo-~a{}e upravljan je kao i prija{njih godina. Na ho-do~a{}u su bili posebno pozdravljeni hodo~asni~ki kruni~ari pristigli iz ùpa Kraljice sv. krunice u Za-grebu, Bl. Augustina Kaòti}a u Zagrebu, Krista Kralja u Zagrebu, Pregrada i Konj{~ina te kruni~ari iz ^reta i Savskog Narta.

Program hodo~a{}a je bio kao i prija{njih godina. U 9 sati dominikanski promicatelj molitve krunice brat Ljudevit pozdravio je prisutne hodo~asnike i zapo~eo molitvu krunice. Moljena su slavna otajstva,

jer je pouskrsno vrijeme. Promicatelj je najavljivao razmatranja pojedinog otajstva iz svoje knjige „Gos-pina krunica“, a desetice su predmolili predstavnici raznih kruni~arskih skupina. Nakon toga slijedilo je izvrsno razmi{ljanje o molitvi krunice, koje je

za njegovo sluènje sveop}oj Crkvi te rado udjelju-je poseban apostolski blagoslov“, stoji u pismu Sve-tog Oca.

Kardinal Josip Bozani}, biskup Mate Uzini} te predsjednik Hrvatske konferencije vi{ih redovni~-kih poglavara i poglavarica kapucinski provincijal

fra Jure [ar~evi} u ime okupljenih uputili su pismo zahvale istaknuv{i vjernost Crkvi, ljubav i po{to-vanje prema Rimskom prvosve}eniku te ustrajnost u ìvljenju karizme i poslanja hrvatskoga redovni-{tva.

Priredila Ana Buljat


48

pripremio dominikanski |akon brat Mirko Irinej Vlk. Razmi{ljanje je podijelio na pet dijelova u koji-ma je razloìo za{to krunicu smatramo evan |e os kom molitvom, tko i kada je osmislio krunicu, tko je sve zasluàn za {irenje krunice, za{to i kako treba moliti krunicu, te u ~emu se sastoji kruni~arska po bo`nost.

U 11 sati misno slavlje predvodio je brat Anto Gavri}, provincijal Hrvatske dominikanske provin-cije, u zajedni{tvu s petoricom sve}enika domini-kanqaca i vl~. Draènom Radigovi}em. Provincijal je u svojoj homiliji svratio pozornost na mo}nu Marijinu za{titu koju svatko moè osjetiti, osobito oni koji s ljubavlju i vjerom prebiru zrnca njezine

krunice. Povezao je to i s Evan|eljem u kojem nas Isus poziva na zajedni{tvo s Ocem u Duhu Svetom, a po tom zajedni{tvu svi mi postajemo bliì jedni drugima, bra}a jedni drugima.

Nakon euharistijskog slavlja kruni~ari su pred Marijinim likom molili Molbenicu Pompejskoj Gos-pi. U 14 sati moljen je kri`ni put na Kalvarlji, a po-tom je bio kratki blagoslov s Presvetim u Bazilici.

Marija, kraljica svibnja, izmolila je da se hodo-~a{}e moglo obaviti po lijepom vremenu.

brat Ljudevit Josip Je|ud, OPpromicatelj krunice

49


PROSLAVLJENA 50. GODI[NJICA @UPE KRALJICE SVETE KRUNICE U ZAGREBU

U ̀ upnoj crkvi Kraljice svete krunice u Zagrebu u nedjelju 3. svibnja 2015. sve~ano je proslavljena 50. godi{njica utemeljenja te ̀ upe koju od same us-postave vode oci dominikanci. Euharistijsko je slav-lje predvodio zagreba~ki nadbiskup kardinal Josip Bozani}, a uz doma}ina ùpnika fr. Antu Boba{a koji je vrlo sadràjno uveo u misnu sve~anost, kon-celebrirali su provincijal Hrvatske dominikanske provincije fr. Anto Gavri}, predsjednik Hrvatske konferencije vi{ih redovni~kih poglavara i poglava-rica kapucinski provincijal fra Jure [ar~evi}, pet-naestak sve}enika – uglavnom dominikanaca – te dominikanski bogoslovi. Sudjelovale su i sestre do-minikanke te brojni okupljeni vjernici, a euharistija

je glazbeno oboga}ena pjevom ̀ upnoga mje{ovitog zbora „Blaèni Augustin Kaòti}“ koji vodi i svira orgulje Mario Perestegi.

U propovijedi je kardinal Bozani} podsjetio na slavlje utemeljenja ùpe prije pedeset godina, ali i na dominikansku prisutnost na teritoriju dana{nje ùpne zajednice od ranijih vremena. Prisjetio se go-dine 1944., kada su tijekom savezni~koga bombar-diranja u samostanu poginula osmorica dominika-naca. „[to je Crkva?“ – pitao je u propovijedi kar-dinal rekav{i da se to pitanje spominje unutar Crkve i izvan nje. „Ona je datost koja nam je dana. Crkva nije ne{to {to smo sami od sebe izgradili, ona je dar milosti Bo`je i mi smo pozvani da je iznutra {to vi{e


50

Uvodni ùpnikov pozdrav

U isto~nom dijelu grada Zagreba, u naselju @eljezni~arska kolonija, smjestila se rimokatoli~ka ùpa „Kraljica sv. krunice“. Osim Kolonije, ùpa obuhva}a jo{ i Ravnice i Borongaj.

A u srcu na{e ùpe, koju je na ju~era{nji dan 2. svibnja 1965. osnovao zagreba~ki nadbiskup kard. Franjo [eper, odvojiv{i je od @upe sv. Jeronima, nalazi se ova prelijepa gra|evina na{e ̀ upne crkve, posve}ene na{oj Nebeskoj Majci, „Kraljici svete kru nice“ – sagra|ena 1971., kao prva crkvena gra|evina u gradu Zagrebu nakon Drugoga svjetskog rata.

Crkva, koja se u ùpnoj zajednici ra|a i stvara te se po ùpi o~ituje svijetu, predstavljena je i u slici koju }emo ~uti u dana{njem

ìvimo, razvijamo i da ostvarujemo ono za {to je osnovana. Snagu Crkve kao djelo Duha Svetoga oni izvana ne razumiju, nije im to dano, oni to ne osje-}aju, a mi koji jesmo Crkva zahva}eni smo snagom Bo`je milosti i okupljeni smo u zajednici kakvu je èlio Isus Krist“, istaknuo je kardinal Bozani} re-kav{i da ùpa omogu}uje ìvjeti crkvenost i da ona opstaje zahvaljuju}i tome {to u njoj djeluje Bog. „@upa je {kola zajedni{tva u kojoj jedni drugima jesmo od pomo}i. @elimo da ùpa uìva unutarnji mir, da se izgra|uje, da napreduje na slavu Gospod-nju i da osje}a utjehu Duha Svetoga“ – zaklju~io je kardinal Bozani} koji je na kraju mise zahvalio oci-ma dominikancima {to vode ùpu pedeset godina izraziv{i ̀ elju da se dominikanska karizma i nadalje {iri me|u vjernicima @upe Kraljice svete krunice u isto~nom dijelu Zagreba.

Prije mise pro~itan je dekret o osnivanju ùpe iz 1965. kojim je kardinal Franjo [eper od tada{nje velike @upe sv. Jeronima u Maksimiru odvojio po-dru~je Kolonije, Borongaja i Ravnica u @upu Kra-ljice svete krunice te je pripojio Katedralnom arhi-|akonatu. Ve} godinu dana poslije zapo~ela je iz-gradnja budu}e samostanske i ùpne crkve koja je dovr{ena 1971., kao prva crkvena gra|evina u Za-

grebu nakon Drugoga svjetskog rata. Godine 2001. zbog sve ve}ih je pastoralnih potreba od @upe Kra-ljice svete krunice odvojeno podru~je Pe{~enice na kojem je utemeljena nova @upa bl. Augustina Ka-òti}a sa samostanom koju tako|er vode oci domi-nikanci. U pedeset godina postojanja u @upi Kralji-ce svete krunice promijenilo se vi{e ̀ upnika, ̀ upnih vikara i ùpnih suradnika, no svi su se oni posve-}ivali propovjedni~ko-pastoralnoj djelatnosti te su razvijali ùpni pastoral koji je danas organiziran u vi{e raznolikih pastoralnih programa. O mnogim duhovnim uzletima, mijenama i zgodama tijekom 50-godi{njega ùpnoga ìvota govorilo se tijekom tjedna uo~i sve~ane proslave u duhovnoj pripravi za sve~anost obljetnice koju su uz molitvu krunice, pjevanje litanija te misno slavlje svaku ve~er vodili dosada{nji ̀ upnici fr. Mato Bo{njak, fr. Ivo Plenko-vi}, fr. Iko Mateljan, fr. Ljudevit J. Je|ud, fr. Drago Kolimbatovi} te dana{nji ùpnik fr. Anto Boba{. Zlatnojubilejska proslava oboga}ena je iz lo`bom fotografija iz ùpne pro{losti te objavom stotoga broja ùpnoga lista Kraljice svete krunice „Crkva u malom“.

Tanja Baran

51


Evan|elju – o trsu i lozi. A na Drugom vatikanskom saboru opisana je kao „sjeme Bo`jeg kraljevstva“, koje je odvijeka predvi|eno (LG 5), produèni Krist „u kojem se ljudi spa{avaju“ (Dj 4, 12), novi mesi-janski nara{taj koji pred svijetom ispovijeda kako su jedno jer se hrane „kruhom koji je s neba si{ao“ (Iv 6, 50).

U tom vidu crkvena je mudrost ustanovila ̀ upu, kako bi bila prikladnim sredstvom spasenja, a vjer-nici mogli rasti u kreposti i milosti pred Bogom i ljudima – i biti njezini svjesni i odgovorni ~lanovi.

Papa nas poziva da od na{ih ùpnih zajednicâ napravimo „dom i {kolu zajedni{tva“ te da promi-~emo „duhovnost zajedni{tva“.

Na{i hrvatski biskupi, na ~elu s uzoritim kard. Josipom Bozani}em, nadbiskupom zagreba~kim, podarili su nam „pastoralne smjernice“ na po~etku tre}eg tisu}lje}a, sa ̀ eljom da ̀ ivimo na{u kr{}ansku svetost kao bra}a i sestre jedne Crkve, bore}i se protiv podjela, protiv bezna|a i posljedica kriza u na{oj Domovini.

Zato mi se ~ini da itekako va`no mjesto u na{em vjerni~kom ̀ ivotu trebaju imati i slavlja! Slavlja nam pomaù da se makar nakratko zaustavimo. Godi{-njice su uvijek razlog i poticaj da se ne~ega sjetimo vi{e, da pomislimo na to.

I ova proslava 50. godi{njice utemeljenja @upe Kraljice svete krunice, poticaj je svima nama da se prisjetimo proteklih 50 godinâ, koje su – kako sta-riji fratri reko{e – projurile kao san; s nakanom da {to bolje osmislimo i ̀ ivimo sada{njost, misle}i pri-tom na budu}nost.

Uzoriti o~e Nadbiskupe, dobro nam do{li!

Hvala Vam {to ste se odazvali na{em pozivu, da zajedno s nama proslavite ovaj veliki dan za na{u @upu Kraljice svete krunice.

U ime vjernikâ ove ùpe, i u ime subra}e domi-nikanaca, molim Vas da zapo~nete ovo misno slavlje!

brat Anto Boba{, OPùpnik


52

HOMILIJA PRIGODOM PROSLAVE 50. OBLJETNICE @UPE KRALJICE SVETE KRUNICE

LITURGIJSKA ÎTANJA: DJ 9,26-31; 1IV 3,18-24; IV 15,1-8

Bra}o i sestre!

Dana{nje nas slavlje vra}a unatrag do godine 1965. kada je kardinal Franjo [eper ovdje osnovao ùpu Kraljice svete krunice. @upu je osnovao na podru~ju koje je ve} bilo zasijano sjemenom marnih poslenika na njivi Gospodnjoj koji su ovdje djelo-vali prije osnutka @upe. U ovom se euharistijskom slavlju sje}amo i onih koji su godine 1944., za bom-bardiranja Samostana, izgubili ìvote pod ru{evi-nama – osmorice otaca dominikanaca.

Ovo nam slavlje na osobit na~in govori o Crkvi. [to je to Crkva? To se pitanje ~esto postavlja. Javlja se unutar Crkve, ali jo{ vi{e izvan nje, odnosno po-stavljaju ga i oni koji se èle barem tog trenutka predstaviti da ne govore kao oni koji pripadaju Crk-vi, nego svijetu, govore}i iz neke distance. [to je Crkva? I mi smo pozvani odgovoriti na to pitanje i trajno produbljivati njegovo zna~enje. Moèmo do-ista re}i da je Crkva u prvome redu datost koja nam je darovana. Ona nije ne{to {to smo mi sami izgra-dili. Ona je u prvom redu dar, otvoren za sve, dar u koji ulazimo slobodnom voljom, prije svega snagom milosti Bo`je. Pozvani smo da tu stvarnost {to vi{e ìvimo iznutra, razvijamo je i ostvarujemo ono zbog ~ega je Crkva osnovana.

O zna~enju Crkve posebno nam govore misna ~itanja dana{nje 5. vazmene nedjelje. Zaustavimo se na misnom ~itanju iz Djela apostolskih. Ni prva Crk-va nije ìvjela bez te{ko}a i pitanja, pa i problema, i ne samo onih izvanjskih koji su dolazili od progona, nego i onih unutarnjih. Upravo smo slu{ali jedan takav izvje{taj koji govori o Savlu, kasnije Pavlu. Bio je taj ~ovjek problem prvoj kr{}anskoj zajednici, za-davao je strah kamo god je do{ao, jer je progonio

one koji su svjedo~ili da je Isus ìv i prisutan u svi-jetu, da je uskrsnuo. Ali i nakon obra}enja Pavao je bio problem prvoj kr{}anskoj zajednici.

Prizor o kojem smo slu{ali upravo o tome govo-ri. Tko je taj ~ovjek? Do sada je progonio kr{}ane, a sada se pribliìo njihovom zajedni{tvu. [to bi to trebalo zna~iti? Kakve su mu namjere i {to time ̀ eli poru~iti, {to }e u~initi? Dolazi li on od dobra ili od zla za Crkvu, za prvu kr{}ansku zajednicu? Kr{}ani su unutar svojih zajednica postavljali ta pitanja. Bo-jali su se. @eljeli su sa~uvati distancu. No, tu se na{ao Barnaba koji prati Savla u Jeruzalem da se susretne s apostolima kako bi se to pitanje rije{ilo i da bi on

53


na izvanjski na~in posvjedo~io svoje stvarno pripa-danje kr{}anima. No, pitanja se nastavljaju. Moè li Savao stvarno biti na{? Sigurno ne po vlastitoj volji i ljudskim djelovanjem. Postao je na{ jer je dopustio da u njega, u njegov ìvot, u|e Isus. Gospodinovo je to djelo. On je u~inio taj zahvat kojim je Savao postao Pavao. Isus ga je promijenio.

Eto, draga bra}o i sestre, to je govor o Crkvi. Crkva je prije svega djelo Isusa Krista, ìvog i uskr-snulog, djelo Duha Svetoga, a to {to smo mi u Crkvi ne moèmo pripisivati svojim sposobnostima i svo-jim zaslugama. Tu smo milo{}u Bo`jom, po sakra-mentu svetog kr{tenja, potvrde, po Euharistiji koja nam daje mogu}nost da stalno rastemo u milosti. Tu je snaga Crkve koju oni izvana ne razumiju. I ne trebamo se ~uditi da to ne razumiju. Nije im dano, oni ne ìve tu stvarnost i ne osje}aju je. Zato smo mi, ovdje sabrani, pozvani da si upravo to posvije-stimo. Ovdje smo jer smo zahva}eni snagom milo-sti Bo`je, snagom Duha Svetoga i okupljeni smo u jednoj zajednici koju je ̀ elio Isus Krist. A ̀ upa, kao {to ve} rekosmo, zapravo je zajednica koja omogu-}uje ìvjeti tu crkvenost. Stoga danas zahvaljujemo Bogu {to pripadamo ovoj zajednici. Ovo je na{a, ovo je va{a zajednica. Ali ne samo va{a i na{a, ovo je u prvom redu Bo`ja zajednica u kojoj Bog djeluje. Toga uvijek trebamo biti svjesni. Zbog toga ona i opstoji. Ne bi Crkva trajala, ne bi danas bilo Crkve, ne bi ni nas danas bilo ovdje, da On nije taj koji Crkvu drì i izgra|uje iznutra.

Istina je, nije zanemarena ni na{a slobodna volja. Bog ra~una na na{u suradnju. O tome nam upravo govori dana{nje drugo ~itanje iz Poslanice sv. Ivana apostola te pruà dva kriterija odgovornosti. Prvi kriterij: „umirit }emo pred njim srce svoje ako nas ono u bilo ~em osu|uje“ i drugi: „ako nas srce ne osu|uje, moèmo zaufano k Bogu. I {to i{temo, primamo od njega, jer zapovijedi njegove ~uvamo i ~inimo {to je njemu drago“ (1Iv 3, 19-22). Ovdje nam sveti Ivan govori o mogu}nosti da nas i srce osu|uje, odnosno da se srce ponekad ne miri s time da slijedimo Bo`ju volju, da slijedimo poticaje Duha Svetoga. Srce nas vu~e nekamo drugdje. Tko to od nas nije osjetio u konkretnom ìvljenju.

Bra}o i sestre, nije uvijek lako odgovoriti volji Bo`joj. Ponekad je ona vrlo zahtjevna. Bog ~esto èli od nas ne{to vi{e, a srce bi se rado pomirilo s onim {to ve} ima. Zato nam sveti Ivan govori da smo kao vjernici, kad se na|emo u takvoj situaciji, uvijek pozvani slijediti volju Bo`ju i biti hrabri, pa makar nas srce i tijelo vukli nekamo drugdje. Poti~e nas da budemo hrabri za Bo`je izazove. Ali sveti Ivan ne podcjenjuje va`nost srca. Ako je srce u miru i mi smo u stanju blaènstva, ali ako Bog èli ne{to vi{e, budimo hrabri! Posebno ̀ elim potaknuti mlade vjer-nike: budite hrabri za one izazove koji od vas vi{e traè, koje tjelesan ~ovjek ~esto ne moè razumjeti. Jer kao Crkva pozvani smo ̀ ivjeti u jedinstvu s Isu-som. On se u evan|elju predstavlja kao trs, a mi smo loze. I na{ odnos s Bogom nije bilo kakav odnos. Na{ odnos s Bogom veoma je dubok i ~vrst, to je odnos trsa i loze.

Ukoliko ̀ elimo biti Isusovi, moramo biti s njime povezani. Moramo biti u zajedni{tvu s njime, ̀ ivje-ti od njega, ̀ ivjeti u toj povezanosti, a to je najdublji misterij Crkve. Crkva je zajednica onih koji su ìvotno povezani s Isusom Kristom, koji upravo iz te unutarnje povezanosti s Isusom donose plodove.

Bra}o i sestre, to je stvarnost na{e vjere! Mi smo Crkva ukoliko smo povezani s Isusom, ukoliko ̀ ivi-mo to duboko zajedni{tvo. To je Crkva! Crkva je zajedni{tvo ljudi povezanih s Isusom. Ali nije to samo neko intimno, osobno zajedni{tvo. To je za-jedni{tvo osoba koje ~ine Crkvu i koje donose plo-dove. Kako re~e sveti papa Ivan Pavao II., ùpa je upravo {kola tog zajedni{tva gdje su jedni drugima od pomo}i, gdje se ̀ ivi ta pripadnost Bogu i gdje su vjernici kao takvi pozvani donositi plodove na ovom svijetu. Djela apostolska kaù da je Crkva u Judeji, Galileji i Samariji uìvala mir, izgra|ivala se i napre-dovala u strahu Gospodnjem te rasla utjehom Duha Svetoga (usp. Dj 9, 31). Upravo to ̀ elim i ovoj ̀ up-noj zajednici: da uìva nutarnji mir, da se izgra|uje, da napreduje u strahu Gospodnjem i da osje}a utje-hu Duha Svetoga. Amen.

Kardinal Josip Bozani}, nadbiskup zagreba~ki

Zagreb, 3. svibnja 2015.


54

PEDESETA OBLJETNICA SVE]ENI[TVA

ûdni su ti ljudski ìvotni putovi. Po~etak im je obi~no neodre|en. Barem {to se ti~e budu}nosti. Redovito zapo~inju u snima i èljama nekoga dru-goga. U snima i èljama roditelja.

Bilo je to godine 1949. Jednoga ranoga jutra, sa seoskom torbom na le|ima u kojoj se nalazio ko-madi} kruha, „teka“, „penkalo“ stiglo je iz Amerike od oca koji je silom tada{njih politi~kih prilika mo-rao napustiti svoj dom i svoju obitelj, zakora~io sam preko praga svoje rodne ku}e u jedan novi izazov u ìvotu. Bio je to polazak u gimnaziju koja se nala-zila pet kilometara od moje ku}e. Te prve korake u svijet neizvjesnosti moja je majka popratila svojim savjetom koji je glasio: „Sinko, pazi da nikad ne za-boravi{ da si katolik i Hrvat.“

Kao dijete nisam tada shva}ao dubinu i {irinu i visinu tog iskrenoga maj~inog savjeta. No, nije mi trebalo dugo ~ekati da sve to spoznam i da upoznam razlog zbog ~ega mi je to rekla. Ve} prvoga svibnja 1950., nakon {to mi je maj~in savjet bio donekle pao u zaborav, on je oìvio takozvanom prvomajskom paradom. Svi su studenti morali sudjelovati u toj paradi. Svi su odreda morali nositi crvene marame oko svoga vrata. Specijalno odre|eni „omladinci“ zapo~injali su „rodoljubne“ partizanske pjesme. îtava ta atmosfera podsjetila me na onaj maj~in savjet prije nekoliko mjeseci. No, ono {to me na poseban na~in podsjetilo na taj njezin savjet jest pjesma koju je jedan od „omladinaca partije“ zapo-~eo rije~ima: „Od Ljubu{kog do Mostara, ne}e biti popa ni oltara.“

Tada nisam razmi{ljao kojim }e putem krenuti moja budu}nost, ali s nekoliko {kolskih kolega pro-testno smo napustili tu prvomajsku paradu i time

sam navijestio da }e moj put u ìvot ipak voditi u nekom drugom pravcu. Bio je to put koji me ve} 1952. doveo u sjemeni{te u Bol na Bra~u, a godine 1965. i do oltara zagreba~ke katedrale gdje smo nas 64-ica primili sve}eni~ki red polaganjem ruku kar-dinala Franje [epera. Bilo je to to~no na blagdan svetoga Petra i Pavla, 29. lipnja 1965. Dakle, prije pedeset godina. Do tog na{eg zajedni~kog cilja vo-dila su 64 razli~ita puta. Svaki je od nas i{ao svojim vlastitim putem. A na tom putu svaki je od nas nosio svoj vlastiti kri` optere}en okruènjem iste ideologije koja je izvikivala i ispisivala sli~ne sloga-ne samo da uvjere mlade da uistinu vi{e ne}e biti „ni popa ni oltara“.

Ono {to se dogodilo na blagdan Svetog Petra i Pavla, 29. lipnja 1965. u zagreba~koj katedrali razot-krilo je propagandu i la` „omladinaca partije“, kako pedesetih tako i {ezdesetih godina pro{log stolje}a. Zato je to bio uistinu impozantan vjerski i nacional-ni doga|aj. Bio je to doga|aj koji je otkrio zabludu onih koji su pedesetih pjevali „Od Ljubu{kog do Mostara ne}e biti popa ni oltara“, ali isto tako i jav-no svjedo~anstvo da jo{ uvijek ima, i da }e i dalje biti „i popa i oltara“ od Zagreba do Osijeka, od Dubrov-nika do Mostara, od Splita do Pule. Bilo je to uisti-nu javno svjedo~anstvo vjere koja ostaje ìva u na-rodu usprkos bezbo`nog komunisti~kog okruènja. Bio je to veliki udarac onima koji su tu vjeru poku{ali pretvoriti u neki narodni obi~aj. Bio je to izazov i poziv svima, posebno mladima, da svoju vjeru javno svjedo~e ma koji ìvotni put izabrali.

Me|u tom 64-icom re|enika uo~ljiva je grupa do-minikanaca. U dugoj povijesti Hrvatske dominikan-ske provincije dogodilo se, eto, prvi put da je na isti

55


dan za sve}enika zare|eno 11 dominikanaca. No, to nije sve, jer te iste godine, samo na drugi datum, za sve}enika su zare|ena jo{ dva dominikanca. Bila je to uistinu plodna godina dominikanskoga du hovnog zvanja. Trojica njih kasnije su po{li drugim ì votnim putem, ali su do danas ostali povezani s dominikan-cima, dvojica su ve} zauzela svoja mjesta u vje~nosti, dok osmorica jo{ uvijek poku{avaju slu ̀ iti Bogu i ~ovjeku u svojim redovni~kim zajednicama.

Ovaj, rekao bih, povijesni doga|aj u Katoli~koj Crkvi u Hrvata, lijepo je obiljeìo „Glas Koncila“ te godine i tog datuma kada je u dva navrata objavio slike svih tada{njih re|enika. Pobrinuo sam se da te slike stavim u okvir i da ostanu u mojoj radnoj sobi

sve do danas. ̂ esto pogledam te slike. Znam da neki od njih nisu vi{e me|u nama. Znam da su neki, na-kon ovog doga|aja, krenuli u ìvot drugim putem. Znam da nas ve}ina, iako u poodmaklim godinama, jo{ uvijek sluìmo Bogu i ~ovjeku u svom sve}e-ni~kom pozivu. No, bez obzira kojim putem danas hodimo, na koji na~in danas sluìmo Bogu i ~ovjeku, sve nas ove jubilarne godine povezuje isti datum – 29. lipnja 1965. Zato se rado sje}am svih sudionika tog datuma, a onima koji su ustrajali u sve}eni{tvu i jo{ su na ìvotu, ~estitam.

Sretan zlatni jubilej sve}eni{tva!

brat Nikola Dugandì}, OP

ZAHVALA

Gospodine!

Zahvaljujem Ti za sve {to sam primio:

Za milosti koje sam traìo,

A nikad ih nisam dobio,

I za one koje sam primio,

A nikad ih nisam spoznao.

Moje su misli sitne, a èlje sebi~ne,

Jer i dok Ti zahvaljujem,

Uvijek za ne~im uzdi{em.

Gospodine!

Udijeli mi milost najve}u:

Tvoje ne zaboraviti darove!

Rajmund Kupareo, OP

* * *


56

OBLJETNICE NA[E BRA]E U 2015. GODINI

Godina 2015.

Obljetnica ro|enja Mirko Jagnji} 24. 5. (65.)

Drago Kolimbatovi} 15. 9. (90.)

Mate Luka~ 10. 10. (75.)

Obljetnica prvih zavjeta Mile Gugi} 16. 5. (50.)

Ivica Tomljenovi} 8. 9. (60.)

Obljetnica sve}eni~kog re|enja Anto Boba{ 27. 5. (25.)

Marijan Bi{kup 29. 6. (50.)

Nikola Dugandì} 29. 6. (50.)

Ante Kova~evi} 29. 6. (50.)

Stjepan Krasi} 29. 6. (50.)

Pavao Lasi} 29. 6. (50.)

Stanko Prcela 29. 6. (50.)

Franjo [anjek 29. 6. (50.)

Marijan Jur~evi} 12. 12. (50.)

Bra}i slavljenicima u ime Provincije ~estitam ob ljetnice i zahvaljujem na svjedo~anstvu koje su dali i jo{ uvijek daju svojim radom i ìvotom.

brat Anto Gavri}, OPprovincijal

57


O KA@OTI]EVOJ KANONIZACIJI U LUCERI

U subotu i nedjelju 11. i 12. travnja provincijal Hrvatske dominikanske provincije brat Anto Gavri} bio je u pohodu kod lucerskoga biskupa mons. dr. Domenica Cornacchije. Lucerski biskup i domini-kanski provincijal razgovarali su o tijeku procesa kanonizacije bl. Augustina Kaòti}a, biskupa zagre-ba~kog i lucerskog.

Mons. Cornacchija je upoznao provincijala s onim dijelom {to je u~inila biskupija Lucere, kao akter kauze. Suakteri kauze su Zagreba~ka nadbi-skupija i Hrvatska dominikanska provincija. Postu-lator kauze je generalni postulator Reda propovjed-nika brat Vito T. Gomez (Rim).

Na blagdan bl. Augustina Kaòti}a, 3. kolovoza 2013., lucerski biskup imenovao je Komisiju povi-jesnih stru~njaka (Paul-Bernard Hodel OP, Fri-bourg; Franjo [anjek OP, Zagreb; Slavko Kova~i}, Split; Donato D’Amico, Lucera) te dvojicu teolo-{kih ocjenitelja (cenzori) radi ispitivanja Blaè-nikovih spisa (kardinal Georges Cottier OP, Rim i Ivica Ragu`, \akovo). U prosincu 2013. pismeno je obavijestio zagreba~kog nadbiskupa kardinala Josipa Bozani}a o stanju kauze.

U me|uvremenu je u lucerskoj katedrali, u kojoj se nalazi i grob bl. Augustina, obnovljen mo}nik – obnovljeno poprsje – i planira se sve~ani prijenos Blaènikovih mo}i u lucersku katedralu. Lucerski biskup je za tu prigodu pozvao kardinala Josipa

Bozani}a. Uskoro planira ustanoviti Biskupijski crkveni sud u Luceri za ispitivanje svjedoka te zatraìti od Zagreba~ke nadbiskupije kao suaktera kauze da se ustanovi sud za ispitivanje svjedoka u Zagrebu.

U nedjelju 12. travnja dominikanski provincijal je koncelebrirao na euharistijskom slavlju u lucer-skoj katedrali koje je predvodio generalni vikar bi-skupije Lucera-Troia don Ciro Fanelli (biskup je imao krizmu izvan grada). Na kraju mise provinci-jal je uputio prigodnu rije~ zahvaljuju}i na svemu {to lucerska biskupija ~ini za proces kanonizacije te pozvao prisutne vjernike da se nastave utjecati za-govoru bl. Augustina Kaòti}a i moliti za njegovo progla{enje svetim.

Lucerski biskup je predao provincijalu Prome-moriju kauze za kanonizaciju bl. Augustina Kaòti}a, u dva primjerka (jedan primjerak je za Zagreba~ku nadbiskupiju). U Promemoriji je nazna~eno sve {to je do sada u~injeno, nekoliko uputa za suaktere kauze te naznaka koje sljede}e korake treba podu-zeti u zapo~etom postupku kanonizacije.

Tijekom boravka u Italiji provincijal je razgova-rao s provincijalom Provincije sv. Tome Akvinskoga u Italiji, na teritoriju koje se nalazi i Lucera, te s priorom dominikanskog samostana sv. Nikole u Bariju o uklju~ivanju i talijanskih dominikanaca u proces kanonizacije bl. Augustina Kaòti}a.


58

ME\UNARODNI KONGRES ZA ODGOJITELJE U POSVE]ENOM @IVOTU

Me|unarodni kongres za odgojitelje u ustano-vama posve}enog ìvota i dru`bama apostolskoga ìvota odràn je u Rimu od 7. do 11. travnja 2015. godine, u organizaciji Kongregacije za ustanove po-sve}enog ìvota i dru`be apostolskog ìvota, pod predsjedanjem kardinala Joãoa Braza de Aviza, a sve kao dio programa obiljeàvanja Godine posve}enog ìvota, koju je proglasio papa Franjo na razini ~ita-ve Katoli~ke Crkve.

Kongres na kojemu se okupilo vi{e od 1200 od-gojitelja sa svih strana svijeta, prvi takve vrste u po-vijesti, zapo~eo je u utorak, 7. travnja, molitvenim bdjenjem u crkvi sv. Grgura VII., a sutradan je u prijepodnevnim satima i slu`beno otvoren, pri ~emu je posebno nagla{ena njegova jedinstvenost i ohra-bruju}e veliki interes za temu odgoja, koji otkriva probu|enu svijest o klju~noj ulozi odgoja za budu}-nost redovni~kih institucija u krilu Crkve, ali i isti-nu o onom {to sami odgojitelji trebaju na tom putu – podr{ku Crkve, podr{ku svojih zajednica koje su ih izabrale i postavile u tu odgovornu slu`bu.

Prijepodnevni program svakoga dana zapo~injao je u 8.15 jutarnjom molitvom, nakon koje je slijedio blok od jednog predavanja, s mogu}no{}u postav-ljanja pitanja i razmjene iskustava „oko stolova“ (sudionici Kongresa bili su razmje{teni u dvije kon-gresne dvorane hotela Ergife, s oko 120 „okruglih“ stolova, gdje je svaki stol okupljao malu skupinu s po desetak odgojitelja i odgojiteljica), te oboga}u-ju}ega neformalnog druènja i razmjene mi{ljenja tijekom pauze za kavu i ru~ak. Popodnevni program obi~no je zapo~injao u 15 sati s novim blokom pre-davanja i zajedni~kog rada, a zavr{avao s ve~ernjom molitvom oko 18 sati.

Ovaj Kongres istaknuo je va`nost prepoznavanja razli~itih potreba odgoja u suvremenom kontekstu, koji je vrlo izmijenjen u odnosu na one utemeljite-lja i utemeljiteljica mnogih redova i kongregacija, kao i va`nost izgradnje odnosa – dijeljenja, razmje-na iskustava odgoja, pitanja, i podr{ke koju odgoji-telji dobivaju kroz svoje me|usobne susrete.

Biti odgojitelj zna~i ̀ ivjeti ̀ ivotom koji se teme-lji na slu{anju, oslu{kivanju, znaju}i da u tom odgo-vornom poslanju nije sam, da nismo sami – da je Crkva s nama. U radu s novim zvanjima odgojitelj treba imati znanje – htjeti i znati razumjeti {to se doga|a u ̀ ivotu druge osobe, pri ~emu postaje svje-stan da ne moè sve odgajati na isti na~in, i zato je postavljanje pitanja – kako? – vrlo va`no – za odgoj svake pojedine osobe.

Va`no je da odgojitelj, u suradnji sa zajednicom koja odgaja (jer odgoj nije samo pravo i odgovornost odgojitelja, nego i ~itave zajednice bra}e ili sestara), stvori okru`je koje omogu}uje rast i vodstvo onima koji ulaze u zajednice, imaju}i uvijek na umu da kada odgajanik ~ini pogre{ke, ne zna~i nu`no da je na krivom putu, ve} da je u procesu u~enja i usvajanja novih vrednota, kao i stilova ìvota i komunikacije, a na tom putu se u~i i na pogre{kama. Odgojitelj treba biti svjestan da osoba odgajanika raste i da nije dobro traìti samo njegove pogre{ke. Zato je va`no razumijevati kako raste ljudska osoba, a onda i {to blokira taj rast i kako pomo}i da se te blokade, rane, uklone da bi osoba sazrela. Odgojitelj treba po{tivati one koje vodi, jer bez uzajamnog po{tivanja nema pravog odgoja. I na kraju, odgojitelj tako|er treba biti u~enik, treba se dati pou~avati (docibilitas) od svoga U~itelja – u~iti kako odgovoriti na Isusov

59


poziv u svim ìvotnim situacijama, i zato odgojitelj jest ~ovjek ìve vjere, svjedok.

Kongres je zavr{io u subotu, a vrhunac toga dana je bila koncelebrirana sv. misa koju je predvodio kardinal João Braz de Aviz, kao i privatna audijen-cija s papom Franjom u dvorani sv. Pavla VI.

Ali time nije zavr{io moj boravak u Rimu, jer je ve} u ponedjeljak 13. travnja uslijedio radni sastanak svih dominikanskih odgojitelja koji su sudjelovali na Kongresu s bratom Vivianom Bolandom, bratom Michaelom Mascarijem i U~iteljem Reda bratom Brunom Cadoréom u Svetoj Sabini, na kojem smo iznijeli svoje dojmove, pod moderiranjem brata Vi-viana Bolanda, o netom zavr{enom Kongresu i na-glasili potrebu boljeg shva}anja uloge liturgije, sv. sakramenata, osobne molitve i duhovnog vodstva u po~etnoj formaciji.

Tako|er smo primili poticaje (brat Michael Mas-cari) kako stvarati habitus studija u po~etnoj for-maciji, da se na studij ne bi gledalo kao na nu`no zlo; te da bi studij trebalo obavezno razlikovati od formacije za sve}eni{tvo. U tom kontekstu nave-dena su tri bitna elementa na koja treba stavljati naglasak: 1. Trajna ljubav prema Bo`joj rije~i, 2. Upoznavanje intelektualne tradicije Reda i 3. Raz-vijanje otvorenosti za uklju~ivanje u svijet. U sa-mom novicijatu potrebno je razviti prvi – probudi-ti ljubav prema Bo`joj rije~i, a u ove druge napra-viti dobar uvod.

U~itelj Reda u kratkim je crtama poku{ao odgo-voriti na pitanje: „[to zna~i odgojiti propovjednika za ovaj dana{nji svijet?“ Propovjednik bi, kazao je U~itelj, trebao biti znak Bo`je prisutnosti u svijetu, Bo`ji prijatelj. U novicijatu se zapo~inje s odgojem propovjednika dominikanca pri ~emu su va`ni ovi elementi: novacima treba pomo}i iskusiti Bo`je milosr|e, provoditi vrijeme s Bogom – euharistijska adoracija, uklju~iti ih u „lectio divina“, i pou~avati ih da svoja iskustva vjere dijele s drugima te im po mo}i u spoznaji da mi propovjednici nismo iznad onih ko-jima propovijedamo, da nismo bolji od drugih.

Naglasio je tako|er potrebu izgradnje svih ljud-skih kvaliteta, ne samo intelektualne dimenzije, jer intelektualnost bez zajedni~kog ìvota je „ni{ta“. Potom je naveo nekoliko smjernica za svu bra}u, a ne samo za one u po~etnoj formaciji: 1. Red treba slu{ati – {to je prvi korak odricanja od sebe; biti poslu{an odlukama Reda; 2. Red treba upoznati – ~itati vijesti iz ìvota Reda – makar jednom tjedno po}i na internetsku stranicu Reda, i tako otkrivati da ima mnogo na~ina „biti“ dominikanac i 3. Biti svjestan da nisam ja taj koji sam se pozvao u Red propovjednika.

I zavr{na U~iteljeva misao: „Svijet treba prijatelj-stvo s Bogom, a ne na{e projekte! U to treba biti uvjeren, a to nije lako!“

brat Nikola Leopold Noso, OPu~itelj novaka


60

TEOLOGIJA POSVE]ENOG @IVOTA

„Poziv na svetost u Svetome pismu“, „Duhov-nost psalama“, „Povijest posve}enog ̀ ivota“, „Sred-stva dru{tvenog priop}avanja i redovni{tvo“, „Po-sve}eni ìvot u Zakoniku kanonskog prava“, „Ma-rijino mjesto u posve}enom ̀ ivotu danas“, „Crkve-no u~iteljstvo o posve}enom ìvotu“, samo su neki od kolegija koje studenti poha|aju u sklopu dvogo-di{njeg studija „Teologija posve}enog ìvota.“ Stu-dij je utemeljila Hrvatska karmelska provincija sv. oca Josipa na poticaj Hrvatske konferencije vi{ih redovni~kih poglavara i poglavarica.

„Teologija posve}enog ìvota“ odli~an je izbor za sve redovnike i redovnice koji nisu poha|ali stu-dij teologije, a isto tako i za laike. Iako tijekom na{e formacije, posebno godine novicijata, produbljuje-mo svoje znanje o na{oj vjeri, ona se ~esto uglavnom odnosi na nastanak, razvoj, karizmu, osniva~a Reda

kojem smo pristupili, a malo manje na produbljiva-nje o samoj srì i istinama na{e vjere. To je sasvim opravdano, jer ve}ina bogoslova nastavlja svoje obrazovanje na teolo{kom studiju te tako dobiva potrebno znanje. Mi koji smo se odlu~ili na poziv bra}e suradnika, a nismo upisali studij teologije, svoje znanje moèmo produbiti na studijima poput Teologije posve}enog ìvota.

Osobna iskustva tijekom ove dvije godine stu-dija su vi{e nego zadovoljavaju}a. Uz odli~ne kole-ge i kolegice, izvanredna je i pristupa~nost profeso-ra. Profesori tijekom predavanja vrlo rado odgova-raju na brojna studentska pitanja. [tovi{e, sami poti~u na to kako bismo mi studenti dobili {to ja-sniju sliku o odre|enom kolegiju, te tako produbi-li i bolje upoznali istine katoli~ke vjere. Ispiti se polaù nakon odslu{anih predavanja, a zbog odsut-nosti profesora koji su redoviti profesori na teo-lo{kim fakultetima u domovini i izvan granica Lije-pe na{e, ~esto termine ispita dogovaramo i izvan okvira ispitnih rokova. Svoj bra}i koja pristupaju Redu kao bra}a suradnici, a ne}e poha|ati studij teologije, preporu~am da upi{u Teologiju posve-}enog ìvota, jer }e njihov ìvot biti bogatiji, ne samo znanjem, nego i mnogim novim prijateljstvi-ma, a Provinciji predlaèm da Teologiju posve}enog ìvota u~ini obveznim dijelom formacije bra}e su-radnika.

brat Mladen Folnovi}, OP

61


IZ PERA BRATA SURADNIKA KROJAÂ

Nakon {to sam zavr{io dominikanski novicijat u Dubrovniku i dobio asignaciju u samostan Kraljice sv. krunice u Zagrebu, kako bih napredovao u svojoj redovni~koj formaciji upisao sam, s bratom Mlade-nom, studij Teologije posve}enog ̀ ivota. Predavanja se odràvaju vikendom, jednom na mjesec, a pro-gram traje dvije akademske godine. Sam studij nudi sustavno istraìvanje biblijsko-teolo{kih osnova posve}enog ìvota, vode}i ra~una o povijesno-kul-turnim, psiho-sociolo{kim i pravnim aspektima s obzirom na uvjete u kojima se odvija pastoralna aktivnost Crkve i posve}enih osoba.

No, sam studij Teologije posve}enog ìvota nije mi bio dovoljan. Kao brat suradnik morao sam pro-na}i ne{to ~ime }u pridonositi svojoj zajednici, a da taj rad istovremeno budi u meni strast i da me ispu-njava. Uvijek sam osje}ao èlju i potrebu biti krea-tivan i stvarati. Na kraju, moje èlje i konkretna potreba moje zajednice prona{li su svoje ostvarenje u kroja~kom zanatu i vje{tini koja je potrebna za stvaranje razli~itih korisnih predmeta za liturgiju i crkvu, a prije svega dominikanskih habita.

Moj prvi kontakt sa {ivanjem i krojenjem zbio se tijekom novicijata u Dubrovniku. Promatrao sam radost i ljubav s kojom su kroja~kom poslu pristupa-le sestra Magda u na{em dominikanskom samostanu, „moja tetka“ sestra Veronika Penava u samostanu Sestara Slu`benica Milosr|a – An~ele na Pilama, kao i stru~nost sestre Blaènke Vla{i}. Kad mi je pruèna prilika upisati te~aj krojenja, {ivanja i vezenja u „Ruà vez d.o.o.“ pod mentorstvom gos po|e Ruìce Havi-di}, bez oklijevanja sam je pri hvatio.

Tako sam od sije~nja 2014. godine po~eo stjeca-ti kroja~ku vje{tinu te su po~eli nastajati prvi habiti ra|eni mojom rukom. Od kraja listopada 2014. na-stavljam brusiti svoje vje{tine u kaptolskom samo-stanu Hrvatske franjeva~ke provincije sv. ]irila i Metoda, pod vodstvom fra Zdravka Jakobovi}a, koji je kroja~ za svoju provinciju ve} 20 godina. Eto, sada

se habiti za budu}e dominikanske novake {ivaju za-jedno s habitima za franjeva~ke novake u ti{ini sa-mostanskih zidina, u dru{tvu bra}e ~ije ruke u jed-nakoj mjeri stvaraju i tako mole.

Iskustvo koje sam stekao uz fra Zdravka je ne-procjenjivo, naro~ito stoga {to je imao strpljenja i onda kada su moji ̀ ivci bili na rubu. Trinaest domi-nikanskih habita koje sam do sada vlastoru~no skro-jio smatram velikim osobnim uspjehom. Posebno zato {to je ovakav usporedan rad pokazao kako do-minikanski habiti zahtijevaju vi{e materijala i ru~nog rada nego franjeva~ki pa ih je i teè sa{iti. Franjeva~ki habit se tako|er puno teè zaprlja nego dominikan-ski habit.

Zahvaljujem svima koje jesam i nisam spomenuo, prije svega, jer su nesebi~no podijelili svoje znanje sa mnom, ali i ljubav prema svome radu i zanatu. Jo{ uvijek sam u procesu dosezanja svoga punog poten-cijala i otkrivanja kakve mi sve kreativne mogu}-nosti kroja~ki zanat nudi. Trebam jo{ puno toga nau~iti, ali mi nije te{ko jer znam kako je sve to sluènje Gospodinu, zbog ~ega sam i postao re-dovnik.

brat Ante Kazoti, OP


62

USUSRET NEDJELJI DOBROG PASTIRA:RAZGOVOR S BRATOM MIHAELOM MARIOM TOLJEM

Uo~i nedjelje Dobrog Pastira Crkva posebno moli za nova duhovna zvanja, ali i izraàva zahvalnost svim onim mu{karcima i ̀ enama koji su „ostavili sve i po{li za Kristom“ kao sve}enici, redovnici i redov-nice. Tom prigodom na{ je sugovornik superior Samo-stana sv. Krià i ùpnik @upe sv. Krià u Gruù, dominikanac, mr. sc. fr. Mihael Mario Tolj.

Fr. Mihaele, uobi~ajeno pitanje sve}enicima je: „Kako ste postali sve}enik?“ Kod vas je to pitanje jo{ zanimljivije jer niste imali uobi~ajen put pre-ma sve}eni{tvu, ve} ste zavr{ili studij na Prirodo-slovno-matemati~kom fakultetu, postali dipl. in`. kemije, ~ekao vas je posao u Plivi, a onda odjed-nom zaokret: odlu~ili ste to odbaciti, ponovno sjesti u studentske klupe, upisati filozofsko-teo-lo{ki studij, te postati redovnik i sve}enik. Za{to?

Istina je da se dogodio zaokret u mom dotada{-njem ìvotu, ali ne bih kazao da sam iskustva i zna-nja koja sam stekao odlu~io odbaciti jer su me ona tako|er izgra|ivala kao osobu. Mo`da bi bolje bilo re}i da se tada odjednom pojavilo raskri`je na mom ìvotnom putu kojega do tada nije bilo i ja sam kre-nuo drugim smjerom: stazom nasljedovanja Krista po primjeru sv. oca Dominika u redovni~koj zajed-nici koju je on utemeljio. Za{to sam krenuo tim putem nije ba{ jednostavno odgovoriti jer se radi o osobnom iskustvu duhovnog poziva, a takvo je isku-stvo jednostavno nepriop}ivo. Ukratko mogu re}i da sam u 24. godini doìvio iskustvo Bo`jeg poziva. Nakon jednogodi{njeg hrvanja s Bogom i samim sobom odlu~io sam odgovoriti na taj poziv i krenu-ti u tu avanturu potpuno se predaju}i u Njegove

ruke. I sada nakon 16 godina od tada, drìm da sam odabrao pravi put.

Na Zapadu, pa tako i kod nas, sve se ~e{}e do-ga|a da ljudi sa zavr{enim fakultetima, ve} ostva-renim karijerama, kre}u ovim drugim putem. Iz va{e generacije novicijata sva trojica koji ste po-stali sve}enici ste prije zavr{ili neke druge studije, to~nije geologiju, medicinu, a vi kemiju. Kako obja{njavate tu pojavu?

Obja{njavam je onom Isusovom prispodobom iz Evan|elja o doma}inu koji unajmljuje radnike za svoj vinograd u razli~ito vrijeme: neke od ranog ju-tra, neke o tre}oj, {estoj ili jedanaestoj uri. Nas izgle-da nije pozvao od ranog jutra (u djetinjstvu), nego negdje izme|u tre}e i {este ure (u dvadesetim godi-nama). Temeljni preduvjet da bi uop}e krenuli pu-tem sve}eni{tva i redovni{tva jest iskustvo Bo`jeg poziva, a sam Bog odre|uje u koje vrijeme }e zvati. Nakon toga slijedi ~ovjekov odgovor u slobodi da li }e krenuti tim putem ili ne}e. Nas trojica smo se odazvali, ali poznajem i dosta onih koji nisu ili koji se puno kolebaju i na kraju odustanu.

63


Godina je posve}enog ìvota, godina vas re-dovnika i redovnica, stoga se ~ini zanimljivim pi-tati vas za{to ste postali ba{ redovnik? Naime, dolazite s Pelje{ca, s podru~ja Dubrova~ke bisku-pije kojoj nedostaje sve}enika. Kako to da ste se odlu~ili postati dominikanac, a ne dijecezanski sve}enik Dubrova~ke biskupije?

Postao sam dominikanac jer sam imao ba{ redov-ni~ki poziv, a osobno sam ga najbolje prepoznao u Dominikanskom redu. Naime, osjetio sam ga prvi put na sv. misi u crkvi sv. Nikole u Kor~uli 6. pro-sinca 1998. prigodom proslave pet stolje}a domini-kanske nazo~nosti u tom gradu. Iako su sestre do-minikanke djelovale u mojoj rodnoj ùpi u Orebi-}u, to je bio prvi put u ìvotu da sam vidio bra}u dominikance i to u velikom broju. To me zaintrigi-ralo da doznam ne{to vi{e o njima, pa sam u kor-~ulanskoj gradskoj knji`nici posudio knjigu „Do-minikanci – kratka povijest Reda“. Pro~itav{i tu knjigu osjetio sam da je upravo to zajednica u koju me Bog zove. S druge strane, primijetio sam da su sve}enici koji djeluju na Pelje{cu uglavnom vreme{ni i ~uo sam govoriti kako ih nema dovoljno. Stoga sam otprilike godinu dana prije nego sam osjetio poziv po~eo svakodnevno moliti za sve}eni~ka zva-nja, a dogodilo se da sam i sam bio pozvan. Nakon toga sam oti{ao do svog nekada{njeg ̀ upnika u ko-jega sam imao povjerenja i s njim razgovarao o mom dominikanskom pozivu. On me u po~etku nago-varao da radije idem za dijecezanskog sve}enika u Dubrova~koj biskupiji. Me|utim, odustao je od toga nakon {to sam mu rekao da meni ne odgovara sa-ma~ki ìvot na ùpi poput njegovog, nego da me privla~i ̀ ivot u samostanskoj zajednici i zajedni~ko slavljenje liturgije. Odu{evio sam se onim {to go vori temeljna konstitucija na{ega Reda u § IV: „Postav{i dionici apostolskog poslanja, prihva}amo tako|er i ìvot apostola kako ga je shvatio sv. Dominik: ì-ve}i slo`no u zajednici, vjerni zavjetovanju evan-|eoskih savjeta, gorljivi u zajedni~kom slavljenju liturgije, osobito euharistije i boànskog ~asoslova, i u molitvi, neprestano privrèni u~enju, ustrajni u samostanskom opsluìvanju. Sve ovo pridonosi ne samo slavi Bo`joj i na{em posve}enju nego tako|er izravno sluì spa{avanju ljudi, budu}i da slo`no pri-pravlja i poti~e na propovijedanje, oblikuje ga, a pro-povijedanje opet oblikuje sve spomenute elemente.“

Dodatni razlog za{to sam izabrao Dominikanski red jest stoga {to on nadilazi granice biskupija i u slu`bi je sveop}e Crkve, pa stoga pruà i vi{e mo-gu}nosti apostolskog djelovanja.

Primje}uje se da kad slavite misu ili predvodi-te druge liturgijske obrede veliku pozornost po-sve}ujete svakom detalju. Predsjednik ste i Litur-gijskog povjerenstva Hrvatske dominikanske pro-vincije. [to je za vas liturgija, koliko zna~i vama osobno?

Izri~itom voljom sv. Dominika, sve~ano i zajed-ni~ko slavljenje liturgije smatra se jednom od glav-nih slu`ba na{ega zvanja. Slavljenje liturgije je sre-di{te i srce cijeloga na{eg ìvota, ono je metafori~ki govore}i na{ „glavni zanat“. Koliko voli{ taj „zanat“, koliko ti zna~i i koliko od njega ìvi{, toliko mu i pozornosti posve}uje{. Osim toga, Knjiga konsti-tucija nas poziva da „slijedimo primjer sv. Domini-ka, koji je kod ku}e i na putovanju, danju i no}u, bio postojan u boànskom ~asoslovu i molitvi, te s ve-likom pobo`no{}u slavio boànska otajstva“ (KKN 56). Budu}i da je na{ Red do Drugog vatikanskog sabora imao svoj vlastiti dominikanski obred, on posjeduje prebogatu liturgijsku tradiciju. Poznava-nje te ba{tine koja obvezuje i nadahnjuje oboga}uje mene osobno, kao i moj pristup slavljenju mise u redovitom obliku rimskog obreda.

Bili ste na poslijediplomskom studiju dogmat-ske teologije u [vicarskoj, te ste ìvjeli u jednoj ve}oj zajednici, gdje dolaze bra}a dominikanci iz cijelog svijeta. Kakvo je va{e iskustvo, te koliko se razlikuje redovni~ki ìvot u toj zajednici od ono-ga u Hrvatskoj?

Studij u inozemstvu na francuskom jeziku i upoznavanje razli~itih ljudi i kultura obogatilo me kao osobu i pro{irilo moje horizonte. @ivio sam u dominikanskom samostanu sv. Hijacinta u kojem je smje{ten me|unarodni dominikanski studentat koji udomljuje dominikanske studente iz razli~itih krajeva svijeta koji dolaze tu na studij i intelektu-alnu formaciju u dominikanskom duhu. Veliki kan-celar Teolo{kog fakulteta Sveu~ili{ta u Fribourgu je U~i telj Dominikanskog reda, ve}ina profesora su dominikanci iz razli~itih zemalja svijeta, a za-


64

dnjih nekoliko godina dominikanac je i rektor sve-u~ili{ta. @ivot u takvom internacionalnom okru-ènju omogu}uje da doìvite katolicitet Crkve i {to zna~i pripadati sveop}oj Crkvi. Samostanska zajednica u kojoj sam ìvio i koja broji tridesetak redovnika uz intelektualnu i duhovnu izgradnju osobitu pozornost posve}uje liturgijskom ìvotu. Zahvaljujem Bogu {to sam skoro tri godine mogao ìvjeti u takvoj zajednici i puno toga nau~iti, vidje-ti i doìvjeti, a {to svojevremeno nije bilo mogu}e u na{oj Provinciji. Ali, Bogu hvala, s promjenom provincijske uprave i blagoslovom novih zvanja, puno se toga i kod nas promijenilo na bolje zadnjih nekoliko godina.

Dogmatska teologija se kod mnogih doìvljava kao zahtjevna, a mo`da i veoma teoretska. Mislite li da je ta slika pogre{na, te kako ste se vi nakon redovnog studija filozofije i teologije odlu~ili i na ovaj studij?

Ina~e, sve ono {to vrijedi je zahtjevno i iziskuje trud, pa tako i dogmatska teologija koja se bavi prou~avanjem sredi{njih otajstava kr{}anske vjere. Iako sam uvijek volio liturgiju, ipak se nisam odlu~io za studij liturgike jer sam je doìvljavao vi{e kao hobi. Kad su me poglavari slali na postdiplomski studij u inozemstvo odmah sam rekao da nemam namjeru i}i u smjeru profesure, jer sam to osobno doìvljavao kao izdaju svog sve}eni~kog poziva. @elio sam nau~iti jo{ jedan strani jezik, formirati se u tomisti~kom duhu i produbiti odre|ena teolo{ka znanja. Zbog moje prethodne prirodoslovne („znan-stvene“) formacije, uvijek me privla~ila teodiceja ili naravna teologija: na koji na~in iz vidljivog, stvore-nog svijeta do}i do spoznaje o Bo`joj opstojnosti. Zato je i tema mog licencijatskog rada bila „Recep-cija quartae viae (~etvrtog puta za dokazivanje Bo`je opstojnosti) sv. Tome Akvinskoga kod Hijacinta Bo{kovi}a OP“.

Biv{i vrhovni poglavar Dominikanskog reda fr. Timothy Radcliffe u naslovu svoje knjige upi-tao se „Redovnici, jeste li sretni?“ Iz ~ega izvire radost vas redovnika? Koliko i kako ta radost mi-jenja svijet?

Radost o kojoj govorimo nije nekakva povr{na radost, ve} dubinska radost koja izvire iz uronje nosti

u Gospodina. [to je redovnik, pa i bilo koji ~ovjek, vi{e uronjen u Boga, to vi{e zra~i rado{}u. Ta radost uprisutnjuje na neki na~in Boga u svijetu, a On je taj koji mijenja svijet, a ne mi. Mi smo samo oru|e u njegovim rukama.

Kad se govori o obiteljima, jedan od ve}ih pro-blema je uùrban na~in ìvota, mno{tvo obveza zbog kojih trpi zajedni~ki obiteljski ìvot. Kako vi redovnici, posebno vi koji ste ujedno i ùpnici, uspijevate uskladiti mno{tvo obveza kojih imate sa zajedni~kim bratskim ìvotom u samostanu?

Kao {to mno{tvo obveza i uùrbani na~in ̀ ivota utje~e na ìvot suvremene obitelji, jednako tako utje~e i na ìvot redovni~ke zajednice, jer svi smo mi djeca svoga vremena. Me|utim, ako je zajednici stalo do zajedni~kog samostanskog ̀ ivota (a treba-lo bi!), ona uvijek moè prilagoditi svoj dnevni red tako da stoèrni elementi samostanskog opsluìva-nja odgovaraju svima ili velikoj ve}ini bra}e. Zbog toga specifi~nost profesorske ili pastoralne slu`be ne moè nikako opravdati zanemarivanje zajedni~-kog bratskog ìvota.

Dominikanci i Dubrovnik oduvijek su pove-zani, a to je vidljivo ve} od samih po~etaka: prvi dominikanski samostan u Hrvatskoj osnovan je davne 1225. godine u Dubrovniku (samo devet godina od utemeljenja Reda 1216. godine, te ~eti-ri godine nakon smrti sv. Dominika 1221. godine). [to danas dominikanci i dominikanke mogu dati Dubrovniku i Dubrova~koj biskupiji? Ho}ete li vi dominikanci na poseban na~in i ovdje u Du-brovniku proslaviti 800 godina od utemeljenja svog Reda?

Dominikanci su najstarija ìvu}a redovni~ka za-jednica u Dubrovniku. Tijekom osam stoljetne po-vijesti ostavili su dubokog traga kako u Gradu, tako i na podru~ju biskupije. Ono {to danas dominikan-ci i dominikanke mogu dati Dubrovniku jest ono {to svaki brat ili sestra u sebi nosi i {to preko svoje karizme i specifi~nosti zra~i u slu`bi u kojoj se na-lazi. Nitko, naime, ne moè dati ono {to nema.

Proslava 800-tog jubileja utemeljenja Reda obi-ljeàvat }e se kroz cijelu 2016. godinu razli~itim pro-gramima i aktivnostima na razini Reda, na razini

65


Provincije i na razini svakog samostana. Sredi{nja provincijska liturgijska proslava }e biti u Zagrebu gdje se nalazi sjedi{te na{e Provincije. Sigurno je da }e se na primjeren na~in obiljeìti i u Dubrovniku gdje imamo dva samostana kao i u Zagrebu, ali povjeren-stvo za proslavu jubileja jo{ nije izradilo ko na~an program, tako da o tome ne mogu pobliè govoriti.

Slu`beni naziv Dominikanskog reda je zapravo „Ordo praedicatorum“, tj. „Red propovjednika“. [to to zna~i za vas osobno, te pripremate li se vi{e i temeljitije za propovijedi?

Od samog po~etka na{ je Red bio ustanovljen posebno za propovijedanje i spa{avanje du{a. Pro-povijedanje je navje{taj evan|eoske poruke koji se ne odnosi samo na liturgijsku homiliju, iako je i ona vrlo va`na. Propovijedati se moè na razli~ite na~ine: izgovorenom i pisanom rije~ju, umjetno{}u, glaz-bom, katehezom, za profesorskom katedrom…, a iznad i prije svega potrebno je propovijedati vlasti-tim ìvotom. @ivjeti autenti~no svoj kr{}anski ili redovni~ki poziv je najrje~itija i najbolja propovijed. Rije~ je ìva kad ìvot govori, re~e jedan duhovni pisac. Smatram da se svaki sve}enik treba ozbiljno i temeljito pripremati za propovijed i u tom smislu ne smije biti razlike izme|u dominikanca i bilo ko-jeg drugog sve}enika. Me|utim, ovaj naziv „Red propovjednika“ nastao je u 13. stolje}u kada su je-dino biskupi imali pravo propovijedanja. Budu}i da su se vi{e bavili svjetovnim stvarima, zapustili su propovijedanje i pou~avanje vjernika, pa su se po~ela javljati razli~ita krivovjerja. Potaknut Duhom Sve-tim, sv. Dominik je uvidio da narod propada zbog nepou~enosti i neznanja i zbog toga je od pape traìo da osnuje Red koji }e imati pravo propovijedanja u sveop}oj Crkvi. Tako je nastao naziv „Ordo Prae-dicatorum“ (OP), i sigurno da taj naziv u tom smi-slu obvezuje!

Dok Dubrova~ka biskupija ne stoji ba{ najbolje sa zvanjima, dok mnoge i mu{ke i ènske redov-ni~ke zajednice tako|er imaju problema sa zvanji-ma, kod vas dominikanaca doga|a se prava „revo-lucija“ s bro jem zvanja, evo samo sada u novicija-tu u Dubrovniku imate 11 novaka, mladi}a koji se pripremaju poloìti prve zavjete. Cijela jedna nogometna mom ~ad, moglo bi se kazati. Koji je „recept“?

Tako je. I za idu}u generaciju novaka ve} imamo pripravnih devet kandidata. Uz to u na{em studen-tatu u Zagrebu ima jo{ 14 bogoslova i 2 |akona. Ui-stinu smo zadnjih nekoliko godina blagoslovljeni zvanjima. [to se ti~e „recepta“, on glasi: „Molite Gos-podara ètve da po{alje radnika u ètvu svoju“. Za-dnjih desetak godina u svim na{im zajednicama i ùpama se redovito i intenzivno moli za dominikan-ska zvanja i tome se posve}uje osobita pozornost. Velika ve}ina zvanja koja smo dobili nisu plod ni kakve izvanredne promid`bene aktivnosti (iako ima i toga), niti dolaze iz mjesta gdje su dominikanci prisutni. Stoga zaklju~ujem da su nam oni poslani. A poslao ih je Onaj koji ih je pozvao. O~ito je da nam Bog nakon vi{edesetljetne su{e na tom polju pruà novu {ansu. Sad ovisi o svima nama u provinciji da li }emo na pravi na~in iskoristiti ovaj „kairos“ ili ga pak pro-kockati. Vjerujem u te mlade ljude i njihove ideale i nadam se da }e ve}ina ipak zavr{iti formaciju i do}i do sve}eni{tva i u svoje vrijeme dati jedan novi polet i zamah Dominikanskom redu u Hrvatskoj.

www.dubrovacka-biskupija.hr

Intervju vodio: [ime Zup~i}

Petak, 24. travnja 2015.


66

SUSRET U GODINI POSVE]ENOGA @IVOTA: O. STIPE JURI^„NIJE LI ISUS DO[AO K SVOJIMA HODAJU]I PO MORU?“

Na Teolo{kom fakultetu na Papinskom sveu~i-li{tu sv. Tome Akvinskoga – „Angelicum“ u Rimu studira u prosjeku izme|u 550 i 600 studenata, od kojih su tre}ina laici svjetovnjaci, te predaje 70-ak profesora. Kako studenti tako i profesori dolaze iz svih krajeva svijeta. Primjerice pro{le ih je godine bilo iz 111 zemalja. Osim katolika, studiraju tako|er studenti odijeljenih Crkava i kr{}anskih zajednica, kao i studenti drugih vjeroispovijesti. „To s jedne strane govori o univerzalnom poslanju papinskoga sveu~ili{ta, a s druge strane svjedo~i o univerzalno-sti naroda Bo`jega. Ta raznolikost kultura i jezika, naime, znak je da je Crkva prisutna u zajednici na-roda, da ìvi u svijetu i s njime djeluje, da povezuje ljude i narode, da je apostolska, misionarska i ka-toli~ka, da potpomaè, ̀ eli i gaji iskreni dijalog eku-menskih pothvata, da je veza za slogu me|u naro-dima i znak sveop}ega bratstva, rije~ju, da je univer-zalni sakrament spasenja“, poja{njava hrvatski do-minikanac o. Stipe Juri~, redoviti profesor biblijskih znanosti na „Angelicumu“ i dekan tamo{njega Teo-lo{koga fakulteta, {to dovoljno govori o njegovu ugledu u me|unarodnoj akademskoj zajednici i redu kojemu pripada.

Mnogo se molilo i mnogo radilo!

Ro|en je g. 1951. u Tomislavgradu u {estero~la-noj obitelji majke Mare r. Stani} i otca Rade Juri~a. Djetinjstvo je proveo u selu Kuku udaljenom pet kilometara od Tomislavgrada. „Budu}i da mi je otac umro kad sam imao samo sedam godina, imao sam samo dobru, vrsnu, hrabru, radi{nu i bogobojaznu majku, sna`nu i dostojanstvenu ènu kojoj odajem najve}u hvalu. Ona me je u~ila i nau~ila mudrosti, razboru i pouci. Njezina velika maj~inska ljubav bila

je temelj ne samo mojega odgajanja, nego i odgajanja mojih dviju sestara i brata“, svjedo~i o. Juri~. „Osim {to je odgajala, ona je radila rukama marnim i mo-rala jo{ za no}i ustajati da nam pribavi hranu i odje-}u, rije~ju, bila je velika odgojiteljica, moliteljica i radnica, koja je nau~avala, poticala, obe}avala, ka`-njavala, nagra|ivala, nadasve pruàla primjer. U obi-telji se redovito molilo i i{lo na misu u pet kilome-tara udaljenu crkvu. Krizmao sam se istoga dana kada i moje starije sestre i brat. Pretpostavljam da je to moja majka izmolila kod ùpnika, kako bi sve bilo o jednom tro{ku. Dakle, u na{oj se ku}i mnogo molilo, ali i mnogo radilo.“

Prva ~etiri razreda osnovne {kole poha|ao je u susjednom selu Sarajlijama, a druga ~etiri u osnovnoj {koli u Tomislavgradu. Srednju {kolu, gimnaziju, poha|ao je tako|er u Tomislavgradu i u Dominikan-skoj klasi~noj gimnaziji u Bolu na Bra~u, u kojoj je i maturirao g. 1970. Odmah nakon izlaska iz vojske stupio je g. 1972. u novicijat u dominikanskom sa-mostanu u Dubrovniku, koji je nastavio u Bologni u Italiji. Zavr{io je studij filozofije u Chieriju kod To-rina i teologiju u Bologni, gdje je g. 1977. poloìo vje~ne zavjete. Za sve}enika je zare|en 1979. u domi-nikanskoj samostanskoj crkvi u Bolu na otoku Bra~u.

67


„Nikakav poseban glas nisam ~uo“

O svom pozivu govori smireno i zanimljivo: „êsto su me kroz ove godine moga redovni~koga i sve}eni~koga ̀ ivota ljudi, osobito mladi i moji stu-denti, znali pitati o pozivu op}enito, te posebno o mome pozivu, tj. kako sam se odlu~io za redovni~ki ìvot i za{to sam ba{ izabrao dominikance. Kao i obi~no, vrlo sam kratak u odgovorima, otvoren i iskren. Nikakav poseban glas koji me je zvao nisam nikada ~uo, glasio bi odgovor. Svoje zvanje i odlazak u dominikance ponajvi{e povezujem s gimnazijskim danima u rodnom zavi~aju, gdje sam upoznao ko-lege iz vi{ih razreda koji su bili napustili Domini-kansku srednju {kolu u Bolu te nastavili {kolovanje u Tomislavgradu. Me|u ostalim, pri~ali su mi o lje-poti mora. Ne ustru~avam se ni najmanje kazati da je to izazvalo u meni neko neopisivo raspoloènje. To njihovo pri~anje, kao neka vrsta boànskoga poziva, pobudilo je u meni volju da odem iz svoga zavi~aja. Nije li Isus do{ao k svojima hodaju}i upra-vo po moru? Vjerojatno je to glavni razlog za{to sam zaljubljen u hrvatsko more, jednako kao i u Galilejsko more. Zato mi prizori Bo`jega pozivanja pripadaju najdojmljivijim stranicama ìvota.“

Poslijediplomski studij od 1979. do 1982. nasta-vio je u Rimu na Papinskom biblijskom institutu i na glasovitoj dominikanskoj biblijskoj i arheolo{koj {koli u Jeruzalemu, a doktorirao je iz biblijske te-ologije na Papinskom sveu~ili{tu sv. Tome Akvin-skoga u Rimu 1985. godine, gdje je ve} sljede}e godine postao profesor biblijskih znanosti. Tako|er je od 1990. do 2000. bio profesor na Papinskom institutu „Regina Mundi“, a obavljao je vi{e slu`bi na Angelicumu. Nakon du`nosti ravnatelja Insti-tuta „Mater Ecclesiae“ koju je obavljao u dva na-vrata, profesori Teolo{koga fakulteta okupljeni na redovitom fakultetskom Vije}u izabrali su ga za dekana 21. oùjka 2013., {to je ne{to kasnije potvr-dio i U~itelj Reda propovjednika o. Bruno Cadoré, koji je ujedno i veliki kancelar Sveu~ili{ta. Sudjelo-vao je na vi{e znanstvenih simpozija, poglavito u inozemstvu, autor je vi{e studija i knjiga iz biblijske znanosti, a budu}i da mu je specijalnost biblijska knjiga Ivanovo Otkrivenje (Apokalipsa), za novi hrvatski prijevod Biblije preveo je tu knjigu s izvor-noga gr~koga jezika.

Studij – sredstvo uspje{noga apostolata

Nije o. Juri~ htio, razumije se, zaobi}i razgovor o Redu i mogu}nostima koje se nude mladi}ima ako se odlu~e za njega:

„Dominikanski red ili Red propovjednika osno-vao je sv. Dominik de Guzmán, koji je ro|en 1170. godine u gradu Caleruegi u {panjolskoj pokrajini Kastilji, a umro u Bologni 6. kolovoza 1221., u 51. godini ìvota. Dominikanski red je jedan od pro-sja~kih redova koji nastaju kao reakcija na cjelo-kupno stanje u Crkvi i dru{tvu. Osnovan je, moè se re}i, sa svrhom suzbijanja gnosti~ko-manihejskih hereza. Nakon {to je Dominik ishodio papinsko odobrenje za svoj Red propovjednika, za nekoliko godina njegova bra}a preplavi{e cijelu Europu.

Red bra}e propovjednika je, kako pi{e u prvim Konstitucijama, ’od samog po~etka ustanovljen po-sebno za propovijedanje i spa{avanje du{a’. To su temeljne zada}e Reda. Poslanje njegovih ~lanova je u~iti, istraìvati, pronalaziti najbolje i naju~inkovitije na~ine navije{tanja radosne vijesti. Valja istaknuti da su sloboda i demokracija najizraènije zna~ajke Reda. Sve odluke koje su se ticale Reda bra}a su donosila zajedni~ki. Takav demokratski ustroj uve-like je utjecao na mnoge demokratske ustroje ka-snije, poglavito na ameri~ki ustav. A jer je najva`nija zada}a dominikanskoga reda propovijedanje evan-|elja, nametnula se potreba visokoga obrazovanja i studija njegovih ~lanova. Zato su oni od po~etka Reda osnivali {kole i sveu~ili{ta te otvarali knji`nice nu`ne za studij, zbog ~ega je ubrzo Red propovjed-nika prozvan intelektualnim redom. Studij je za dominikanca bitno sredstvo uspje{noga apostolata. Ukratko, pravilo Bra}e propovjednika je sveto ̀ ivje-ti, u~iti i podu~avati. Nije rije~ samo o dobrom po-znavanju Svetoga pisma i teologije op}enito, nego i prou~avanju i poznavanju svjetovne znanosti, po-sebno filozofije.“

Prvi dominikanci do{li su u hrvatske krajeve ve} za ̀ ivota sv. Dominika, a prvi samostan koji su osno-vali je onaj u Dubrovniku iz 1225. godine. Osniva-njem novih samostana pridonijeli su razvoju {kol-stva u hrvatskim krajevima, a dominikansko op}e u~ili{te, koje je 14. lipnja 1396. u Zadru osnovao tada{nji U~itelj Reda bl. Rajmund iz Kapue, prvo je hrvatsko sveu~ili{te. Budu}i da je dominikanska re-


68

dovni~ka odje}a (habit) bijele boje, dominikanci se u hrvatskom narodu nazivaju jo{ i „bijeli fratri“.

Danas je u svijetu vi{e od 6000 dominikanaca i prisutni su na svim kontinentima, a Dominikanska obitelj danas ima oko 120 tisu}a ~lanova.

„Danas su Crkvi i dru{tvu potrebni dominikan-ci kao nikad do sada. Zato se obra}am svim mla-di}ima koji razmi{ljaju o redovni~kom ìvotu, koji

DOMINIKANSKI KORALNI IZVORI

U organizaciji Matice hrvatske „Odjel za glaz-bu“, u utorak 16. prosinca 2014. u Velikoj dvorani Matice hrvatske odrào je predavanje muzikolog Hrvoje Beban. Tema predavanja je bila „Dominikan-ski koral u kasnosrednjovjekovnoj Dalmaciji: stanje izvora“.

Predavanje muzikologa Bebana pruìlo je pregled dominikanskih liturgijsko-glazbenih izvora sa~u-vanih na podru~ju Dalmacije, s posebnim osvrtom na antifonarij i njegove posebnosti u okviru domi-nikanske liturgije boànskoga ~asoslova. Sadràj {to ga je Beban izloìo usko je vezan uz njegovu dok-torsku disertaciju koja je u fazi izrade na sveu~ili{tu Universität für Musik und darstellende Kunstu u Grazu pod mentorstvom prof. dr. teol. Franza Kar-la Prassla. Do sada se nitko nije sustavno bavio dominikanskim koralnim izvorima sa~uvanima na podru~ju Dalmacije, a o tome svjedo~e i tekstovi o dominikancima i njihovim glazbenim izvorima u katalogu izlo`be „Dominikanci u Hrvatskoj“ (2011.) u kojima je apostrofirana neistraènost te teme.

Srednjovjekovne koralne izvore danas moèmo prona}i u knji`nicama odnosno muzejskim zbirka-ma sljede}ih dalmatinskih dominikanskih samosta-na: u Dubrovniku, Splitu, Bolu na otoku Bra~u i Starome Gradu na otoku Hvaru. Me|utim, koralne kodekse dominikanske provenijencije pronalazimo i na nekim drugim, literaturi dosad uglavnom nepo-znatim lokacijama. To su franjeva~ki samostan Male

bra}e u Dubrovniku, ̀ enski benediktinski samostan sv. Marije u Zadru i Arheolo{ki muzej u Splitu. Ukupno se radi o 26 liturgijsko-glazbenih svezaka {to se ~uvaju na spomenutim lokacijama.

A {to se ti~e vrsta liturgijskih knjiga, to su vi{e-sve{~ani antifonariji i graduali te jedan misal i jedan psalterij. Svi ti izvori uglavnom su velikog korskoga formata, pisani talijanskom rotundom na pergamen-tu, a datiraju s kraja 14. pa do 16. stolje}a. A koral-ni napjevi {to ih u njima nalazimo pisani su kvadrat-nom koralnom na ~etiri crvene crte.

Nakon {to je uputio prisutne u na~in prepozna-vanja dominikanskoga graduala koji donosi liturgij-sku terminologiju razli~itu od one franjeva~ke ili rimske (npr. introitus se ozna~ava kao officium), predava~ je dao detaljniji opis dalmatinskih antifo-narija ~iji repertoar neupitno odgovara dominikan-skoj liturgiji. Uz zastupljenost dominikanskih sve-taca u sanktoralu tih antifonarija (sv. Dominik, sv. Petar Mu~enik, sv. Toma Akvinski, sv. Vinko Ferer-ski), u prilog dominikanskoj provenijenciji idu i neka druga obilje`ja koja se prvenstveno ti~u oso-bite strukture pojedinih ~asova dominikanskoga ~asoslova u uskrsnome vremenu.

Ovim predavanjem Beban je po prvi puta pruìo sveobuhvatan pregled dominikanskih koralnih izvo-ra iz Dalmacije koji predstavljaju iznimnu liturgij-sko-glazbenu, ali i kulturnu vrijednost Reda propo-vjednika u Hrvatskoj.

èle ìvjeti evan|eoskim na~inom ìvota te podu-~avati i propovijedati, a jo{ se nisu odlu~ili, da se priklju~e Redu propovjednika te kao navjestitelji radosne vijesti i tuma~i rije~i Bo`je dadnu svoj do-prinos spa{avanju du{a“, zaklju~uje svoja razmi{lja-nja o. Juri~.

Tomislav Vukovi}

Preuzeto iz: Glas Koncila, 25. sije~nja 2015., str. 13.

69


BRA]A PROPOVIJEDAJU

Duhovne vje`be

Ivan Mateljan

sestrama dominikankama: Kor~ula, 3.-9. sije~nja 2015.

sestrama milosrdnicama: Lu`nica, 23.-29. travnja sestrama dominikankama: Zagreb, 31. 5.-6. lipnja.

Anto Gavri}

sestrama franjevkama od Bezgre{ne ([ibenik): Zagreb, 5.-11. sije~nja

sestrama Presvetog Srca Isusova: Lovran, 10.-16. svibnja.

Devetnice - trodnevlja - propovijedi

Za svetkovinu sv. Josipa u @upi sv. Josipa u Zagrebu (Tre{njevka) propovijedali su devetnicu bra}a iz Zagreba: Marko Bijeli}, Slavko Sli{kovi}, Kristijan Rai~, Anto Boba{ i Anto Gavri}. Petorica bra}e studenata izvela su u crkvi igrokaz o svetom Dominiku.

Brat Slavko Sli{kovi} od 2. do 4. velja~e propo-vijedao u sklopu devetnice za Gospu Lurdsku kod franjevaca u Zagrebu (Vrbani}eva).

Bra}a Zvonko Dànki} i Anto Gavri} propo-vijedali 25. i 26. travnja u sklopu trodnevnice za bl. Ozanu Kotorsku u samostanu sestara dominikanki bl. Ozane Kotorske u Zagrebu.

Bra}a Mato Bo{njak i Marko Bijeli} propovije-dali su na Nedjelju Dobrog Pastira – Dan sve}e-ni~kih i redovni~kih zvanja 26. travnja u @upi sv. Martina u Virju; na ve~ernjoj misi sudjelovalo je i nekoliko dominikanskih bogoslova.

Brat Frano Prcela propovijedao je 5. svibnja u crkvi sv. Antuna Padovanskog u Zagrebu (Sveti Duh) u sklopu pobo`nosti 13 utoraka sv. Antunu.

Bra}a Marko Bijeli} i Anto Boba{ propovijedali su 13. i 16. svibnja u @upi sv. Ivana Nepomuka u Stupniku (Lu~ko) u trodnevlju za proslavu za{titni-ka ùpe.

Brat Dominik Kristijan Gerbic propovijedao 19. svibnja u Beogradu u franjeva~koj @upi svetog Ante Padovanskog, franjeva~ke Provincije Bosne Srebre-ne, u sklopu 13 utoraka uo~i blagdana sv. Antuna.

Brat Mirko Vlk vodio prvopri~esnike u @upi Kra-ljice svete krunice u Zagrebu (Kolonija) i mjesec dana u @upi bl. Augustina Kaòti}a na Pe{~enici.

Na{i |akoni bra}a Mirko Vlk i Augustin Po-lan{~ak pomagali u blagoslovu obitelji u na{im dvje-ma ùpama u Zagrebu.

Bra}a iz samostana bl. Augustina Kaòti}a od Boì}a redovito ispomaù zbog bolesti ùpniku u Resniku.

Bra}a iz samostana redovito slave mise kod se-stara karmeli}anki u Karmel Brezovici.

Zamjene i ispomo} u Hrvatskoj katoli~koj misiji u Hamburgu:

Brat Frano Prcela 24. i 25. prosinca 2014.

Brat Marko Bijeli} – Hamburg od 9. sije~nja do 9. velja~e 2015.

Brat Kristijan Dominik Gerbic od 21. velja~e do 30. oùjka.

Brat Mirko Vlk od 14. svibnja do 20. lipnja.


70

Predavanja i nastupi na radiju i televiziji

Brat Sre}ko Koralija

26.-31. prosinca 2014. Pomagao u blagoslovu ku}a, Zagreb, samostan Kraljice sv. krunice.

4. sije~nja 2015. na susretu bibli~ara u Jeruzalemu (EBAF) odrào predavanje o sirskom prijevodu i tradiciji knjige Postanka 22.

24. oùjka 2015. na Filozofskom fakult etu Sve-u ~ili{ta u Zagrebu odrào javno predavanje „Usme-no i pismeno – prevodimo knjige i jedni druge“.

26. oùjka 2015. na U~iteljskom fakultetu Sveu-~ili{ta u Zagrebu odrào javno predavanje „Nau~i, ponovi, poslu{aj, napi{i – ~emu klasi~no obrazovanje u neklasi~nom svijetu?“.

27. oùjka 2015. na Institutu za filozofiju (Za-greb) odrào predavanje „Koncepti ìdovske misli u kr{}anskoj filozofiji i religiji“.

27. oùjka 2015. gostovao u emisiji „Religijski forum“ na Prvom programu Hrvatskog radija.

3. travnja 2015. predvodio obrede Velikog Petka u crkvi Kraljice sv. krunice u Zagrebu.

16. travnja 2015. na Hrvatskom katoli~kom sve-u ~ili{tu odrào javno predavanje „Humanisti~ke znanosti pred izazovima – ~emu svojevrsno klasi~no obrazovanje u tzv. neklasi~nom svijetu?“.

28. travnja 2015. gostovao na Radio Mariji u emi-siji „Dominik – propovjednik milosti“.

8. svibnja 2015. u sklopu seminara iz patrologije (Blackfriars, Oxford), odrào predavanje „Sveti Efrem – tuma~ knjige Postanka“.

Brat Slavko Sli{kovi}

19. svibnja 2015. odrào predavanje „Biskup Strossmayer. Sve za vjeru i domovinu“ u dvorani

Dru`be sestara milosrdnica u Zagrebu (Gunduli-}eva).

27. svibnja 2015. sudjelovao na tribini „Zajed-ni~ki vidici“ (zajedni~ka tema ovogodi{njih tribina je „Blaèni Alojzije Stepinac ’Znak osporavan’ (Lk 2,34)“ Ureda Zagreba~ke nadbiskupije za vjeronauk u {koli, dvorana „Vijenac“, Zagreb. Tema predava-nja bila je „Stepin ~eva osjetljivost za ~ovjeka u izni-mno te{kim vremenima“.

Brat Ante Kazoti

15. svibnja gostovao u emisiji „Pozitivno“ na HRT 1 u 15.05 sati; o krojenju i {ivanju dominikan-skih i franjeva~kih habita.

Brat Anto Boba{

4. svibnja gostovao kao ùpnik Kraljice svete krunice u 50-minutnoj emisiji „Susret u dijalogu“ na Prvom programu Hrvatskog radija – emisija je bila posve}ana krunici i marijanskoj pobo`nosti.

21. svibnja povodom Godine posve}enoga ̀ ivo-ta sudjelovao u programu @upe sv. Antuna Pado-vanskog u ̂ akovcu-Jug; predstavio Red propovjed-nika i govorio o kr{}anskoj rock-glazbi te odrào koncert s Glasnicima nade.

Brat Drago Kolimbatovi}

22. svibnja gostovao u emisiji „Pozitivno“ na HRT 1 u 15.05 sati; o svojem djetinjstvu, sve}eni-{tvu i radu te o tome kako je preìvio Bleiburg i ljudima koje je susretao u svojem ìvotu. Repriza emisije bila je u nedjelju, 24. svibnja u 10.24.

Brat Franjo [anjek odrào nekoliko predavanja u Parizu, a pomagao i u Hrvatskoj katoli~koj misiji u Parizu.

71


Iz novicijata

Brat Bernard Marija Prel~ec

Ro|en sam 10. oùj ka 1996. u Osijeku, od oca Branka Prel~eca i majke Andreje, ro|. [kon dri}. Imam starijeg brata koji ima dvadeset i dvije i mla-|eg koji ima tri godine. Cijelo svoje djetinjstvo i odrastanje proveo sam s obitelji u Valpovu. Otac mi je po zanimanju ke-mijski teh ni~ar, a majka

doma}ica. Osnovnu {kolu Matije Petra Katan~i}a zavr{io sam u Valpovu, gdje sam ve}inu razreda pro{ao s odli~nim uspjehom. Upisao sam srednju {kolu 2010. godine u Valpovu – op}u gimnaziju u kojoj sam razrede zavr{io s vrlo dobrim uspjehom. Trenirao sam stolni tenis deset godina. Bio sam po-pri li~no uspje{an te su me zvali iz njema~kih, srpskih i ma|arskih klubova. Ali vidio sam da moj duh teì ka vrjednijim stvarima od sportskoga ̀ ivota. Odra-stao sam u tradicionalnoj obitelji, u kojoj se ba{ i ne njeguje molitveni i sakramentalni ìvot. No, rodi-telji su me poslali na vjeronauk, u svojoj slobodi, da prihvatim sakramente kr{}anske inicijacije. Poziv sam osjetio u osmome razredu, koji je sve vi{e rastao tijekom srednjo{kolskoga obra zovanja te sam odlu-~io slijediti Krista Gospodina na{ega.

* * *

Brat Ivan Domagoj Babi}

Ro|en sam u Splitu 6. travnja 1996., od oca Branka i majke Adele, ro|. êkalovi}. Imam brata (blizanca) Marka i sestru Vesnu. Kr{ten sam u crkvi sv. Roka u Splitu. Dolazim iz @upe sv. Petra u Ka{tel Novom gdje sam se prvi put pri ~estio. Bog

je kroz vjernike iz te ùpe na razne na~ine utjecao na mene te sam se kroz njihovo djelovanje sve vi{e pribliàvao Bogu. Razmi{ljanje o sve}eni~kom po-zivu javilo mi se otprilike kad sam primio sakrament krizme. Dok sam bio u srednjoj {koli (smjer tehni-~ar za ra~u nalstvo) sve sam intenzivnije razmi{ljao o pozivu, da bi na kraju odlu~io krenuti tim putem. Jako mi se svidjela ideja o re dovni~kom ìvotu, a smatram da je Djevica Marija najzaslu`nija {to sam sada u dominikanskom no vicijatu.

* * *

Brat Josip Bernard Knez

Ro|en sam 16. travnja 1991. u Zadru, od oca Nedjeljka i majke Sonje, ro|. Bojmi}. Imam mla-|eg bra ta Bornu. Dola-zim iz Biograda n/m, iz @upe sv. Ivana Krstitelja gdje sam i kr{ten, dok sam prvu pri ~est i sakra-ment svete potvrde pri-mio u ùpi svete Sto{ije.

U Biogradu sam zavr{io osnovnu {ko lu i op}u gi-mnaziju. Poslije zavr{ene srednje {kole, kao daljnji nastavak obrazovanja, upisao sam studij prava na Pravnom fakultetu Sveu~ili{ta u Osijeku. Bio sam ministrant 6 godina, me|utim nikad nisam imao ̀ elju za re dovni{tvom. U Osijeku sam se susreo s moli-tvenom zajednicom DUHOS gdje se dogodilo moje obra}enje, a istovremeno i èlja za redovni{tvom, posve}enim ìvotom po uzoru na karizmu svetog Oca Dominika. Godine 2014. prebacio sam se na Pravni fakultet u Split, gdje sam se u kona~nici odlu~io za dominikance i javio provincijskome pro-micatelju za duhovna zvanja bratu Petru Gali}u.

* * *

Brat Josip Doli}

Ro|en sam u Koblenzu 13. svibnja 1980. od oca Marjana i majke Mirne, ro|. Jer~i}. Imam dva mla|a brata (blizanci) [imu i Andriju. Kr{ten sam u crkvi Gospe Sinjske u Sinju. Na Filozofsko-teolo{ kom


72

fakultetu u Vallendaru (Njema~ka) kojeg vode palotinci, izrazito mi se svidjela kombinacija du-hovnosti i studija uz an-gaìranu pratnju profe-sora. Na taj sam na~in izrazito zavolio si ste mat-sku teologiju, egzegezu Novoga zavjeta i etiku. Da se u~enje i kon tem-

placija me|usobno upotpunjavaju, to me privuklo crno-bijelim „psi}ima“. Nakon tri i pol mjeseca za-nimljive i lijepe postulature u Splitu, koja me dobro uvje`bala u redovni~ki ìvot, boravim sada u Du-brovniku.

* * *

Brat Karlo Alan Kevo

Ro|en sam u Splitu 17. svibnja 1995., od oca Ivice i majke Vile, ro|. âv~i}. Imam stariju se-stru Miu. Dolazim iz ̀ u-pe svetoga Marka Evan-|eliste na Neslanovcu gdje sam primio sakra-mente. Zavr{io sam pri-ro doslovno-matema ti~-ku gimnaziju u Splitu.

Dugogodi{nji sam ~lan Marijine Legije preko koje sam se i odlu~io za dominikance. Osim velike po-vezanosti Reda s Marijom, privukao me ìvot ak-tivnoga apostolata i kontemplacije. Nakon postu-lature, u{ao sam u dominikanski novicijat u Du-brovniku.

* * *

Brat Pio Buzov

Ro|en sam 25. studenog 1994. u Splitu, od oca @eljka i majke Belinde, ro|. Pavlovi}. Imam jo{ dva mla|a brata, Lovru i Roka. Svoje djetinjstvo proveo sam u Splitu, na @njanu u ùpi Gospe od Milosr|a gdje sam kr{ten, pri~e{}en i krizman. Nakon os-

novne {kole upisao sam Ekonomsko-biro teh-ni~ku {kolu u Splitu, ali sam se nakon prvoga razreda prebacio u Nad-biskupijsku klasi~nu gim naziju don Frane Bu li}a sa èljom da po-stanem sve}enik. No, ondje se nisam osje}ao ispunjenim pa sam na-

kon godine dana napustio nadbiskupijsko sjeme-ni{te te je po~ela faza intenzivnog ispitivanja {to dalje u~initi. Koncem tre}eg razreda srednje {kole stupio sam u kontakt s bratom Petrom Gali}em, kojeg sam otprije poznavao. Ispri~ao sam mu ne-koliko svojih razmi{ljanja gdje sam istaknuo kako me intenzivno privla~i redovni~ki na~in ̀ ivota. Bu-du}i da volim filozofiju, ljubav prema Tomi Ak vi-nskom bila je kao „bod vi{e“ za dominikance. Stoga sam stupio u dominikansko sjemeni{te u Splitu i ondje zavr{io srednjo{kolsko obrazovanje i stupio u novicijat.

* * *

Brat Dominik [tefuli}

Ro|en sam 30. stu-denog 1995. u Aichachu u Njema~koj, od oca Draèna i majke Dali-borke, ro|. Stubli}. U obitelji sam srednje di-jete, imam jo{ stariju sestru Dorotheu i mla-|eg brata Davida. Dola-zim iz novoosnovane @upe sv. Ivana Krsitelja iz Lekenika. Prvu pri-

~est primio sam u @upi Pe{~enica, a krizmu po ru-kama mons. dr. Vlade Ko{i}a, sada{njeg sisa~kog biskupa u istoimenoj ̀ upi. Osnovnu {kolu poha|ao sam u Lekeniku, a srednju {kolu za fizioterapeut-skog tehni~ara zavr{io sam u Topuskom. Od mojih najmla|ih dana svi su pretpostavljali moju budu}-nost, a to je posve}enje Bogu, jer od mladih dana

73


djelujem u crkvi, bilo kao ministrant, kasnije kao njihov voditelj, animator mladih i sli~no. U osnov-noj {koli, pri kraju sedmoga razreda, po~eo sam oz-biljno razmi{ljati o sve}eni{tvu. Kroz mnoge razgo-vore, traènja, oslu{kivanja Bo`jega Duha odlu~io sam stupiti u kontakt s bra}om Reda propovjednika. Kako su se moji roditelji protivili ulasku u sjeme-ni{te, upisao sam srednju {kolu u Topuskom. No, usprkos svemu, bio sam takozvani „vanjski sjeme-ni{tarac“. Posje}ivao sam na{e samostane, a najvi{e sam tijekom praznika boravio u samostanu u Splitu. Prou~avaju}i karizmu Reda, ìvot sv. Dominika te upoznavaju}i bra}u u na{oj Provinciji, odlu~io sam àrko stupiti u Red bra}e propovjednika. To se i ostvarilo 31. kolovoza 2014. godine u Trogiru, kada sam primio redovni~ku odje}u svetog oca Domini-ka i u{ao u jednogodi{nji novicijat u Dubrovniku. Dalje neka bude volja Bo`ja.

* * *

Brat Emanuel ân~i}

Ro|en sam 10. rujna 1980. u Bugojnu, u Bosni i Hercegovini. Rodio sam se kao prvo dijete od oca Ivice i maj-ke Gospave, ro|. Dro-co. Imam mla|eg brata Darka. U Bugojnu sam ìvio do svoje trinaeste godine. U tom razdob-lju ìvota u Bugojnu

vrlo rado sam ministrirao u crkvi Srca Isusova, u Glavicama. Zbog ratnih sukoba prognan sam sa svo-ga ognji{ta. @ivio sam u Livnu do 1999. godine. Na-kon zavr{enoga osnovnog {kolovanja, upisao sam srednju strukovnu {kolu, smjer – tehni~ar za elek-troniku. Uh, umalo zaboravih re}i da od svoje tri-naeste godine nisam ministrirao. Nesretni rat! U ono vrijeme nije me privla~ila Crkva, ve} ulica, sa svom svojom ponudom. Iako ìvotom daleko od Boga, gotovo svaku nedjelju i{ao sam u crkvu. Dugo je trajalo moje „jakovljevsko“ hrvanje. Nakon sred-nje {kole oti{ao sam na redovno odsluènje vojnoga roka u trajanju od godine dana. Dobio sam „nagrad-

no“ dva mjeseca produètka! Nakon vojske vratio sam se u Bugojno... Ni{ta posebno. „Vegetirao“! Radio, malo na „bau{teli“, malo kao konobar. U travnju 2002., Gospodin me „obori sa konja“ i ja „oslijepih“. Progledah! @ivio sam oko ~etiri godine intenzivnim kr{}anskim ̀ ivotom, susretao se s teo-lo{ko-filozofskom literaturom koju sam „gutao“ kao gladno dijete. Ponovno sam, kao onaj dje~ak iz prvih redaka ovoga ìvotopisa, rado hrlio u dom Gospodnji (crkvu). Sve me to pripremalo za ono budu}e. Teolo{ki studij! Upisao sam prvu godinu 2006./7. u Sarajevu. Zavr{io gotovo tri godine teo-logije. Godine Gospodnje 2010. uputih se na studij teologije u Zagreb (Filozofsko-teolo{ki institut Dru`be Isusove). Studirao sam teologiju kao laik, to zna~i, nisam bio sve}eni~ki kandidat. Moje dugo „jakovljevsko“ hrvanje je zavr{ilo u sije~nju 2014. godine. U{ao sam u dominikanski samostan Kralji-ce svete krunice u Zagrebu. U tom samostanu pro-veo sam pola godine. U to vrijeme ura~unata mi je postulatura. U Trogiru 31. kolovoza 2014. obukao sam dominikanski habit i oti{ao u Dubrovnik, u samostan sv. Dominika na godinu dana isku{enja (novicijat). Za{to dominikanci? Vjerujem da Gospa ima „svoje prste“ u ovome {to jesam danas. Godi-nama doìvljavam njezinu pomo} i maj~insku skrb. Svoj ìvot i poslanje stavljam pod za{titu i zagovor Presvete Bogorodice Marije.

* * *

Brat Luka Jankovi}

Ro|en sam u Osije-ku 20. svibnja 1980. od oca Nikole i majke Gor-dane, ro|. Drak~i}. Do-lazim iz @upe sv. Leo-polda Bogdana Mandi}a, gdje sam primio prvu svetu pri~est. Krstio sam se u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Vladislavci-ma, a sakrament svete

potvrde primio sam u konkatedrali sv. Petra u Spli-tu. Dolazim iz Brije{}a, malog prigradskog mjesta pokraj Osijeka. Imam ~etiri mla|a brata – Ivan, Jura,


74

[ima i Ante. Zavr{io sam srednju trgova~ku {kolu u Osijeku, smjer komercijalist, nakon koje sam odsluìo vojni rok u HV-u. Od 2001. do 2008. bio sam zaposlen u raznim gospodarskim subjektima. Radio sam kao dostavlja~, konobar, skladi{tar i kre-ditni referent. Godine 2008. upisao sam studij eko-nomije na sveu~ili{tu J. J. Strossmayera, smjer menad`ment, koji sam zavr{io kao prvostupnik u velja~i 2013. Istoga mjeseca oti{ao sam u Dubrovnik i zaposlio se u veleprodajnom centru „Velpro“. Ve} krajem studija po~eo sam osje}ati sve}eni~ki poziv, kojeg sam do kraja prepoznao i prihvatio u Dubrov-niku. Providno{}u sam do{ao do dominikanca bra-ta Nikole Leopolda Nose koji me uputio bratu Pe-tru Gali}u, promotoru za zvanja. U ljeto 2013. zapo~eo sam godinu postulature koju sam zavr{io 31. 8. 2014. godine, kada sam obukao dominikanski habit i zapo~eo godinu novicijata.

* * *

Brat Marin Golubovi}

Ro|en sam 11. stu-denog 1982. u @upi sve-tog Antuna Padovan-skog u Na{icama, od oca Branka i majke Ja-nje, ro|. Falami}, kao jedino dijete. Tu sam primio sve sakramente i prvu pouku vjere od ota ca franjevaca s koji-ma sam godinama sura-

|ivao i bio usko povezan. Srednjo{kolsko obrazo-vanje zavr{io sam u rodnim Na{icama, a Pravni fa-kultet poha|am u Osijeku gdje sam apsolvent.

Bog je prona{ao svoj put do mene kroz glazbu – crkvenu glazbu. Dobio sam od Boga talent i pot-puno samouk sviram orgulje i vodim zbor u ùpi ve} godinama, ali ponukan te`njom za boljim zna-njem upisao sam u \akovu Nadbiskupijsku glazbe-nu {kolu. Moja uska povezanost s liturgijskom glaz-bom odvela me u Nadbiskupijsku glazbenu {kolu u \akovu koja me na svojevrstan na~in jo{ vi{e pri-

vukla liturgiji, oltaru, u kona~nici sve}eni{tvu. Odu-vijek je klica zvanja u meni bila prisutna, ali je ne-dostajalo odva`nosti, hrabrosti. Nakon {to sam se odvaìo na korak prema pozivu kroz molitvu i raz-govor ipak; prevladali su dominikanci. I tako sam ostavio dugogodi{nji posao, obveze u ùpi... i evo me u Dubrovniku, u novicijatu, nakon postulature u Splitu, u~e}i prve korake u nasljedovanju Krista po uzoru na svetog oca Dominika.

* * *

Brat Matej Trupina

Ro|en sam 28. pro-sinca 1995. u Travniku u Bosni i Hercegovini, od majke Marice i oca Fra-nje. Imam tri starije se-stre i brata blizanca. Pred kraj rata roditelji su iz-bje gli u susjedni grad, Novu Bilu, u kojem smo ìvjeli tri godine do po-vratka u o~evu rodnu

ùpu Podkraj, u selo \elilovac. U \elilovcu sam zavr{io ~etiri razreda osnovne {kole. Nakon toga sam ostatak osnovne i srednju {kolu zavr{io u Trav-niku. @elja da postanem sve}enik seè u najranije djetinjstvo. êsto sam se igrao sve}enika, a brat je bio voza~ i posluìtelj. Po zavr{etku osmog razreda oti{ao sam u sjemeni{te (bio sam tri dana). Osje-}ao sam i dalje kako èlim biti sve}enik, i}i za Gos-podinom Isusom. U razgovoru sa ùpnikom Vik-torom o mojem pozivu rekao sam mu da èlim biti franjevac. On je odlu~no rekao: „Poku{aj s domini-kancima“. To je bio prvi put da sam ~uo za domini-kance. Nekoliko dana nakon razgovora javio sam se ocu provincijalu i dogovorili smo se da }emo se susresti i porazgovarati. I to je bio moj prvi susret s dominikancima. Nakon susreta s provincijalom slijedio je susret s ostalom bra}om i u~iteljem po-stulanata bratom Petrom Gali}em. Po zavr{etku postulature u{ao sam u novicijat u kojem se osje-}am kao kod ku}e.

75

NO

VA IZD

AN

JA

Stjepan Krasi}: Prag i Zadar: dva europska sveu-~ili{na sredi{ta u XIV. stolje}u; urednik Josip Fari~i}, prevela na engleski jezik Marija Kosti}. Sveu~ili{te u Zadru, Zadar, 2015., 140 str., 600 primjeraka.

Timothy Radcliffe: Sedam zadnjih Kristusovih besed, zbirka Slobodna misel, urednik Sre~ko Reher, s francuskoga na slovenski jezik preveo brat Ivan Arzen{ek, OP, Dru{tvo Znamenje, Petrov~e, 2015., 116. str., 300 primjeraka.


76

Iv Kongar, Devet vekova kasnije. Bele{ke uz „Is to~ni raskol“, preveli Zoran \urovi} i Suzana \urovi}, predgovor i bibliografije Zoran \urovi}, (Bi blioteka Tre}i milenijum), urednik dr. Milutin Novakovi}, Beogradska nadbiskupija, Beograd, 2014., 202 str., 1000 primjeraka.

Bl. Henrik Suzon, OP: Devet hridina. Opis puta duhovnoga rasta od obra}enja do svetosti. Prijevod, uvod i bilje{ke: p. Miljenko Su{ac SMM, (Naklad ni~ki niz: Put duhovnog savr{enstva br. 22), apostolski centar Sav Tvoj, Zagreb, 2015., 112 str., 1000 primjeraka.

Antonin-Dalmace Sertillanges: Kako biti intelektualac. Duh, uvjeti i metode, biblioteka Posebna izdanja 88, urednik mr. sc. Petar Balta, redakcija i pogovor dr. sc. Ivan Zeli}, Verbum, Split, 2015., 216 str.

77

IN M

EMO

RIAM

BRAT JURE BULJAN, OP

U utorak 27. sije~nja 2015. na splitskome groblju „Lovrinac“ pokopan je dominikanac brat Jure Buljan – brat suradnik. Uz njegovu rodbinu i vjernike po-vezane s dominikanskim samostanom u Splitu na sprovodu su bila brojna bra}a dominikanci iz Splita, Zagreba, Bola na Bra~u, Starog Grada na Hvaru, Gruà i Dubrovnika. Sestre dominikanke iz Kor~ule, Dubrovnika, Splita, [ibenika i Zagreba predvodila je âsna Majka s. Katarina Maglica. Brata Juru su do{li ispratiti i ~lanovi drugih redovni~kih zajednica u Splitu.

Sprovodne obrede vodio je brat Jozo îrko, ùpnik dominikanske @upe Gospe od Ruàrija. O pokojnom ~lanu svoga samostana govorio prior splitskoga dominikanskog samostana brat Luka Prcela, istaknuv{i njegove redovni~ke i ljudske kva-litete, njegovu predanu ljubav.

Misu zadu{nicu u dominikanskoj samostanskoj crkvi u Splitu predvodio je provincijal Hrvatske do-minikanske provincije brat Anto Gavri}, prikazav{i ga kao predanog, samozatajnog, jednostavnog re-dovnika „koji o nikome nije govorio zlo i o kome nitko ne govori lo{e; koji je ~inio toliko dobra a nije ga razgla{avao na sva zvona; koji je govorio malo, ali je njegova prisutnost oboga}ivala i svjedo~ila o ~ovjeku srca predanom svome pozivu; koji je toliko ljubio Krista da je svjedo~io preobraàvaju}u prisut-nost Krista Gospodina u svome redovni~kome ̀ ivo-tu. Bio je ~ovjek molitve i euharistije.“ Posljednjih godina, te{ko bolestan, i dalje je svojom molitvom pratio apostolski rad svoje bra}e u Provinciji, is-taknuo je provincijal.

Jure Buljan ro|en je 25. travnja 1937. u Mesiho-vini, @upa Seonica, u Tomislavgradu. Pu~ku je {kolu poha|ao u rodnom selu. U Dominikanski red stupio je 22. srpnja 1962., obukav{i dominikanski habit u dominikanskom samostanu u Dubrovniku.

Bio je brat suradnik u samostanu u Dubrovniku u tri navrata, ukupno 33 godine; u [ibeniku tri go-dine, u Starom Gradu dvije godine, u Trogiru pola godine i u samostanu u Splitu ~etrnaest i pol godina, od 2000. do smrti. Jedno vrijeme sluìo se redov-ni~kim imenom Dinko, u ~ast Utemeljitelju Reda.

Nezaboravnim ostaje njegovo sluènje i zauzi-manje u ku}anstvima i apostolatu tih zajednica ko-jemu je pridonosio. Bio je vratar, vrtlar, domar, posluìtelj bolesne bra}e i primatelj gostiju. Slu`ba sakristana koju je obavljao ~inila ga je ~uvarom sveti{ta. S osobitim se marom skrbio o svije}ama. Bio je tekli~ katoli~koga tiska koji je donosio s po{te i ponosni nositelj na po{tu paketa pomo}i za potrebite.

Bio je ~ovjek koji je puno vi{e slu{ao, nego je sam govorio. Bio je ~ovjek molitve; na zajedni~ku slu`bu ~asova u samostansku kapelicu nerijetko je stizao prvi, a s nje odlazio posljednji.

Brat Jure umro je u bolnici u Splitu, okrijepljen sakramentima, u subotu 24. sije~nja u 78. godini ìvota i 52. godini redovni{tva.

Neka ga Kraljica Reda bra}e propovjednika za-krili svojim pla{tem i zagovara kod svoga Sina!


78

Sprovodi preminule rodbine

Mara Kriànacsestra brata Ante Kova~evi}a, OPpreminula u 93. godini 14. sije~nja 2015. u Tomislavgradupokopana u Veda{i}u (Tomislavgrad)

Opremljena tajnama svete vjere nakon duge i te{ke bolesti u obiteljskom domu u Lipi pokraj To-mislavgrada, u srijedu 22. travnja 2015. blago je u Gospodinu preminula uzorna vjernica Anica Dàn-ki}. Ro|ena je 5. srpnja 1930. u Lipi pokraj Tomi-slavgrada od oca Mate i majke An|e. Kr{}anski brak sklopila je 5. velja~e 1955. s pok. Slavkom s kojim je rodila {estero djece: Peru, Boù, Zdenku, Branka, Zvonka i Vinku. Najmla|i joj je sin Zvonko domi-nikanac – sve}enik, ~lan Hrvatske dominikanske provincije, prior dominikanskog samostana bl. Au-gustina Kaòti}a na zagreba~koj Pe{~enici i voditelj Dominikanske naklade Istina. Pokojna Anica bila je osvjedo~ena vjernica i dobra majka koja je ìvjela samozatajno, trude}i se ispuniti svoju kr{}ansku zada}u sluènja drugima. @ive}i na selu, ta plemeni-ta i hrabra majka s mnogo ljubavi i dobrote odgajala je {estero djece koji su ìvi. Odgajala ih je u kr{}an -skom i domoljubnom duhu. Bila je vedra duha i ve-sele naravi; strpljiva i pa`ljiva {to se nao~itije vidje-lo posljednjih osam godina ìvota kada je zbog po-sljedica mo`danog udara ostala vezana za krevet.

Pokopana je u ~etvrtak 23. travnja na groblju u Lipi u nazo~nosti obitelji, brojne rodbine i prijatelja.

ANICA D@ANKI] (RO\. GALI])

Uz mjesnog ̀ upnika fra Stjepana Martinovi}a, spro-vodne obrede predvodio je Anto Gavri}, provincijal Hrvatske dominikanske provincije, istak nuv{i da je rije~ o osobi sveta ìvota, samoj dobroti. Maj~in ìvot je kao „Bo`je pismo“ napisano nama da svoj pogled obogatimo Bo`jim pogledom na ̀ ivot majke koja svoj ìvot, i u godinama patnje i te{ke bolesti, s otvorenim ranama, ìvi s dubokom vjerom pro-ètom ljubavlju. A nakon smrti vi{e se nisu vidjele rane koje su bile otvorene, do kostiju, ni oìljci tih rana!

Na sprovodu su bile brojne sestre dominikanke i bra}a dominikanci, nekolicina franjevaca, rodbina i prijatelji obitelji, ùpljani te ~asne sestre klanja-teljice Krvi Kristove koje djeluju u ùpi. Misa za-du{nica, koju je predvodio Mato Bo{njak, provin-cijalov zamjenik, slavljena je u ùpnoj crkvi Srca Isusova u Kongori pokraj Tomislavgrada, kojoj je pokojnica pripadala i u kojoj je 13. kolovoza 2005. sa svojim suprugom Slavkom proslavila 50. obljet-nicu braka.

Preuzeto iz: Glas Koncila, 10. svibnja 2015., str. 25.

Veselko Zadrobrat fr. Marinka Zadra, OPpreminuo u 62 godini 23. 1. 2015. u ChicaguSprovod u Chicagu 27. 1. 2015.

79

DO

DA

TAK450. OBLJETNICA SMRTI BLA@ENE OZANE KOTORKE

(1565.-1965.)

Propovijed pomo}noga biskupa zagreba~kog mons. Ivana [a{kaprigodom proslave blagdana u samostanu bl. Ozane Kotorke

sestara dominikanki u Zagrebu

Bra}o i sestre!

I. Bo`ja rije~ koja je dio ve~era{njega slavlja je uistinu prebogata. Ve} su rije~i sv. Pavla toliko po-ticajne da ih neki dodatni govor moè i potamniti. Zato ih ostavljam da odjekuju u nama kao gorljiv poziv na poniznost, na blagost i na strpljivost, na dostojno ìvljenje poziva u kojemu smo pozvani podnositi se u ljubavi i ~uvati jedinstvo Duha.

To su sna`ne rije~i koje sve nas, osobito u crkve-nim zajednicama trebaju nadahnjivati i voditi. Apo-stolu Pavlu stalo je do jedinstva Crkve, a ono za-po~inje od na{ih sasvim obi~nih me|usobnih odno-sa. I ta se ljepota jedinstva Crkve preta~e u sva podru~ja na{ega ìvljenja. Sjetimo se koliko mu je bilo va`no nagla{avati to da se vjernici uzajamno potpomaù, razumiju i da se Crkva ne dijeli. Go tovo je na prvom mjestu bio grijeh koji je razarao Crkvu. Sveti Pavao je to nagla{avao da Euharistija govori upravo o jedinstvu Kristova tijela. Dovoljno je na{e rije~i, na{a djela, na{e misli mjeriti tim trolistom: ponizno{}u, blago{}u i strpljivo{}u. Koliko samo na{ih inicijativa pada na toj provjeri. Kada se tomu doda podno{enje u ljubavi, tada dobijemo sve koor-dinate duhovnosti koja raduje i izgra|uje i koja je prepoznatljiva u bl. Ozani.

II. No, ~uli smo i proroka Ho{eu u rije~ima s po~etka njegove knjige, u rije~ima koje govore i po-laze od osobnoga iskustva, ogor~enosti nevjerom. No, to njegovo iskustvo zadobilo je snagu simbola odnosa Boga i izabranoga naroda.

Bog je sna`no zavolio svoj narod, o~itovao mu se blizim, sklopio savez koji nije mogao dublje i ljep{e izraziti nego slikom zaru~ni{tva, neodvojivo-

sti. No, narod ga je iznevjerio i po{ao za idolima. Pa ipak, bez obzira na nevjeru, bez obzira na prijevaru, Bog od svojih ne odustaje. Ono {to bi zavrijedilo kaznu dobiva neobi~an obrat. Bog govori da }e svoj narod, svoju zaru~nicu privu}i k sebi, primamiti ju. [tovi{e, hebrejski jezik ovdje koristi glagol koji go-vori o zavo|enju, kao {to i prorok dopu{ta da bude zaveden, da bude sna`no zahva}en, da do kraja ne razumije, ali da otkriva privla~nost.

Bog vi{e ne gleda nevjeru; ne razmatra prijevaru, nego svoju Zaru~nicu vodi u pustinju. Za{to tamo? To je mjesto zaljubljenosti, mjesto Saveza, mjesto milosr|a i blizine, mjesto pro~i{}avanja i mjesto ob-nove.

Svakomu je od nas Bog darovao pustinju u koju nas èli povesti, ali u kojoj nas ne ostavlja. U pusti-njama, tamo gdje se ~ini da smo najdalje od Boga, Bog se na ~udesan na~in objavljuje da ne bismo zaboravili da nam je potrebna samo njegova prisut-nost. Jer tko ima Boga, ima sve.

III. Evan|elje kao da nastavlja tu starozavjetnu sliku i uvodi nove elemente. Deset djevica predstav-ljaju izabrani narod koji ~eka Mesiju. Jedan je dio pripremljen za njegov dolazak, dok se drugi ne oba-zire na Bo`ji plan; ostaje nevjeran i zbog toga osta-je izvan svadbene, izvan gozbene dvorane.

U Bibliji se ludim naziva onaj ~ovjek koji ne ra-~una na Boga, koji se oslanja na ~ovjeka i na zemalj-sko. To nije ~ovjek koji ne bi vjerovao da postoji Bog, nego onaj tko svoj ̀ ivot ne ravna prema Bo`joj volji. Tu se ne misli na one ljude koje mi zovemo nevjernicima, nego se misli ne nekoga tko vidi pri-sutnost Bo`ju, ali ju ne prihva}a.


80

Sredi{nja misao dana{njega navje{taja Radosne vijesti izre~ena je re~enicom: „Bdijte, dakle, jer ne znate ni dana ni ~asa“. Prema svemu {to nam je Bog objavio jasno je da Isus èli da budemo sretni, da budemo dio radosti njegova slavlja. Ba{ zato zvu~e grubo njegove rije~i: „Ne poznajem vas“.

A u Bibliji poznavati nekoga uklju~uje cjelinu bi}a, ne samo spoznaju razumom, nego i osje}aje, nutrinu. Tako da ne prepoznati nekoga, ne pozna-vati ga zna~i odijeljenost.

Rekli bismo da se jedne od drugih, ove djevice, po vanj{tini ne razlikuju. A ipak se radi o nepozna-vanju. Jer, u dubini ìvota ne{to nedostaje, jer nu-trina ne progovara odrazom smisla. Izgubljen je smisao poziva na gozbu. Za{to su uop}e tamo? Taj poziv ne odjekuje u nutrini. I premda je ova prispo-doba sloèna i ~uli ste, vjerojatno puno tuma~enja o njoj, i nudi prostora za mno{tvo na{ih razmi{lja-nja, ~ini se da je ulje koje nedostaje zapravo pokre-ta~ka snaga koja ~ovjeka usmjerava prema susretu s Bogom u radosti. Neki }e govoriti da su to dobra djela, no, me|utim, u dnu ipak postoji ~e`nja za Bogom i ~e`nja za susretom.

IV. Svaka prispodoba ima mno{tvo likova. I u dana{njoj je prispodobi tako, te se s pravom pitamo tko je, zapravo, glavni lik. Na prvi pogled ~ini se da je to Zaru~nik. Pa ipak, koliko god bio vaàn, nije klju~an. To nisu niti djevice, premda su tako neop-hodne u kontekstu slavlja ̀ idovske ̀ enidbe. Po stoji ne{to u sredi{tu, tako prisutno, ali istodobno skri-veno, i na to bih èlio upozoriti. To tako prisutno, a istodobno skriveno jest vrijeme. Ta neopisiva zbi-lja koja se o~ituje kao nedostatak. Kaèmo da gubi-mo vrijeme, kaèmo da smo izgubili vrijeme, ovisno o tome {to smo u svoj ìvot unijeli kao najva`nije.

Pet je djevica izgubilo vrijeme kada je uzelo pre-malo ulja; kada su otr~ale kupiti ulje, kada se vra-}aju i nailaze na zatvorena vrata. Izgubile su i vrije-me i Zaru~nika. Vrijeme zbilja mjeri na{u dobru volju, na{u nakanu, na{u predanost i na{u ljubav. Kada ne{to istinski volimo, uvijek nalazimo vrijeme! Glatko odgovoriti da se nema vremena, u stvari zna~i re}i: imam ne{to va`nije; zarobljen sam ili sam pak darovan ne~emu va`nijem. U obitelji, ali i u dru{tvu zna~i dati do znanja koja je ljestvica vrijed-nosti: za {to netko ima vremena, za koga imamo

vremena. I upravo to otkriva koje su nosive vrijed-nosti, ne samo u nama osobno nego u cjelokupnom ìvljenju dru{tva.

U jednome se trenutku zatvaraju vrata. I vreme-na vi{e nema. Vrijeme je ̀ ivotni pratitelj koji je uvi-jek uz nas, u na{emu ìvljenju i poput velikoga ki-para oblikuje nas za vje~nost. Tako vrijeme, osobito za nas vjernike, ne proizvodi novac, nego vje~nost.

V. I gledaju}i dana{nju svetkovinu, kao vjernici moèmo upasti u dva pogrje{na drànja:

a) najprije u pasivno ~ekanje, smatraju}i besko-risnim svako nastojanje i trud, pretvaraju}i ìvot u dosadnu ~ekaonicu, saàlijevaju}i sami sebe, jer se – navodno – ni{ta ne moè u~initi, niti i{ta promi-jeniti;

b) a moèmo, s druge strane, zauzeti stav u ovo-me ìvotu kao da nikada ne }emo morati oti}i s ovoga svijeta i kao da je sav ljudski ̀ ivot zatvoren u zemaljsko; tada nema i{~ekivanja susreta, i tada je nepotreban Bog koji dolazi.

Bra}o i sestre, u sebi nosimo ne samo nejasnu ljudsku ~e`nju koja nadilazi ovu zemlju. U prispo-dobi smo ~uli da su sve djevice, bez razlike, zadrije-male i zaspale. Bog zna da smo krhki i da svi moè-mo zadrijemati, poput apostola u Getsemanskome vrtu, i to onda kad je bilo najva`nije bdjeti. No, razlika postoji. Ona je u ulju. Tako se ~ini da Isusov poziv na budnost nije vezan toliko uz na{u krhkost, uz na{ umor koji nas svladava na ìvotnome putu, nego uz pribavljanje ulja.

Slobodno moèmo re}i da se mudre od ludih nisu razlikovale po vanj{tini, niti po spavanju, nego po ne~emu {to istinski razlikuje ljude, a to je ljubav. Njih pet je imalo vjeru, ali su bile nepokretne, i bez djela; imale su odu{evljenje, ali bez ~vrsto}e; nosile su osje}aje kako bi ne{to trebalo mijenjati, ali nedo-voljno snage, ponajprije za obra}enje.

No, ne smijemo biti prestrogi prema njima, jer moramo prije svega vidjeti sebe. One koje su nazva-ne ludima, barem su ~ekale Zaru~nika, a mi se toliko puta pona{amo kao da Zaru~nik ni ne postoji. Osta-vile su svjetiljke bez ulja, a mi kao da vi{e nemamo ni svjetiljke. One ponizno mole malo ulja i kad ga ne dobivaju traè ga dalje; a u na{oj sada{njosti ili se nikoga ni{ta ne moli ili se nasilno uzima ono {to netko misli da mu je potrebno.

81


One mole da budu primljene na nebesku gozbu, a mi raspredamo o tome postoji li uop}e nebo. Ni-smo li puno lu|i od ludih djevica?...

VI. Zar se i nama, na{emu vremenu toliko puta ne moè re}i ba{ to: pona{amo se kao da nikada nismo ~uli za evan|elje? Djelujemo bezvoljno, ne-pokretno, kao da nam je netko ugasio plamen u du{i. I to se o~ituje od na{e razine, od na{e nevjere, od na{ih proma{aja, pa sve do pitanja koja poga|aju na{ narod.

Deset djevica ne predstavljaju vi{e neki drugi na-rod, nego nas, Crkvu; nas koji ~ekamo drugi Kristov dolazak, da nas uvede u zajedni{tvo ̀ ivota sa sobom, i u svoju slavu. Crkva je Zaru~nica koja ~eka svoga Zaru~nika – Krista. Po ~emu se vidi da ga ~ekamo? Je li na{e pona{anje, na{a molitva, na{e po{tivanje drugoga takvo da i drugi mogu re}i: da, oni ~ekaju dolazak Isusa Krista; oni ìve druk~ije od onih koji ne vjeruju.

No, bra}o i sestre, za{to vam sve to govorim na ovaj blagdan bl. Ozane? Zato {to danas ìvimo ovo slavlje unutar samostana u kojemu redovnice govo-re tim rje~nikom i{~ekivanja, daruju}i sebe drugima, daruju}i svoje ìvote i nadahnjuju}i se na ìvotu bl. Ozane.

Oslu{kuju}i Bo`ju rije~ u svjetlu njezina ìvota vidio sam neobi~ne koordinate koje odre|uju i na{e ìvote, ìvot svakoga od nas. Svaki ~ovjek ovisi o prostoru i vremenu. Tu se nekako pronalazi na{e ìvljenje, na{a iskustva, bez toga ne znamo ni prere}i ono {to osje}amo. Sjetimo se da Bog vodi narod u pustinju i vra}a ga tamo da bi ponovno raàrio isku-stvo ljubavi. U Evan|elju smo ~uli o vremenu.

Blaèna Ozana je u mnogo~emu proturje~je su-vremenoga shva}anja ljudskoga ostvarenja. Nije li ~esto kao cilj predstavljeno osvajanje mno{tvo pro-stora, poznatosti, istaknutosti u {to {iroj javnosti? Ne èli li se ~ovjek ovjekovje~iti (svim) sredstvima koja su mu dostupna?

Pa ipak, gledamo danas Blaènicu, redovnicu koja je zavoljela prostor svoje samo}e, svoje sobice. Pro{lo je petsto godina od te njezine odluke, od 25. sije~nja 1515., na blagdan obra}enja sv. Pavla. Taj obrat koji u pustinji vidi dostatnost za ljubav je zadivljuju}i, u samo}i. Nije joj bila potrebna ze-maljska {irina prostora, jer su ljudi dolazili k njoj,

znaju}i da u toj sku~enosti ̀ ivi neizmjernost Bo`je mudrosti.

Zatvorenost je nijekanje gibanja, ali bl. Ozana je bila otvorena srca koje je mnoge pokrenulo u smje-ru ~e`nje i u smjeru slobode. Znamo da tjelesni pro-stor ne govori o stvarnoj slobodi ~ovjeka.

[to se ti~e vremena, i tu je o~itovala spremnost na cjeloìvotnu predanost. To je milost no{enja s vre-menito{}u, jer je njezin pogled i srce usmjereno pre-ma vje~nosti. Njoj je mjera vremena vje~nost. I na razini vremena ona je nosila predanost koja pri vla~i.

VII. No, {to to zna~i za nas danas? [to zna~i za na{e sluènje, {to zna~i za redovni{tvo u ovoj godi-ni posve}enog ìvota? [to ostaje privla~nim nakon pola tisu}lje}a te skromne dominikanke? Zna~i za nas vjernike i za Crkvu, da ne previdimo bitno; da se ne izgubimo na povr{nosti, da kao Crkva ne po|emo za idolima koji iskrivljuju stvarnost Bo`je blizine. Jer tko ~ezne za Gospodinom i u sebi nosi tu ~e`nju, uvijek ima dovoljno prostora i vremena. To nipo{to ne zna~i da se svi trebamo zatvoriti u male }elije, nego da i onda kada se otvaraju {iroki prostori zemlje ne izgubimo niti mrvice, niti jezgru neba i da, gdje god se nalazili, svjedo~imo tu jezgru od koje nas ìvot èli otkloniti, jer su uvjeravanja druk~ija, jer se ~ini da }emo osvajati prostore osva-jaju}i i ono {to nam ne pripada.

Bra}o i sestre, ta jezgra neba mijenja na{e odno-se koji odi{u ponizno{}u, da si ne pridajemo preve-liku va`nost i ne mislimo da trebamo mi zauzeti prostor, nego je na{e u svaki ìvotni prostor unosi-ti Boga, i ponajprije dopustiti Bogu da On osvoji prostor na{ega ìvljenja; odi{u blago{}u, da znamo biti milosrdni, jer smo i sami potrebni milosr|a; odi{e strpljivo{}u, jer vrijeme darovano drugima nije izgubljeno vrijeme. Ako to svjedo~imo, plod }e sva-kako biti jedinstvo Duha i mir. I gledaju}i ono {to je ostalo kao spomen na bl. Ozanu, promatramo i velike nakane Crkve i velike nakane naroda. Jer hr-vatski narod treba ~uvati bitno, jer hrvatski narod treba zajedni{tvo, a ne podijeljenost od Boga i po-dijeljenost me|usobno. One nakane koje govore o tome da jezgra neba mora biti vidljiva u vremenito-sti; da vje~nost ne smije biti prognana.

I zato molimo za zagovor bl. Ozane da nam po-mogne otkrivati darovanost ljudi oko nas, njihovo


82

vrijeme, njihovu slobodu koja ide ususret na{im po-trebama. I ovdje posebno molimo za sestre domini-kanke. Mo`da je samo po sebi razumljivo da su tu. Naviknemo se na ono {to je lijepo, na ono {to je vrijedno. No, kad nam se oduzme ono {to je bilo nekada shva}ano kao samo po sebi ra zumljivo, shva-}amo koliko je dragocjeno da imamo takve ljude, da imamo ìvote koji se daruju drugima. Molimo i za njih snagu i radost, radost koja }e puno puta biti vi|ena kao proturje~nost u na{em vremenu. To i jest prva odlika, ne samo redovni{tva nego i svakog du-hovnog zvanja. A i vjernici u svojim ìvotima jesu

proturje~nost vremenu. Jer, danas svje do~iti Bo`ju blizinu, njegov prostor i njegovo vrijeme, zna~i ui-stinu na sebe natovariti onu odliku da je netko lud. Ako uistinu za nas kr{}ane kaù: ’pa to nije normal-no’, shvatimo, ako smo proèti ljubavlju, da je to veliki kompliment. Jer ono {to se ~ini normalnim, toliko puta odudara od vje~nosti, odudara od ljepo-te koju nam je Bog u svome Sinu darovao do smrti na kriù i do ljepote uskrsnu}a. ûvajmo te darove i budimo blizi jedni drugima. Amen.

mons. Ivan [a{ko,pomo}ni biskup zagreba~ki

DUHOVNA ZVIJEZDA KOTORA BL. OZANA DOBILA PRVI ZNANSTVENI SKUP

U srcu Kotorske biskupije u katedrali sv. Tripu-na u ponedjeljak 27. travnja 2015., na blagdan naj-starije hrvatske blaènice dominikanke Ozane Ko-torske, euharistijskim je slavljem spomenuta 450. godi{njica blaèni~ine smrti. Misno je slavlje pred-vodio predsjednik Hrvatske biskupske konferenci-je zadarski nadbiskup @elimir Pulji}, a koncelebri-rali su doma}in kotorski biskup Ilija Janji}, du-brova~ki biskup Mate Uzini}, vojni ordinarij u BiH Tomo Vuk{i}, provincijal Hrvatske dominikanske provincije fr. Anto Gavri}, generalni postulator Do-minikanskoga reda Vito Tomás Gòmez Garcìa te dvadesetak sve}enika. Sudjelovale su i sestre domi-nikanke iz Kor~ule, Dubrovnika i Zagreba pred-vo|ene vrhovnom glavaricom sestara dominikanki Kongregacije svetih An|ela ûvara s. Katarinom, a nazo~no je bilo i vi{e drugih ~asnih sestara sa svojim poglavaricama.

U propovijedi je nadbiskup Pulji} detaljno go-vorio o ìvotu bl. Ozane rekav{i da je prvi dio nje-zina ̀ ivota vezan uz rodno mjesto Releze, u kojima je Ozana kao vrijedna pastirica ìvjela sa svojim ro-

diteljima, a da je drugi i daleko dulji dio ìvota pro-vela svojevoljno zatvorena u jednoj }eliji u Kotoru u kojoj je molila, promatrala muku Kristovu, bila pokornica te pomagala drugima dobrim djelima. Govore}i o aktualnosti Ozanine poruke danas nad-biskup Pulji} je izdvojio da je blaènica, mada odi-jeljena od ljudi, svima bila blizu te da im je poma gala savjetima. „Danas su nam potrebne Ozane koje }e pomagati u rje{avanju svih napetosti, od privatnih, obiteljskih, do napetosti svake druge vrste“ – is-taknuo je nadbiskup Pulji}. „Mi danas nemamo tur-skih Barbarossa, ali imamo druge koji napadaju ljudsko dostojanstvo“ – naglasio je nadbiskup Pulji} podsjetiv{i da se 450. godi{njica Ozanine smrti po-klopila s Godinom posve}enoga ìvota koju je pro-glasio papa Franjo i da svojim primjerom radikaliz-ma u posve}enom ìvotu uz ljubav, mir, strpljivost, blagost, dobrotu i vjernost, blaènica moè biti uzor redovnicima i redovnicama te svim ljudima.

Glazbeno je misu obogatio zbor @upe Sv. Krià iz Gruà u Dubrovniku, sestre dominikanke te do-minikanski novaci iz Dubrovnika. S njima su na

83


proslavu u Kotor do{li i deseci vjernika iz domini-kanskih zajednica u Dubrovniku te vi{e drugih po-{tovatelja bl. Ozane Kotorske.

Uo~i misnoga slavlja u kotorskoj katedrali do-minikanka s. Barbara Bagudi} izvela je monodramu posve}enu bl. Ozani Kotorskoj.

Dan poslije, u utorak 28. travnja u desakralizira-noj je crkvi sv. Pavla u Kotoru uz koju je otvorena }elija u kojoj je blaènica provela ìvot, odràn me|unarodni studijski dan na kojem je o bl. Ozani govorilo deset znanstvenika iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Italije. Okupljene su po-zdravili biskup Janji}, dominikanski provincijal o. Gavri} i vrhovna dominikanska glavarica s. Kata-rina Maglica izraziv{i nadu da }e dvije godine nakon {to je otvorena kauza za proglaènje bl. Ozane sve-tom, taj dvodnevni kotorski susret biti snaàn do-prinos danjenjem tijeku procesa.

U izlaganju „Same usred gradske gu`ve. Anaho-rete u zapadnom kr{}anstvu“ mr. Robert Tonsati objasnio je razlike izme|u anahoreta i rekluza, ̀ ena koje su se poput bl. Ozane povukle ili sasvim zatvo-rile u samostansku }eliju. Dr. sc. Zvonko Dànki} predstavio je plodonosan rad o. An|ela Mi{kova na Ozaninoj beatifikaciji te njegovu ulogu u procesu za postizanje potvrde Ozanina javnog i crkvenog {tovanja, apostrofirao je najva`nije trenutke proce-sa i ukazao na zna~enje pojedinih dokumenata i pi-sanih djela. Dr. Vuk{i} je govorio o bl. Ozani kao o ekumenskoj svetici posebno se osvr}u}i na proble-matiku njezina podrijetla te isti~u}i da bl. Ozanu {tuju i katoli~ki i pravoslavni vjernici, mada njezino pravoslavno podrijetlo nikada nije dokazano. O tome kako je bl. Ozana tretirana u hrvatskoj knji-èvnosti izlagao je dr. Vladimir Lon~arevi} naglasiv{i da je o njoj objavljeno desetak ìvotopisa u stihu, prozi ili drami, petnaestak pjesama, nekoliko eseja i dva prozna rada za djecu te da su knjièvna djela napisana u rasponu od ~etiri stolje}a, najvi{e u 17. i 20. stolje}u, a da su ih uglavnom ispisali dominikan-ci i dominikanke te laici. Koliko se u posljednjih pedeset godina radilo na promicanju {tovanja bl. Ozane Kotorske analizirala je dr. Tanja Baran u izla-ganju „Doprinos Glasa Koncila {tovanju bl. Ozane Kotorske“. Naglasila je da je po tekstovima razli~itih novinarskih ̀ anrova, razli~ite duljine i kvalitete vid-


84

ljivo da postoji kontinuitet blaèni~ina {tovanja, ali da se na njezinoj popularizaciji me|u vjernicima radilo manje nego za ve}inu ostalih hrvatskih sve-taca i blaènika. „[tovanje muke Isusove u domini-kanskom redu“ bila je tema dr. Gavri}a koji je ista-knuo da je duhovnost krià bitna dimenzija Ozani-ne svetosti koju je ona ìvjela slijedom dominikan-skih blaènika i svetaca po~ev{i od sv. Dominika preko sv. Tome Akvinskoga i sv. Katarine Sijenske te da je raspeti Krist u dominikanskoj tradiciji otvo-rena knjiga iz koje je Ozana u~ila najvi{e o ljubavi i crpila posebno znanje. O sli~nostima i razlikama izme|u Bl. Ozane iz Mantove i bl. Ozane Kotorske govorio je dr. Gòmez iz Rima, a dr. Marijan Bi{kup u svojem je izlaganju „Ikonografija bl. Ozane Ko-torske“ pobrojio i opisao na desetke likovnih djela na kojima je prikazana Ozana Kotorska ili sama ili u zajedni{tvu s ostalim hrvatskih svecima i blaè-nicima. O temi „Bl. Ozana Kotorska {tovateljica euharistije, Bl. Djevice Marije i svetaca“ govorila je dr. Ana Begi} isti~u}i da se bl. Ozana u svojoj du-hovosti ponajprije obra}ala Kristu u Presvetom ol-tarskom sakramentu, da se utjecala u zagovor Bla-ènoj Djevici Mariji, kotorskom za{titniku sv. Tri-punu te velikom dominikanskom svecu pokorniku Vinku Fererskom. O {tovanju bl. Ozane u Kotoru izlagao je doktorand Dejan Turza. Govorio je o sadr-àjima slavlja Ozanina blagdana, o misnim slavljima u njezinu ~ast, o procesijama, razli~itim prigodnim programima te o pu~kim obi~ajima, {tovanju re-likvije bl. Ozane te o iskazivanju {tovanja kroz um-jetni~ka djela.

Program su glazbeno pjevanjem pjesama posve-}enih bl. Ozani obogatile sestre dominikanke.

Me|unarodnom studijskom danu nazo~io je pred-sjednik HBK nadbiskup @elimir Pulji}.

Tanja Baran

Preuzeto iz: Glas Koncila, 10. svibnja 2015., str. 26.

85


PROPOVIJED PREDSJEDNIKA HBKUZ 450. OBLJETNICU SMRTI U KOTORU

I. Ve~eras slavimo blagdan blaène Ozane Ko-torke koja je na dana{nji dan, 27. travnja 1565.,u ovom gradu preminula na glasu svetosti, te stotinu godina kasnije uvr{tena me|u za{titnike grada Ko-tora i Kotorske biskupije. Pogledajmo ukratko ~ime je ova skromna i pobo`na du{a zasluìla takvu ~ast i privilegije. Njezin ìvot od 72 godine, od ro|enja u Relezima 1493. i smrti u Kotoru 1565 moèmo podijeliti u dva razdoblja. Najprije onaj u njezinom rodnom mjestu gdje je kao mala Katarina ìvjela s roditeljima i provodila svoje bezbri`no djetinjstvo ~uvaju}i ovce kao vrijedna pastirica. A onda, onaj dulji dio, provela je blizu katedrale sv. Tripuna gdje je nakon propovijedi na Veliki petak (1513.) odlu~ila posvetiti svoj ̀ ivot molitvi, promatranju Muke Kri-stove, pokori i dobrim djelima. Poznato je kako je nakon dvije pokorni~ke godine postala dominikan-ska tre}oredica, poloìla zavjete i uzela ime Ozana

u ~ast poznate bl. Ozane iz Mantove koja je ìvjela pola stolje}a prije nje.

Biografi vele kako ju je resila prirodna ljepota, blaga }ud i izvanredna prijaznost. I bila je ponos i utjeha svojim skromnim roditeljima kojima je po-magala ~uvati stado po breùljcima ro|enih Releza. O~aravala ju je Bo`ja priroda, pa joj je i ìvot po-stao prava pjesma Bogu. U svakoj biljci i cvijetu otkrivala je veli~inu i ljepotu Stvoritelja. @ubor poto~i}a i pjev ptica, kao i grmljavina oluje, koje su u tim visoravnima bile ~este, sve joj je govorilo o Vrhovnom Bi}u koji upravlja svemirom. A viso-vi brjegova i planina pribliàvali su joj nebo za ko-jim je njezina du{a ~eznula cijelim svojim bi}em. Gorske pak vrleti i Zetske ravnice, kao i sun~ani dani i svjeè no}i pune mjeseca i tajanstvenih zvi-jezda davali su joj svako dnevnu prigodu uzdizati hvalu Bogu koji je sve to divno sazdao. A nju privla~io i privukao, te od utrobe majke njezine odabrao, da mu poput onog starca sve}enika iz „Gorskog vijenca“ sklada pjesmu o Crkvi u divnom podnebesju: „Crkva mu je divno podnebesje; Oltar ~astni brdo i dolina; Tamjan miris, {to se k nebu diè; Iz cvijeta i iz bijela svijeta“ (Ma ̀ urani}, ̂ eta). Samo u ozra~ju tako raspoloènog duha mogu}e je shvatiti njezinu neopozivu odluku nakon pro-povijedi na Veliki petak (1513.) da se posveti mo-litvi, promatranju Muke Kristove, pokori i dobrim djelima. I u takvom odabiru provede pola stolje}a uzornog pokorni~kog ìvota.

II. Boànski Zaru~nik obdario je, dakle, svoju miljenicu Katarinu divnim krjepostima jo{ u rodnim Relezima i toliko je prosvijetlio da je upoznala kako je upravo Njegova ̀ elja da Mu se potpuno u samo}i


86

posveti. Gospodinov glas progovorio je njezinoj du{i po propovijedi sve}enika u katedrali sv. Tri puna kada je ~vrsto odlu~ila ostaviti svijet i po}i u samo}u. A da bi taj svoj ~in u~inila prepoznatljivim djelom Bo`jim, ona je uz pomo} plemkinje Slavu{e, franjev-ca Tome i dominikanca Vincencija pribavila do-pu{tenje kotorskog biskupa Bisantija da moè oda-brati pokorni~ki stan gdje }e daleko od svijeta biti bolje povezana s Bogom. No, ta fizi~ka odijeljenost nije je odvojila od ljudi i njihovih problema. Dapa~e, uz trajnu molitvu i `rtvu koje je prinosila za svoje mjesto, biskupiju i ljude, ona je primala i savjetova-la ugledne plemi}e i pu~ane, gradske oce i crkvene dostojanstvenike koji su joj se obra}ali za savjet i duhovnu pomo}. Posebice se Bogu molila, ̀ rtvova-la i zalagala za mir me|u posva|anim velika{kim obiteljima, pu~anima i gra|anima. Zbog toga su je i nazvali „an|elom mira“.

Rekao sam kako je ̀ itelji Kotora {tuju i kao dru-gotnu svoju za{titnicu. Jer, ona je za vrijeme potre-sa, kuge i drugih nepogoda pomagala i spa{avala grad. Posebice pak spominje se njezina zasluga {to turski admiral Hajrudin Barbarosa, koji je 9. kolo-voza 1539. osvojio Herceg Novi, nije uspio osvoji-ti Kotor. Ona je, naime, hrabrila svoje sugra|ane neka se juna~ki bore kako grad ne bi pao u neprija-teljske ruke. I doista, nakon vi{e dana opsade 70 turskih galija s 30 000 vojnika povukli su se neobav-ljena posla. O toj pak pobjedi hrabrih Kotorana postoji uklesan latinski natpis nad sjevernim grad-skim vratima: „Die decimo quinto augusti mille quingentesimo triginta nono (15. 08. 1539.) Turc-harum classis repulsa fuit“. Ovdje je tursko brodov-lje 15. kolovoza 1539. bilo odbijeno.

III. [to nama danas poru~uje ova blaènica koja je umrla na glasu svetosti na dana{nji dan 1565. Kro-ni~ari biljeè da joj je usprkos njezine povu~enosti iz svijeta bio prire|en veli~anstveni sprovod ulicama grada Kotora, a predvodio ga je tada{nji kotorski biskup Luka Bisanti. O njoj su ve} u {esnaestom stolje}u pisali uvaèni pisci poput dubrova~kog u~enjaka Bazilija Gradi}a (1566.) i poznatog pov-jesni~ara Serafina Razzija. A stolje}e nakon smrti (1665.) uvr{tena je me|u za{titnike grada Kotora i Kotorske biskupije. Papa Pio XI. proglasio ju je bla-ènom 21. prosinca 1927. i molio njezin zagovor za jedinstvo kr{}ana.

Njezinu 450. obljetnicu blaène smrti obiljeà-vamo u Godini posve}enog ̀ ivota koju je papa Fra-njo otvorio povodom 50-godi{njice dekreta „Per-fectae caritatis“ u kojem su koncilski govorili o prilago|enoj obnovi redovni~kog ìvota. Godina }e trajati do Svije}nice slijede}e 2016. Pro~elnik Kongregacije kard. J. Braz de Aviz formulirao je tri cilja ove godine: „Sa zahvalno{}u se spomenuti ne-davne pro{losti“, „s nadom prigrliti budu}nost“ i „s odu{evljenjem ìvjeti sada{njost“. Uz 450. obljet-nicu njezine smrti mi se sa zahvalno{}u sje}amo ove velike ène, ro|ene u 16. stolje}u koja nas i danas nadahnjuje i poti~e s odu{evljenjem ìvjeti sada{-njost i s nadom gledati u budu}nost. Razmi{ljaju}i o tom tropletu posve}enog ìvota prisjetio sam se dvojica redovnika od prije trideset godina koji su na sinodi o posve}enom ̀ ivotu (1984.) opisivali redov-nike kao „svojevrsne sanjare“ (tako je govorio bi-skup Egger, kapucin) i kao „nepopravljive optimi-ste“ (tako je govorio tada{nji general salezijanaca Viganò). ̂ ini mi se kako bi se te rije~i mogle primi-jeniti i na na{u blaènicu, koju kao „svojevrsnog sanjara“ ni njezini roditelji, kao ni broji suvremeni-ci nisu mogli do kraja shvatiti. Ali, prihvatili njezin stil ̀ ivota kao svojevrsni blagoslov mjestu i narodu. A da ne govorimo o radosti i optimizmu kojim je zra~ila i {irila duh povjerenja u Onoga koji vodi po-vijest ljudi i svijeta.

IV. Svojim radikalnim opredjeljenjem u posve-}enom ìvotu ona je pokazala kako Duh Sveti o~i-tuje plodove ljubavi, mira, strpljivosti, blagosti, do-brote i vjernosti. Ona to i danas nakon ~etiri i pol stolje}a i nama ponavlja. I usu|ujem se verbalizira-ti njezine osje}aje pa re}i kako o~ekuje da i dana{nje Bogu posve}ene osobe, koje svojim opredjeljenjem dodiruju izvore svetosti, budu primjer i putokaz suvremenom ~ovjeku koji se nalazi u velikoj idejnoj pomutnji pomije{anoj s ogromnim moralnim ne-jasno}ama i devijacijama. Crkva pak kao Misti~no Tijelo Kristovo, u jedinstvu i raznolikosti, sazdana na sakramentima, slu`bama i karizmama, o~ekuje da kr{}ani, a posebice Bogu posve}ene osobe pre-poznaju to „crkveno trojstvo u njezinom jedinstvu“. I da zbog njegove vitalnosti i nove evangelizacije, o kojoj zbori papa Franjo, njeguju i ljubomorno ~uva-ju vjernost Kristu i Evan|elju, Crkvi i njezinom mi-sijskom poslanju; te posebice vjernost idealima i karizmi osniva~a, kao i ~ovjeku na{eg vremena.

87


Nije bez razloga u svom pismu za Godinu posve-}enog ìvota Papa Franjo napisao kako o~ekuje da se ta vjernost radosno o~ituje i da „ne bude tugom pra}ena“. Jer, „nasljedovanje s tugom je àlosno“ veli Papa. Kad je turski osvaja~ Barabarosa do{ao pod zidine Kotora, Ozana je budila i sokolila svoje sugra|ane neka se „hrabro bore i neke se ne boje“. Upravo tako i danas papa o~ekuje, u susretu sa su-vremenim i modernim Barabarosama koji pla{e, za-vode i odvode ljude na stranputice, da Bogu posve-}ene osobe „probude svijet“ na svoj proro~ki na~in. Prorok, naime, nema drugih interesa osim onih Bo`-jih. I redovito je na strani siromaha i neza{ti}enih. Jer, i sâm Bog je na njihovoj strani. Uz radost i za{titu ugroènih Papa o~ekuje da me|u kr{}anima, posebice me|u Bogu posve}enim osobama zavlada „duhovnost zajedni{tva“. Po toj duhovnosti, naime, „Crkva biva dom i {kola zajedni{tva“ u kojoj nema mjesta ogovaranju, zavisti i ljubomori. Kako nam je samo danas potrebno takvo duhovno zajedni{tvo?! Ne samo unutar Katoli~ke Crkve, nego i unutar svih kr{}anskih crkava i zajednica diljem Europe i svije-ta. To je zapravo ono zajedni{tvo po kojem su pre-poznavali prve kr{}ane koji su bili „jedno srce i jed-na du{a“, pa su nevjernici upirali prstom i govorili: „Gledajte samo kako se ljube“.

V. Zahvalni smo Bogu za dar blaène Ozane, koja je svoje prve kr{}anske doìvljaje stekla u okru`ju pravoslavne obitelji u Relezima. A onda je Gospodin progovorio du{i njezinoj u katedrali sv. Tripuna pa je odlu~ila ostaviti svijet i po}i u samo}u odakle je {irila radost i povjerenje u Onoga koji vodi povijest ljudi i svijeta.

Njoj, koja nas i nakon ~etiri i pol stolje}a poti~e s Marijom zahvaljivati Svesilnom koji nam silna dje-la ~ini, kli~emo s pjesmom Velimira Deèli}a:

„An|ele bijeli s gordih crnih gora, sa{la si àlu talasnoga mora; sjajnom da svijetli{ du{om svojom bijelom,

narodu cijelom.

Tvojim nam àrom Kotor neka plane, Bokeljske na{e i sve roda strane; ruàma pospi brda nam i doli; za sve nas moli!

Amen.“

mons. @elimir Pulji}, nadbiskup zadarski

Kotor, 27. travnja 2015.


88

HODOÂ[]E VJERNIKA IZ DUBROVNIKA BL. OZANI

Na blagdan bl. Ozane Kotorske u ponedjeljak 27. travnja stotinjak vjernika @upe Sv. Krià iz Gruà u pratnji svoga ùpnika brata Mihaela Maria Tolja te pedesetak tre}oredaca, novaka, sve}enika i ostalih vjernika okupljenih oko samostana sv. Dominika u Dubrovniku u pratnji priora brata Matijasa Farka{a, hodo~astilo je u Kotor na proslavu 450. obljetnice preminu}a prve hrvatske blaènice.

Vjernici iz Grada krenuli su u jutarnjim satima te su na putu za Kotor posjetili Perast, odakle su se

brodicama zaputili na otok Gospe od [krpjela. Na-kon molitve i pjesme koje su uputili Gospi u pre-krasnoj crkvici, te poslije ru~ka u franjeva~kom sa-mostanu krenuli su dalje na put za Kotor. Stigav{i u Kotor, razgledali su stari grad, njegove lijepe crkve i kapele, nakon ~ega su se uputili u katedralu.

Vjernici iz Gruà su se uputili u 13 sati ispred ùpne crkve dok su neki vjernici i{li i svojim vozi-lima. Vo|a puta u jednom autobusu s ~lanovima ùpnog zbora i odraslim vjernicima bila je domini-

89


kanka s. Barbara Bagudi}, a u drugom autobusu ùpnik je bio s ministrantima, animatorima i mladi-ma. Dominikanski novaci koji su ve} prije do{li u Kotor s vjernicima iz Grada, zajedno s mladima iz Gruà, prenijeli su u katedralu potrebne rekvizite za premijernu izvedbu monodrame „@ivot bl. Oza-ne vi|en o~ima sestre dominikanke“ koju je izvo dila s. Barbara, a koja je izazvala odu{evljenje i izne-na|enje svih prisutnih.

Sredi{nji doga|aj bilo je sve~ano euharistijsko slavlje koje je u 18 sati predvodio mons. @elimir Pulji}, nadbiskup zadarski, uz koncelebraciju mje-snog biskupa mons. Ilije Janji}a, dubrova~kog bi-skupa mons. Mate Uzini}a, vojnog biskupa u BiH mons. Tome Vuk{i}a, dominikanskog provincijala brata Ante Gavri}a, {est dominikanaca i brojnih drugih sve}enika i redovnika. Na misi je bio veliki broj sestara dominikanki u pratnji ~asne majke Ka-tarine Maglica, posebice sestara iz Kor~ule, Dubrov-nika, Splita i Zagreba, kao i drugih redovnica.

Osim u izvo|enju monodrame i brojnosti ho-do~asnika, @upa Sv. Krià je dala svoj doprinos i sa svojim pjeva~ima u „ad hoc“ formiranom zboru za-jedno sa dominikanskim novacima i sestrama domi-nikankama. Zborom je ravnala prof. Marija Br~i} uz orgulja{ku pratnju brata Marina Golubovi}a, domi-nikanskog novaka.

Sarkofag s neraspadnutim tijelom blaènice par dana prije sredi{nje proslave prenesen je u katedra-lu na pokrajnji oltar, gdje su mu vjernici mogli is-kazivati {tovanje. Po zavr{etku euharistijskog slav-lja biskupi i sve}enici su u procesiji do{li pred sar-kofag, otpjevali himnu blaènici i posebnu molitvu za njezin zagovor. Nakon toga je bilo uprili~eno ~a{}enje relikvija bl. Ozane cjelivanjem mo}nika. Hodo~asni ci su se vratili u Gru` u ve~ernjim sati-ma duhovno oboga}eni i odu{evljeni svime {to su doìvjeli.

Hodo~a{}e iz @upe Sv. Krià bio je prvi pothvat u trogodi{njoj pripravi na jubilej 50 godina uteme-ljenja @upe Sv. Krià, a koji }e se sve~ano obiljeìti 2018. godine. Budu}i da gru{ka ùpa gaji osobito {tovanje prema prvoj hrvatskoj blaènici, njoj na ~ast slavi zavjetnu misu svakog prvog ponedjeljka u mjesecu, a i u ùpnoj kronici stoji zapisano da je prvo hodo~a{}e novoutemeljene ùpe bilo 28. trav-nja 1968. upravo bl. Ozani u Kotor (koje je vodio prvi ùpnik brat Vinko [esni}, OP s tri autobusa gru{kih hodo~asnika), ùpnik }e u konzultacijama sa ̀ upnim pastoralnim vije}em pokrenuti postupak da se prigodom 50. jubileja @upe Sv. Krià bl. Oza-na proglasi njezinom suza{titnicom.

brat Mihael Mario Tolj, OP / dominikanski novaci


90

BLAGOSLOV SLIKE I PREDSTAVLJANJE LAI^KOG BRATSTVA BL. OZANE

U utorak 3. velja~e u samostanskoj i ̀ upnoj crkvi Kraljice sv. krunice, nakon ve~ernje svete mise, bla-goslovljena je slika bl. Ozane Kotorske namijenjena javnom {tovanju.

Dominikansko lai~ko bratstvo koje nosi ime Bla-ènice dalo je prije nekoliko mjeseci izraditi njezinu sliku kao vidljivi znak vlastite pobo`nosti. Slika je izra|ena s velikom ljubavlju u obiteljskom obrtu „Sono Rinato“ obitelji ̂ ibari} koji se bave izradom slika svetaca na drvu.

Kada je slika izra|ena, neki ~lanovi lai~kog brat-stva su istaknuli da slika predstavlja odli~an na~in {irenja pobo`nosti prema kotorskoj blaènici i da je treba blagosloviti. Za datum blagoslova odabran je 3. velja~e, budu}i da je jo{ otprije svaki tre}i dan u mjesecu odre|en kao dan molitve za progla{enje svetima dominikanskih blaènika Augustina Kaò-ti}a i Ozane Kotorske.

Sliku je blagoslovio promicatelj kauze za progla-{enje svetima dominikanskih blaènika brat Marijan Bi{kup, profesor emeritus moralne teologije na Ka-toli~kom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. U na-govoru prije samog blagoslova brat Marijan je u kratkim crtama prikazao ̀ ivot Blaènice koja je ̀ iv-jela i umrla na glasu svetosti, isti~u}i njeno skromno porijeklo i kasniji asketski ìvot. Pobo`nost ovoj malenoj dominikanskoj tre}oredici jo{ uvijek je vrlo ìva u gradu Kotoru gdje je i pokopana.

Nakon blagoslova slika je prenesena u Kaòti}evu dvoranu gdje se odràlo javno predstavljanje Dominikanskog lai~kog bratstva bl. Ozane Kotor-ske. ^lanovi bratstva ukratko su odgovorili na niz pitanja koja su im pismeno postavljali svi zaintere-sirani u tjednima prije samog predstavljanja. Narav-no, prisutni slu{atelji su tako|er na licu mjesta mo-gli pitati {to god ih je zanimalo.

Kao gosti, na susretu su sudjelovala i druga do-minikanska lai~ka bratstva: bratstvo sv. Dominika (tako|er iz ùpe Kraljice sv. krunice) i bratstvo bl. Augustina Kaòti}a sa zagreba~ke Pe{~enice. Susre-tu je nazo~io provincijal Hrvatske dominikanske provincije brat Anto Gavri}, sestre dominikanke Kongregacije svetih An|ela ûvara te bra}a iz sa-mostana Kraljice sv. krunice i mnogi ùpljani.

Broj sudionika i pozitivna atmosfera tijekom samog predstavljanja i na druènju nakon formalnog dijela susreta, budi nadu da }e pobo`nost bl. Ozani Kotorskoj rasti u dominikanskim ùpama u Zagre-bu i drugdje te potom me|u svim vjernicima Crkve u Hrvata.

91


NOTNI ZAPISI AVE MARIA


92

93


HIMNA SVETOM DOMINIKU

Nad tvojim grobom sedam je vjekovaProteklo brzo k’o sjaj meteora,Pi{u}i zlatom zvjezdana sred moraVje~na ti slova.

Du{a, gle, tvoja sada k’o i prijeBo`ju ljepotu odrazuje bijelu,Jo{ ti se divna ugasila nijeZvijezda na ~elu.

Ljep{u od sunca, od ponora dublju,Istinu svetu pruào si svima,Drè}i ~vrsto nevjerskih sred tminaGoru}u zublju.

Utjehe kale` napunjen iz viraKristova srca davati si smio:Jednima otac, drugima si bioAn|eo mira.

Red koji sretno tvoju stazu slijedi,Ljubavi tvoje najve}e je djelo.Spomenik sebi podig’o si smjelo Ja~i od mjedi.

Kreposti tvoje – ures Crkve to su –Strpljiva ruò, nevinosti l’jere,Spusti na du{e èdne prave vjereIstine rosu.

Daj da nam o~i rajske vide àlePoslije borbe na tom svijetu bijednom!Presvetom Trojstvu s tobom da svi jednomPjevamo hvale.

Rajmund Kupareo, OP (1914.-1996.)

¢1934.£

Uz 45. obljetnicu djelovanja vokalno-instrumentalne grupe „Veritas“, u izdanju Laudata objavljen nosa~ zvuka pod nazivom „Budi volja tvoja“.CD je posve}en fr. Ivi Martini}u, OP (+2014.).

Documents

vjesnik br 111 web - Dominikanci · 2015. 6. 6. · Toma Akvinski. Govore}i o zahvalnosti Toma isti~e tri stupnja: ~ovjek treba prepoznati i priznati da je primio dar, zatim hvaliti