List ilosrdnih sestara sv. ri aM K ž - God. XXXIX., br. 148./3., 2018.

U znaku Križa 3./2018.2

U ZNAKU KRIŽA god. XXXIX.

br. 148./3.

BOŽIĆ 2018.

Izdavač Hrvatska provincijaMilosrdnih sestara svetoga KrižaKralja Tomislava 2231400 Đakovo

Tel. 00385 031-801 200Tel/Faks 00385 031-811 141El. pošta: info@sestre-sv-kriza.hrwww.sestre-sv-kriza.hr

UređujeUredničko vijeće

Glavna i odgovorna urednicas. M. Jacinta Manduras.jacinta.mandura@gmail.com

Lekturas. Marija Stela Filipović

Korekturas. M. Ksenija Majstorović

List izlazi tri puta godišnjedopuštenjem ProvincijalataMilosrdnih sestara svetoga Križa

Grafička pripremaMarinko Hardi, Đakovo

Tisak „Tiskara” Budrovci

Blagoslovio te Otac.Ispunio te ljubavlju da ona bude tvoj dio ovdje i sada.

Blagoslovio te Sin.Ispunio te životomda živiš ovdje i sada.

Blagoslovio te Duh Sveti.Ispunio te snagomda budeš jaka ovdje i sada.

Blagoslovio te Trojedni Bog:Otac, Sin i Duh Sveti. Amen.

Generalna vizitacija, 1998.

U znaku Križa 3./2018. 3

Sadržaj

s. M. Jacinta Mandura Iz Uredništva -------------------------------------------------------------------------------5

s. Valerija Široki Riječ Provincijalne poglavarice ---------------------------------------------------------6

Tragom istinefra Bonaventura Duda, OFM Božić i sv. Franjo Asiški -----------------------------------------------------------------7o. Zvonko Šeremet, SCJ, odabrao Tri znaka Božića --------------------------------------------------------------------------8s. Mariangela Žigrić Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina ---------------------------------------------------9s. Animira Adanić Tvoja ljubav, o Bože -------------------------------------------------------------------- 10Nedjeljka Andrić-Novinc Božić u mom srcu ----------------------------------------------------------------------- 10Marija Dubravac Stažić Sveti plod --------------------------------------------------------------------------------- 11Davor Vuković Mala Gospa – malenost nasuprot oholosti ------------------------------------------- 11

Duhovnost zajedništvas. Rastislava Ralbovsky, priredila Strpljivost -------------------------------------------------------------------------------- 13 Smirenost --------------------------------------------------------------------------------- 14s. Natalija Fadiga Anđeo iznenađenja --------------------------------------------------------------------- 15s. Krista Mijatović Lijepa kao Isusova mama -------------------------------------------------------------- 15s. Marija Pia Tadijanov Ništa nije važno, samo da smo s Bogom --------------------------------------------- 16s. M. Margita Gašparovsky Plus ---------------------------------------------------------------------------------------- 17s. Marta Kovačić Tragovi ----------------------------------------------------------------------------------- 18s. Animira Adanić Riječi -------------------------------------------------------------------------------------- 18s. Jolanta Sigeti (1941.-2016.) Osobna posveta i predanje ------------------------------------------------------------- 19M. J. Ne želim mozganje ---------------------------------------------------------------------- 20

Papa Franjo nam govori Nemojte maknuti Isusa od Božića ---------------------------------------------------- 21 Isus je izvor ljubavi koja nas otvara zajedništvu ------------------------------------ 22 Isus – svjetlo i dar ----------------------------------------------------------------------- 23

Nadi dajemo lices. Marija Stela Filipović Milosrdne sestre sv. Križa i franjevci trećoredci na Krku ------------------------- 24s. Marija Klara Klarić Zlatni svećenički jubilej vlč. Vinka Zeca -------------------------------------------- 26Brankica Lukačević Predstavljanje Monografije u Slavonskom Brodu ---------------------------------- 28mons. Ivan Ćurić O Monografiji i sestrama --------------------------------------------------------------- 29Zoran Zadro Otvorenje izložbe u Županji ----------------------------------------------------------- 33Matea Čelik Hrabri budite, ja sam pobijedio svijet! ---------------------------------------------- 34s. Dijana Lončarek Radionica čipke na čunak -------------------------------------------------------------- 35s. Patricija Pavić Radionica sunčane čipke --------------------------------------------------------------- 36s. Paskala Križan Nagrada općine Bošnjaci sestrama --------------------------------------------------- 36S. Kraljević/ s. M. Stela Filipović Koncert u Vukovaru -------------------------------------------------------------------- 37s. M. Jacinta Mandura Pastoralni pohod i Izborna skupština u mjesnom Bratstvu ------------------------ 38Hrvoje Lovre Staničić Misijski seminar ------------------------------------------------------------------------- 39s. Aneta Raič Svetkovina sv. Dimitrija u Srijemskoj Mitrovici ------------------------------------ 40

Redovnička slavljas. M. Martina Fabijačić Novo Provincijalno vodstvo preuzelo službu --------------------------------------- 41

U znaku Križa 3./2018.4

Sadržaj

s. Doroteja Krešić Radost zajedništva u kandidaturi ------------------------------------------------------ 41s. M. Helena Šajbl Početak Novicijata u Jubilejskoj godini ---------------------------------------------- 42s. M. Hijacinta Hoblaj Uzvišenje sv. Križa, Kuća Betanija u Velom Lošinju ------------------------------ 42s. M. Helena Šajbl Slavlje svetkovine Uzvišenja sv. Križa u Đakovu ---------------------------------- 43s. M. Kristijana Kolić Slavlje Uzvišenja sv. Križa u Donjem Miholjcu ------------------------------------ 44s. Deodata Kočonda Proslava Križeva u Krapini ------------------------------------------------------------ 44s. M. Helena Šajbl Koncert prigodom svetkovine Uzvišenja sv. Križa --------------------------------- 45s. Josipa Pavla Jakić Ljetni susret juniorki na otoku Krku -------------------------------------------------- 45s. Doroteja Krešić Sa sv. Franjom živjeti poziv radosno – ulazak u Postulat-------------------------- 46s. M. Suzana Babić Svetkovina sv. Franje u Đakovu ------------------------------------------------------ 46s. Finka Tomas Milosrdne sestre sv. Križa u Slav. Brodu -------------------------------------------- 47Ivan Lenić, župnik i dekan u Sl. Brodu Homilija na misi zahvale -------------------------------------------------------------- 48s. Rastislava Ralbovsky Kongres provincijalnih poglavarica 2018. ------------------------------------------- 50s. Marija Klara Klarić Susret trajne formacije ------------------------------------------------------------------ 51s. Marija Petra Toman Susret osoba Bogu posvećenog života Đakovačko-osječke nadbiskupije ------- 51

Po(r)ukao. Franjo Vlašić, OFM Iz pisama nekim sestrama (žam; jag): Priprava za ispovijed -------------------------------------------------------------------- 54 Duhovno vodstvo. Ispit savjesti. Ispovijed. ----------------------------------------- 56 Treba čuvati i odgajati unutrašnjost -------------------------------------------------- 57 Zaboravljajmo što je bilo i ne razbijajmo glavu što će biti ------------------------ 58 Bližnji su naša velika i neophodna pomoć, ali i veliki križ ------------------------ 59 Doba mučna čupanja opasna korova ------------------------------------------------- 61 Teške se okolnosti strpljivo i u miru trpe -------------------------------------------- 62

Iz naše prošlostis. M. Estera Radičević Tragovi svetosti u povijesti Hrvatske provincije (nastavak br. 3) ---------------- 63

Na putovima svakodnevice s bl. majkom M. Terezijom Scherer s. M. Karmela Dominković U školi sebedarne ljubavi -------------------------------------------------------------- 70s. Mariangela Žigrić Naša Majka Terezija -------------------------------------------------------------------- 72

Dogodilo se … Vijesti iz Provincijalata --------------------------------------------------------------------------------------------- 73

Nada im je ispunjenas. Paskala Križan s. Adrijana, Katica Kramar ------------------------------------------------------------- 77s. Paskala Križan s. Rajka, Liza Đurinac ------------------------------------------------------------------ 78s. M. Blaženka Perković s. M. Lujza, Vera Ileš ------------------------------------------------------------------- 80s. M. Blaženka Perković s. M. Edelfrida, Marija Kirchhofer --------------------------------------------------- 81s. Paskala Križan s. Marijela, Manda Babić -------------------------------------------------------------- 83Ivan Lenić, župnik i dekan Gostoljubljem prema bližnjima, homilija na misi zadušnici ---------------------- 85Milosrdne ss. sv. Križa, Gemünden s. Ulrika Maria, Danica Miljan -------------------------------------------------------- 86

s. Mariangela Žigrić, Dejan Bubalo Provreše vode života -------------------------------------------------------------------- 87

U znaku Križa 3./2018. 5

Iz Uredništva

Neka i ovaj broj glasila U znaku Križa po-

veća u našim zajednicama i obiteljima bo-

žićnu radost te produbi čežnju za nebeskim

stvarnostima. Neka u ovom svijetu poraste

zahvalnost Ocu koji nam je dao Isusa, Sina

svojega, za Spasitelja i Otkupitelja.

Kao i uvijek, Isusova i naša Majka, Djevica

Bezgrješna, ima uvaženo mjesto, koje njoj

i pripada. Nas same, narod kojemu pripa-

damo i cijeli svijet, i nadalje stavljamo pod

njezinu zaštitu.

U Sadržaju mogu se vidjeti mnoga imena

onih koji su odlučili obogatiti nas, dijeleći

svoja iskustva života u Bogu i za Boga. Hva-

la im.

Neka ih naša zahvalnost ohrabri da ustraju,

da svojim zalaganjima i druge potaknu na

suradnju.

Za sve ima dovoljno prostora.

Božićno otajstvo neka nas zahvati u pot-

punosti i neka svima postane izvorom sna-

ge, radosti, mira, nade, povjerenja i hrabro-

sti na putu posvećenja u našoj svakodnevici.

Čestit Božić i blagoslovljenu novu 2019. go-

dinu želi čitateljima, napose ukućanima i

domaćima u vjeri,

s. M. Jacinta Mandura, urednica.

Crtež izradila: s. Beatissima Beretovac, 1955.

Djeva Sina rodila,

đavlu silu slomila.

Svijetu Spasa podala,

nama majka postala…

U znaku Križa 3./2018.6

Riječ Provincijalne poglavarice

Betlehemska špilja – duhovno mjesto

I Riječ tijelom postade i nastani se među nama… (Iv 1, 14)

Drage sestre! Tajanstveni Bog silazi u obliku maloga Djeteta i dolazi boraviti među nama. Ulazi u naš život, On, Ema-

nuel, Bog Svesilni, Svevladar, Svemoćan, koji nam je postao blizak po rođenju i trpljenju. Iz betlehemske špilje dolazi nam Novorođeni koji nas međusobno povezuje. U svojim smo zajednicama

uprizorile jaslice oko kojih se ovih božićnih dana okupljamo. To je mjesto susreta, susreta s Isusom, Mari-jom, Josipom, pastirima, kraljevima…, mjesto na kojem se događaju susreti s vlastitom osobom, s drugima, sa svijetom, s prirodom i sa samim Bogom. Duhovno je to mjesto koje poziva na kontemplaciju, na pove-zanost sa stvarnošću koja je duboko u nama, na promatranje bez predrasuda, na nutarnje promatranje. To je mjesto gdje se zastaje, mjesto koje pomaže čovjeku da pronađe samoga sebe.

I ovoga Božića provodimo dane zagledane u Dijete Isusa, u tišini i šutnji, radosti i pjesmi, u razgovoru i oblikovanju novoga odnosa sa sobom i s bližnjima. Molimo da naše zajednice budu mjesta na kojima je moguće iskusiti Božju ljubav. Tu veliku otajstvenu ljubav pustimo u svoja srca kako bi nas obasjalo svjetlo Novorođenoga Kralja iz betlehemske špilje, iz mjesta susreta koje pobuđuje divljenje i radost zbog Božjega dara.

Neka je blagoslovljen Božić svakoj od vas: svakoj sestri, kandidatici, postulantici i novakinji!Blagoslovljena nova 2019. godina!

Vaša

U znaku Križa 3./2018. 7

Tragom istine

� fra Bonaventura Duda, OFM

Božić i sv. Franjo AsiškiO, da mi je bilo one božićne noći biti u Grecciu s bratom Franjom! Misterij koji ga je uvijek, i sve više i više

dirao do dna srca – misterij Utjelovljenja – nadahnuo mu je ovu želju. Želio je to bar donekle vidjeti, svojim očima, i da to dočara sebi i svojoj braći ljudima. U svakoj je majci poštivao Mariju, u svakom je ocu susretao Josipa i svako je ljudsko dijete imalo za njega miline maloga Isusa. I htio je da to bude u pravoj pravcatoj štali, baš kao u Betlehemu. I želio je – blaženi biskup koji mu je odobrio tu želju (ili je Franjo to nekako osjetio da jednostavno može biti) – želio je da se tu služi sveta misa. Uvijek je doživljavao euharistiju kao božanski nasta-vak Utjelovljenja.

Bilo je to, kako piše Toma Čelanski (1 Čel 84-87), tri godine prije njegova slavnog preminuća, dakle 25. prosinca 1223. godine. Franjin poštivalac i prijatelj, neki Giovanni, Ivan, koji bijaše iz Greccia, bio mu je u tome desna ruka. Njemu je petnaestak dana prije Božića Franjo povjerio svoju zamisao: Želio bih obnoviti uspomenu na ono Dijete koje je rođeno u Betlehemu … kako je bilo smješteno u jaslice i položeno na slamu u nazočnosti vola i magarca da bi se to moglo tjelesnim očima gledati. Dalje sami pročitajte dirljiv opis Tome Čelanskoga. Doista je tako mogao opisati taj Franjin Božić samo umjetnik kakav bijaše Toma.

Ipak, barem ono najvažnije: Jasle su oltar gdje se služi svečana misa… Svetac Božji oblači levitsku odjeću, jer bijaše đakon, i zvonkim glasom pjeva evanđelje. A njegov glas, glas sladak, glas jasan, glas zvonak! Sve poziva na najveću nagradu. Zatim propovijeda okupljenomu narodu. Njegove riječi o rođenju siromašnoga kralja u malom gradu Betlehemu teku poput meda. A često je, kad je htio izgovoriti presveto ime Isus, govorio silnim žarom. Nazivao ga je Betlehemskim Djetešcem, a ime Betlehem izgovarao je poput ovce koja bleji… Kad bi spominjao Betlehemsko Djetešce ili izgovarao ime Isus, sve bi oblizivao usne, jer je sretnim nepcem kušao i gutao slatkoću ove riječi…

Neki je krjeposnik, bilježi Toma Čelanski, za vrijeme slavlja imao viđenje. Vidio je Božjega Svetca kako pristupa Djetešcu da ga probudi. To viđenje nije bilo neumjesno jer je Dijete Isus bilo zaboravljeno u srcima mnogih ljudi u kojima je djelovanjem milosti po njegovu sluzi Franji bilo probuđeno.

Tim svojim stranicama prvoga životopisa dodao je Toma Čelanski dirljive retke o Franjinu doživljavanju Božića u Drugom životopisu (2 Cel 198-200): Rođenje Djeteta Isusa slavio je neizrecivom radošću… Nazvao je Božić svetkovinom nad svetkovinama jer je Bog, postavši malenim djetetom, bio priljubljen uz ljudske grudi. Na to se nadovezuje riječ o Franjinoj ljubavi prema Presvetoj Djevici Majci. Naročito ga je diralo božićno si-romaštvo blažene Djevice i neimaština Krista, njezina Sina. No, o Franjinu doživljaju Božića najljepša je ova jedinstvena rečenica Tome Čelanskoga: Isusovu je Majku obasipao neizrecivom ljubavlju zato što nam je dala brata, uzvišenoga Gospodina. Mislim da se po latinskom to smije još izrazitije prevesti: …jer je njegovo veli-čanstvo Gospodin Isus po njoj postao naš brat.

Brate i oče Franjo! Što da te drugo i ovoga Božića, za se i za svu svoju braću i sestre, zamolim nego – milost tvojega božićnog iskustva i da Dijete Isusa, u mojemu srcu zaspala, ponovno probudiš!

Objavljeno: 14. prosinca 2017., Bitno.net

U znaku Križa 3./2018.8

Tragom istine

� Odabrao o. Zvonko Šeremet, SCJ

Tri znaka Božića

Kolijevka

Kao prvi znak Božića pojavljuje se kolijevka. Bog u kolijevci – u jaslama! Bog u čovječjem tijelu. U osobi sićušna Djeteta. Marija je rodila Prvijenca i položila ga u jasle. Time je označen najveći događaj u povijesti. Uvijek uzbuđuju glasovi da je netko iz svemira posjetio naš planet. Biblija nam, međutim, govori o stvarnom događaju (Gal 4, 4-5).

Zemlju je posjetio Posjetitelj iz visokih svemirskih prostranstava. On je Bog, Gospodar svih gospodara, Svemogući. Došao je na zemlju i hodao po njoj u ljudskom tijelu. U betlehemske jasle položene su sve nade i grijesi svijeta.

Svojim malenim rukama, uskoro će slijepima vraćati vid, gluhima sluh, liječiti bolesne, uskrsavati mrtve, da bi na kraju one bile probodene na križu.

Nejaki glas Djeteta ubrzo je postao sila koja izganja demone.Nemoćne Djetetove noge doskora su nosile Isusa bolesnima i potrebitima sve dok nisu bile probodene na

križu.Betlehemske jasle postale su karika koja je povezala cijeli svijet s Bogom koji ljubi čovjeka grješnika. Božić je vrijeme radosti, ali ta radost nema svoj izvor u poganskim radostima, koje se očituju tek u dijeljenju

darova, a onda prelazi u razuzdanost jela i pića. Božić je kao misa. Svečana gozba utemeljena je na žrtvi. Zato oltar nije tek gozbeni stol, već žrtvenik.

Prava radost plod je Duha Svetoga, radost koja se rađa u svakom Božjem djetetu. Iz tih božićnih jasala izvire mogućnost prave radosti za svijet, za Crkvu i za kršćanina.

Križ

Drugi božićni znak jest znak križa.Nemoguće je slaviti Božić, a ignorirati Golgotu. Upravo kod prvog Božića bila su prisutna dva elementa –

svjetlo i tama. Radost s primjesom tuge i žalosti. Isus se rodio da umre.Rođenje je bilo predvorje Velikoga petka. Sve što je Isus činio na zemlji, vodilo je vrhuncu Muke na Golgoti.

Sjena križa nadvila se nad betlehemske jasle kod Isusova rođenja kada je Šimun prorokovao Mariji da je ovaj određen za propast i uskrsnuće mnogih u Izraelu, za znak, kojemu će se protiviti (Lk 2, 34-35).

Rođenje Isusovo poprima svoj puni smisao tek u pobjedi smrti i uskrsnuća. Najveći ideal Božića objava je požrtvovne Božje ljubavi: Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje, ne propadne, nego da ima život vječni (Iv 3, 16).

Bog je darovao samoga sebe. Isus je umro za sve ljude. Tako i mi darujemo žrtvu ljubavi onima koje volimo.

U znaku Križa 3./2018. 9

Tragom istine

Kruna

Treći znak, koji pomaže u razumijevanju Božića, jest kruna. Isus je došao k nama urešen zlatnom krunom, koja označava njegovu vlast. Došao je kao Knez mira, a ne rata. Brojni roditelji ukrašavaju kolijevke novoro-đenoga djeteta velikim vrijednostima, a Isus, Kralj nebeski, rađa se u jaslama. U štali. Živio je u poljima i vrto-vima. Noćio u maslinovu grmlju. Bio je okrunjen trnovom krunom i visio je na drvenom križu. A njegove su se ubojice naslađivale, stavljajući na križ natpis: On je kralj židovski!

Ali Isus nije poražen na križu. On samo dopušta porugu, slobodu mržnje prema sebi. Njega se ne može po-bijediti mržnjom. Njegova je pobjeda oprost i ljubav.

Ovo su tri znaka Božića: jasle, križ i kruna. Dragi prijatelju, koliko su tebi oni važni?(preuzeto od https://www.medjugorje-info.com/hr/duhovni-kutak/tri-znaka-bozica)

� s. Mariangela Žigrić (1931. – 1997.)

Blagoslivljaj, dušo moja, GospodinaBlagoslivljaj, dušo moja, Gospodina, i sve što je u meni sveto ime njegovo. Blagoslivljaj Milosrđe Očevo, blagoslivljaj, jer se smilova djelima ruku svojih i ne odbaci nas…On je odvijeka mislio misli mira; blagoslivljaj, dušo moja, Milosrdnoga!Blagoslivljaj, dušo moja, blagoslivljaj Vječnoga! Kliči mu, pjevaj! I nek’ tvoja hvala nikad ne zamukne na usnama tvojim: jer Dijete nam se rodilo, Sin nam je darovan!Blagoslivljaj, dušo moja, Janješce što na se uze grijeh svijeta i baci ga u morske dubine…Blagoslivljaj, dušo moja, Ljubljenoga, jer on se nastani u tebi i učini te svojim predragim boravištem…Blagoslivljaj, dušo moja, Malenoga, pjevaj mu, pjevaj i kliči i postani s njim malena…Blagoslivljaj, dušo moja, blagoslivljaj i slušaj: žubore u pustinji tvojoj izvori i potoci u tvojoj osami…Blagoslivljaj, dušo moja, Blagoslovljenoga i s njim i sama postani blagoslovom…

Đakovo, 4. 12. 1989. (majci Tihoslavi)

U znaku Križa 3./2018.10

Tragom istine

s. Animira Adanić

Tvoja ljubav, o Bože

Koja je to odluka bila, koja je to božanska sila stvorila Čovjekai Boga stavila u krilo jedne Žene da spasi tebe i mene?

Kako to čovjek shvatiti može da Tvoja ljubav, dobri moj Bože, na zemlju k nama siđe k’o nejako maleno Dijete i, dok jedni Te ljube, drugi ti smrću prijete.

Uz jaslice tu sam, Isuse mali, čuvam Tvoj lik u svojoj štalii pjevam pjesme svoje majke.Ona te, Isuse, ljubila jako i mene učila isto je tako.

Sretan ti Rođendan, Isuse mali,Ti ne mari što smo ovdje, u štali. Srce ti svoje od srca dajem. Blagoslovi danas sveg svijeta ljude i neka im Božić sretan bude.

Porat, 30. 9. 2018.

Nedjeljka Andrić-Novinc

Božić u mom srcu(Božićna meditacija)

Božiću moj!Hvala Ti što si u velikoj i svetoj noćii moje srce odabrao da se iznova rodiš u njemu.Gle, sada uživam u tvojoj djetinjoj ljubavi,jer i ja ponovo postadoh dijete,čista srca i bistra oka.Moja čežnja duboka slijeva se kao slapu rijeku ljubavi, prema Tebi, o Čedo Božje,od Marije Majke rođenoi u jaslice moga srca u svetoj noći položeno.

Iskovat ću ključ; od vjere, nade i ljubavi,od dobrote, poslušnosti i poniznosti.I takvim ključem ću zaključati svoje srce,da te zauvijek ljubim i nikada tebe ne izgubim,Isuse, Božiću moj.A iskrice moga srca neka dodiruju svakoga tko mi se približi.

Isuse, Maleni moj, hvala Ti i za ovaj Božić!I daj mi ostati malenom, malenom, najmanjom,uz Tvoju nemjerljivu veličinu. Tako neka bude!

U znaku Križa 3./2018. 11

Tragom istine

� Davor Vuković

(propovijed na Malu Gospu u samostanskoj crkvi Presvetoga Srca Isusova)

Mala Gospa – malenost nasuprot oholosti

Slavimo blagdan Male Gospe, rođenje Blažene Djevice Marije. Dan je to iznimno važan i velik, jer je upravo po Mariji svijet dobio Spasite-lja, Sina Božjega. Marijin rođendan, Mala Gospa kako ga rado naziva-mo, radostan je dan, jer je Marijino rođenje dolazak na svijet one žene po kojoj će svijetu doći sam Bog, živi Bog u ljudskom obličju, Bogočo-vjek, pravi Bog i pravi čovjek, Isus iz Nazareta, Isus Krist, Mesija.

Bog izabire Mariju za majku svojega nebeskog Sina. Čovjek bi oče-kivao da će to biti neka plemkinja, kraljica, neka ‘velika’ žena. No, on ide drugim putom. Ne izabire ljudski gledano velike i jake, već izabire skromne i malene; izabire ‘malenu’ ženu, upravo ‘malu’ Gospu, neznat-nu službenicu, kako će ona sama klicati u hvalospjevu Veliča duša moja Gospodina.

Ne samo da Bog izabire ‘malenu’ Mariju, nego općenito u povijesti spasenja Bog ne bira i ne zove ljudski gledano moćne, velike i jake, nego upravo suprotno: malene, skromne, neznatne, pa i one slabe i grješne. O tome nam svjedoči i sveti Pavao u Poslanici Korinćanima: Braćo! Nitko neka se ne vara. Ako tko misli da je mudar među vama na ovom svijetu, neka bude lud da bude mudar. Jer mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom. Ta pisano je: On hvata mudre u njihovu lukavstvu. I opet: Gos-podin poznaje namisli mudrih, one su isprazne. Zato neka se nitko ne hvasta.

Istinska je mudrost ona koja dolazi od Boga i ljudska mudrost posta-je velika tek ako je i Božja mudrost, od Boga i uz Boga. Ljudska, pak, mudrost i znanje i veličina, koja bi odbacivala Boga, u Božjim očima postaje ludost i propast. Ljudska oholost, hvastanje, uzdizanje vlastitoga ja iznad drugih, u Božjim je očima ludost i dugoročno propast za onoga tko u tome ustrajava i ne čini ništa da se prizemlji.

Zato Marija kliče u svom hvalospjevu: Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost služ-benice svoje. Jer, velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iska-za snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijesto-lja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne.

Jer, ponizi Bog jake ovoga svijeta, i mudre, i moćne, i ohole, i sil-ne, da se ni jedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom, kako nas uči sveti

Marija Dubravac-Stažić

Sveti plod

Korak po korak bližeMarija Djeva stiže I nosi sveti plod.Josip kuca i moliPomoć sred suzne doli,Al’ gluh je ljudski rod.I nigdje nema stanaZa dvoje sirotanaZa svete utrobe plod.Studeni vjetar vijeTužne su duše dvijeHladan je ljudski rod.Štalica jedna milaStrancima stanak bila,Primila sveti plod.Marija Djeva čistaRodila sina KristaDa spasi ljudski rod.U skoroj Badnjoj noćiOpet će Djeva poćiI nosit slatki plod.O, svrati, Zoro zlata,U Domovinu Hrvata,Moj će te primiti rod.

U znaku Križa 3./2018.12

Tragom istine

Pavao. Koliko god se to nekad činilo nevjerojatnim, ali istinsku budućnost, sreću i nagradu ne će imati oholi, bahati, moćnici, arogantni, oni koji se izdižu nad druge, već skromni, ponizni, jednostavni, nenametljivi, pošteni i pravedni ljudi. Takva je bila Marija. Istinska mudrost dolazi od Boga i Bog je daje jednostavnima i poniznima, onima koji se trude vršiti njegove zapovijedi, koji ljube Boga i bližnje, koji se trude oko dobra, pravednosti, ljubavi i milosrđa. Takvi su istinski mudri i veliki u Božjim očima.

Kao što je Bog Mariju pozvao da bude majka njegova Sina, ali i njegova vjernica, učenica i nasljedovateljica, tako i nas poziva, poput apostola u današnjem evanđelju: Pođi za mnom! Pozvao je apostole koji su bili ribari, bavili se jednostavnim, da kažemo običnim i tada vrlo teškim i zahtjevnim ribarskim poslom. No, Isus upravo od tih ljudski gledano malenih i neznatnih, bira sebi prve suradnike i učenike. Čovjek bi očekivao da će Sin Božji za svoje učenike zvati izvrsne intelektualce, učene ljude onoga vremena ili, pak, bogate i ugledne kraljeve i plemiće; da će zvati nekoga iz elite tadašnjih vladara i gospodara, a on zove obične i priproste ribare. Ostavite sve i pođite za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi, govori Isus Petru i prvim apostolima. I još više, Isus ne samo da zove neuke ribare, nego ujedno i grješne ljude. Čovjek bi očekivao da će Sin Božji zvati posebno svete i posvećene ljude, da će zvati duhovnu elitu tadašnje religije: farizeje, saduceje, pismoznance i zakonoznance, no on zove obične i grješne ljude. Petar se osjeća nedostojnim: Idi od mene, grješan sam čovjek, Gospodine! No, Isus upravo takve zove i poziva: ne velike, moćne i jake, već ponizne, jednostavne i slabe; ne iznimno svete i nedodirljive, već grješne ljude. Tako je bilo i u Starom zavjetu. Sjetimo se samo poziva Jeremije, Izaije, Amosa: svi su se odreda osjećali grješnima i nedostojnima Božjega poziva i poslanja. Takav je bio i velikan Prve Crkve, sveti Pavao, progonitelj kršćana, koji sam za sebe kasnije kaže kako je jadan čovjek: čini ono što ne bi želio, a ono što želi, ne uspijeva činiti. No, upravo po grješnom i slabom Pavlu, Bog je učinio velika djela jer je Pavao sve svoje pouzdanje i život stavio u Božje ruke. Bog je po njemu proširio evanđelje po čitavoj Maloj Aziji, Rimu, Grčkoj, upravo po tom ‘jadnom’ čovjeku. Po njemu nam je Bog ostavio duboke i snažne novozavjetne tekstove, Pavlove poslanice, koje i dan danas odjekuju diljem svijeta u svojoj božanskoj britkosti i jakosti. A od onoga ‘grješnog’ Petra, Isus je, ni više ni manje, učinio ‘stijenu’ i na toj stijeni sagradio svoju Crkvu, a njega postavio za apostolskog prvaka i temelj Crkve. I Marija, iako je bila bez grijeha, bila je sasvim jednostavna, obična, skromna žena svojega vremena i baš takvu Bog izabire za majku svojega Sina.

Puno možemo naučiti od starozavjetnih proroka, od apostola, od Marije. Možemo naučiti da nas Bog zove baš takve kakvi jesmo, sa svim našim manama i slabostima, grijesima i nedorečenostima. Zove nas da se takvi, maleni i slabi, predamo u njegove ruke i u njegovo vodstvo, da se njemu predamo i njega slijedimo, da se bori-mo protiv svojih grijeha i grješnih sklonosti, da u njemu, a ne u sebi, tražimo mudrost, snagu i jakost. Da se ne uzdižemo niti oholimo, već očuvamo jednostavnost i neznatnost, poput ‹male› Gospe, poput Marije, neznatne službenice Božje.

Tada ćemo, skromni i maleni, jednostavni i ponizni, oslonjeni u molitvi na Boga i njegovu riječ, biti sposobni za velika djela Božja, bez obzira gdje bili, kojemu staležu pripadali; bez obzira bili sami ili obiteljski ljudi, bili redovnici i redovnice, svećenici, vjernici laici ili biskupi: bit ćemo sposobni za velika djela koja čini Svesilni po onima koji ga ljube i koji se u njega uzdaju. Pogledajmo samo što je učinio Bog po neznatnoj službenici Mariji iz Nazareta, po grješnim i, ljudski gledano, neznatnim apostolima, po sitnoj i neznatnoj Tereziji iz Kalkute, po mladoj i krhkoj Maloj Tereziji iz Lisieuxa, po sitnom i malenom Leopoldu Bogdanu Mandiću, po skromnom Teodoziju Florentiniju, po jednostavnoj majci Mariji Tereziji Scherer, po tolikim malenim i neznatnim ženama i muškarcima koji su mu se predali u vjeri. Uistinu, velika djela učini Svesilni po malenim i skromnim ljudima, sveto je ime njegovo. Bitno je samo da očuvamo jednostavnost i poniznost, da uvijek u njemu tražimo mudrost i snagu, silu i jakost, da se njemu svakodnevno, bezuvjetno predajemo. Tada ćemo, poput Marije i apostola, zacijelo ispuniti poslanje koje Bog po nama želi ostvariti u ovom svijetu i u Crkvi.

U znaku Križa 3./2018. 13

Duhovnost zajedništva

� s. Rastislava Ralbovsky, priredila

StrpljivostVrlina ne samo za čekaonicu

U običnom životu strpljivošću smatramo sposobnost da znamo čekati, da nas vrijeme između sadašnjega trenutka i cilja koji očekujemo ne ubija, ne čini nervoznima. No, znati čekati uključuje više od toga; to nije po-trebno samo u čekaonici ili na stanici. Sposobnost čekanja više je od umijeća da pametno iskoristimo vrijeme dok ne dođemo na red.

Strpljivost znači više! Ona podrazumijeva izdržljivost u dobru, ustrajnost kojom ostajemo vjerni dobroj stva-ri. Oznaka je strpljivosti stalnost i upornost kojom tijekom dužega vremena, tijekom cijeloga života, prianjamo uz dobro, usprkos svim protivnostima.

Strpljivost ne znači dakle, pasivno čekanje, koje uspijemo nečim razbiti, nego ustrajnost u dobru do konca života u svim iskušenjima koje nam život donosi.

Strpljivost označava hrabrost usidrenu u našoj nutrini. Neprijatelj protiv kojeg se trebamo boriti nije izvan nas nego je u nama. To smo mi sami kad smo slabi, umorni i očajni; jer ustrajati u dobru kroz cijeli život zahti-jeva od nas mnogo snage i zalaganja.

Strpljivost znači također moći čekati da postanemo savršeniji na duhovnom putu. U ovom smislu govori i evanđelje o strpljivosti: donositi rod u ustrajnosti (usp. Lk 8, 15), Koji ustraje do svršetka, bit će spašen (Mk 13, 13). Strpljivost je temeljna krjepost kršćanina, koja svoju snagu crpi iz vjere, osobito iz kršćanske nade: Na-damo li se pak onomu čega ne gledamo, postojano to iščekujemo (Rim 8, 25). I kršćanska ljubav iskazuje se u strpljivosti: Ljubav je strpljiva… (1 Kor 13, 7). To piše Pavao, koji je na svojim leđima iskusio što znači ustrajati u dobru, usprkos svim nevoljama života (usp. 2 Kor 11).

Strpljivost znači, dakle, ustrajnost u dobru, i to ne tužeći se, ne umorno, klonulo i mrmljajući, već s radosnom sigurnošću da nas Bog ne će kušati iznad naših sila, nego će s kušnjom dati i snagu da možemo izdržati.

Sveti Augustin napisao je monografiju o strpljivosti kao kršćanskoj krjeposti. On polazi od Božje strpljivo-sti, koju mi ljudi ne možemo shvatiti ni dokučiti. Čovjekova je strpljivost ona koja sa smirenošću i predanjem podnosi zlo, ne napuštajući dobro. Pozivajući se na Pavlove riječi: Sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama (Rim 8, 18), Augustin poziva na strpljivo podnošenje nevolja života – poradi uzvišenoga cilja koji je pred nama. Ta mnogi podnose razne tegobe i muke radi prolaznih ciljeva. Strpljivost ima svoj pravi smisao ako je temelj čekanja dobar. Taj dobar cilj čini strpljivost krjepošću.

Strpljivost je prema Augustinu Božji dar. Patientia i caritas – strpljivost i ljubav – međusobno su povezane. Što je u čovjeku veća Božja ljubav, to više može podnijeti zbog te ljubavi. Ovaj dar trebamo izmoliti, jer istin-skoj strpljivosti nije dovoljna samo ljudska volja. Potrebna joj je podrška odozgor, jer Duh Sveti njezina je vatra. Samo ako je čovjek zapaljen ovom vatrom, koja ljubi dobro bez obzira koliko ga ono koštalo, može podnositi nevolje i zla koja ga stižu.

U znaku Križa 3./2018.14

Duhovnost zajedništva

SmirenostNutarnja sloboda nasuprot zarobljenosti realnošću

Često se povezuju riječi mir i smirenost. Smirenost ima određenu nutarnju vezu s mirom, ali ne onako kako se to u običnom govoru misli. Kažemo da je netko mirne naravi ako zna očuvati vanjski mir, ako ima sebe u vlasti, ako ne reagira na iznenadne događaje nekontrolirano i nervozno.

Smirenost ne označava ovaj vanjski mir. Radi se o miru koji ima svoj izvor u nutrini. To ne znači da je osoba beskrvna ili da ima zakočen i prigušen osjećajni život. Naprotiv, netko može posjedovati smirenost, a ujedno biti jako energične naravi. Smirenost se ne smije poistovjetiti ni sa stoičkim mirom, niti sa stanjem bezosjećajnosti.

Riječ smirenost ne nalazi se u katalogu grčkih krjeposti. Izvorno je njemačkoga porijekla (Gelassenheit), a stvorili su je njemački mistici srednjega vijeka. Meister Eckhart objašnjava dvostruko značenje smirenosti, odnosno opuštenosti, na sljedeći način:

Smiren, opušten čovjek jest onaj koji je na-pustio sebe samoga i cijeli ovaj svijet i posve se Bogu pre-pustio (čime se podrazumijeva mistično sjedinjenje s Bogom). To nutarnje napuštanje sebe samoga i cijeloga svijeta Eckhart objašnjava tumačeći pojam siromaštva: Siromašan čovjek jest onaj koji ništa ne želi, ništa ne zna i ništa nema. (E. Fromm, Haben oder Sein, Stuttgart, str. 65.-69.)

a) Što znači ništa ne željeti?Obično kod toga mislimo na nekog asketa. Eckhart tako ne misli. Kad govori da ne trebamo željeti, onda ne

želi reći da trebamo biti slabići, bezvoljni. Govori o želji koja označava požudu koja čovjeka goni, čineći ga robom. Čovjek koji ništa ne želi, jest čovjek koji za ničim ne hlepi, nije rob želja. Tu je, po Eckhartu, bît nena-vezanosti.

b) Što znači ništa ne znati?Eckhart ne namjerava uzdizati neukost jer je sam bio vrlo učen i nije to nikada tajio. Njegov je stav: Čovjek

treba biti prazan od vlastitoga znanja. Time ne želi reći da trebamo zaboraviti što znamo, nego činjenicu da znamo. To znači da svoje znanje ne promatramo kao posjed koji nam pruža osjećaj sigurnosti i identiteta, da ne budemo ispunjeni svojim znanjem, navezani na njega, da nam ono ne bude dogma koja nas zarobljava. Ništa ne znati znači da nam znanje nije modus posjedovanja nego modus bivovanja, koji kao proces nikad ne staje da bi postigao sigurnost.

c) Što znači da čovjek ništa nema?To znači biti slobodan od stvari koje nam pripadaju i od vlastitih djela. Time se ne misli da ne trebamo ništa

imati i ništa ne činiti, nego da onim što posjedujemo i što činimo nismo zarobljeni. Posjedovanje sputava slo-bodu. Sloboda je ograničena u tolikoj mjeri u kojoj smo vezani za posjed, za djela i za vlastito JA. Vezanošću na vlastito JA stojimo na putu osobnomu rastu. Sloboda kao nenavezanost na stvari i vlastito JA preduvjet je ljubavi i produktivnoga bivovanja.

U modusu posjedovanja (zadržati umjesto pustiti) nisu odlučni razni objekti posjedovanja, nego naš stav prema njima. Sve može postati objekt žudnje za posjedovanjem: predmeti svakodnevnoga života, obredi, dobra djela, znanje itd. Ove stvari nisu po sebi zle, one postaju zlima – tj. one koče naš duhovni rast, ako se na njih vežemo, ako nam postaju okovi koji sputavaju našu slobodu.

Težiti za vrlinom smirenosti znači boriti se za ovu nutarnju slobodu. A nutarnja sloboda temelj je istinske ljubavi i od nje jedino čovjek može živjeti.

U znaku Križa 3./2018. 15

Duhovnost zajedništva

� s. Natalija Fadiga

Anđeo iznenađenjaDanima razmišljam što je najpotrebnije nabaviti i kako ću poći u veću nabavku za našu kuću. Popis je gotov

i krećem… U trgovini susretnem gosp. Petra, poznanika Centra Amadea. Pozdravimo se i svatko krene svojim pravcem. Kad sam pronašla sve živežne namirnice i higijenske potrepštine s popisa, odlučila sam ne gledati ni-šta drugo jer šareni natpisi uvijek plijene pozornost. Uputih se na blagajnu i stavih sve stvari na pokretnu traku. Blagajnica počne otkucavati i kaže: to je sve? Ja potvrdim, a gospodin koji se našao iza mene i stavio svoje stvari kaže: da to sve zajedno ja plaćam! Začuđeno sam ga pogledala i zahvalila, ali on preda svoju karticu i sve je bilo brzo gotovo. Ponovno sam od srca zahvalila i opet je svatko pošao svojim putem. Razmišljala sam i Bogu zahvaljivala za te divne Anđele koji nas iznenade svojom dobrotom i pomažu nam na našem putu. Osjetila sam nježnu očinsku brigu za djelo kojim pomažemo starima, nemoćnima, bolesnima i svima potrebnima u Centru Amadea.

Činjenica jest da gosp. Petar zna što radimo i komu pomažemo, također je činjenica da je imućan, ali da se nađe u određenom trenutku na ovom mjestu i da je želio velikodušno pomoći, to nije slučajnost.

Vjerujem da Anđeli hodaju tijekom cijele godine i spremni su pomoći, ali ovo vrijeme o Božiću također je poziv, i meni, i svima nama, da se stavimo ponovno u službu drugima, osobito najbližima kao Anđeli iznenađe-nja, dobrote, ljubavi…

Iznenađujmo ustrajno svojom dobrotom, ljubavlju i dobrohotnošću.Neka nas Novorođeni obdari svojom milošću i ojača nas da se nikad ne umorimo na tom putu.

� s. Krista Mijatović

Lijepa – kao Isusova mamaSestru o kojoj ću vam pisati u sljedećim redcima, nisam osobno previše poznavala; samo sam imala priliku

čuti neke njene zgode i razmišljanja. Kažu da je sestra često znala dobivati komplimente vezane uz izgled. No, nije se previše osvrtala na to, niti se oholila. Dobro je znala da tjelesna ljepota danas jest, a sutra nije. Veću je važnost pridavala ljepoti duše. Na promišljanje o ljepoti duše osobito ju je potaknuo sljedeći događaj.

Kako je sestra bila vjeroučiteljica, često je imala prilike slušati dječju mudrost (od bisera do aforizama). Jednom su tako poslije održanog sata vjeronauka u prvom razredu, sestri pristupili Stela i Mario (brat i sestra blizanci). Mala je Stela rukom dala znak sestri da se spusti do njene visine, a onda je pogledala sestru u oči i jednostavno rekla: Lijepa si. A brat je brzo dodao: Kao Isusova mama. I prije nego li im je sestra išta uspjela odgovoriti, veselo su otrčali među svoje vršnjake.

Bolji kompliment, sestra u životu nije dobila. Kao Isusova mama. Što su Audrey Hepburn ili Angelina Jolie, ili bilo koja glumica, pjevačica ili manekenka spram Isusove mame?! Biti lijepa – kao Isusova mama. Eh, da barem jesam. Marijina ljepota je dolazila je iznutra. Uostalom, svaka prava ljepota dolazi iznutra. Jer ljepota je u srcu, a ne na površini.

U znaku Križa 3./2018.16

Duhovnost zajedništva

� s. Marija Pia Tadijanov

Ništa nije važno, samo da smo s BogomKatkad nam Bog na životni put stavi osobe po kojima nam nešto želi poručiti, osobe uz koje postajemo bolji

ili gori, ali nam isto tako dopusti da svjesno padamo i tonemo ne bismo li kako, poput žabe u čaši slatkoga vrh-nja, koja skačući i trudeći se pokušava iskočiti, napravi maslac i odskoči dalje i više negoli dotad. Takve situacije i susreti od nas čine svjesnije i ljudskije ljude koji ne će čekati priliku da nekoga osude, nego priliku da budu blizu nekomu pa makar samo molitvom.

Zvone mi u ušima riječi naše svete, starije sestre: Ništa nije važno, samo da smo ‘z’ Bogom! Sve u životu prolazi, a sad, kad uđem u svoju sobu, sa svojim štapom, ostajemo samo On i ja. I sad vidim, nema ti ništa od darova, ideja, planova... Ostajemo On, moj štap i ja. Doista, kolike li mudrosti u tih nekoliko rečenica. I zapitam se: zašto tražimo išta izvan Boga? Zašto tražimo ikoga izvan Boga...? I ostaje duga šutnja nakon toga pitanja jer srce vazda nešto želi, nešto traži, a tako često se znamo pustiti srcu, bez osluškivanja pameti, isključujući dotadašnje iskustvo, pa čak i savjest, želeći samo trenutak ugode ili nečije pažnje.

Krhka smo mi bića. Katkad se nađemo sami u sobi, sa svojim štapovima slabosti i mana, ali kad se okrenemo oko sebe, ne osjetimo da nismo sami, jer smo dotad jurili za svojim obvezama, željama i težnjama, a Boga nismo pustili u svoju sobu, svoja dva metra intime, a kamoli u prostore svojega srca, među odnose, obitelj, brige... Tražimo ga kad nam gori pod petama, jer smo nešto zbrljali ili se nešto otelo našoj kontroli, a tako je važno sve konce držati u svojim rukama... O, bezumni i srca spora, kako veli Sveto pismo. Isti smo kao Jona, koji gunđa na Boga čim mu Bog ne daje komotnost hlada, i to biljke kojoj je sam Bog rekao budi! Pa se vrtimo oko sebe i svojih potreba kao da nam je sam Maslow u rodu! I nikad kraja nezdravim odnosima, krivim postupcima, ne-bitnim sitnicama koje nas truju i uništavaju jer jedini put, kad odlučimo misliti na drugoga, jest put ogovaranja i kritiziranja koje u sebi često ne nosi ni trunku ljubavi koja opravdava i podnosi, a kamoli prašta i razumije.

A sad se vraćam svojemu štapu..., svojoj sobi... I pitam se je li moj Bog doista moje središte i moja luka... Ili su moje luke strani brodovi prepuni gusara koji samo pustoše moju dušu?! I dok su mi prolazile sve te misli glavom, upitah sestru sutradan: Sestro, kako ste očuvali Boga na prvom mjestu u svom srcu? A ona će meni skromno: O sestro, pa ne znam. Samo sam mu svaki dan ponavljala: Sve, Isuse, baš sve, tebi za ljubav!

Sad bi netko mogao reći da je sve ovo sladunjavo, fraza ili avijatika, ali duboko u sebi i ti i ja točno znamo kada skliznemo s te Luke i na koji način, samo je pitanje možemo li, bilo ti bilo ja, u trenutku neke naše potrebe, zazvati Ime nad svakim imenom i zavapiti: smiluj mi se i oslobodi me potreba koje me udaljuju od tebe ili me vode u grijeh. Jer, samo u tim trenutcima raste jakost našega duha, samo se u tim situacijama možemo naučiti izabirati ono teže, ali itekako vrijedno svakoga napora; odricanje, predanje, puštanje, uzdržljivost, ograničenje vlastite slobode tijela, ega, duha..., kako bi se i ti i ja jednoga dana pronašli sa svojim štapovima, uporištima u životu koji su nas zbližavali s Bogom, koji nas čeka u trenutcima spoznaje vlastite bijede i ograničenosti. Jer, kad si slab, prijatelju, onda si jak! Jer, samo jaki mogu gledati oči u oči svoje slabosti, mane, propuste i grijehe, i ostati uspravni, s pogledom prema Jedinom važnom!

U znaku Križa 3./2018. 17

Duhovnost zajedništva

� s. M. Margita Gašparovsky

PlusU susretu s našim kandidaticama i novakinjama razgovarale smo, osim ostaloga, o mogućnosti kako da od

minusa načinimo plus.Iznijela sam im svoje iskustvo pa ga mogu i s vama podijeliti. Bila sam najmanja u prvom razredu osnovne škole. Torba je bila veća od mene. Bojala sam se da me ne istuku

dečki iz razreda, jer su svi bili veći i jači od mene, a bili su poneki agresivni, pa sam uvijek sama žurila kući (možda zbog toga još i sada imam tako brz hod). I željela sam si: da mi je malo porasti, da budem kao ostale djevojčice. Ali, to se nije dogodilo. Bila sam jednostavno najmanja. U samostanu, u jednim sam duhovnim vjež-bama, stavila sebe pred sebe i rekla si: dobro, ti si najmanja, pa bit ćeš najmanja Milosrdna sestra svetoga Križa. Bit ćeš u nečemu prva. Toga sam trena prestala biti nesretna što sam mala. Dugo sam tako živjela u uvjerenju da sam najmanja Milosrdna sestra sv. Križa. Razočarala sam se kada je u našu zajednicu došla sestra koja je manja od mene. Utješila sam samu sebe: u redu, bit ćeš druga po manjini. Rečeno športskim rječnikom: ni srebro nije loše, kad već nemam zlata. A kada je došla još jedna sestra, onda sam se morala pomaknuti na treće mjesto. Što ću, neka bude bronca. A sada više nije ni bronca, jer sam srela sestru koja je manja od mene. Ali nisam nesretna. Od minusa sam napravila plus.

Isus je prvi od minusa naših grijeha, naših nepraštanja, neprihvaćanja, neposlušnosti, nevjere - načinio plus. Svojim silaskom na zemlju, svojim utjelovljenjem uspostavio je vezu između Boga i čovjeka i tako naše vodo-ravne životne promašaje prekrižio svojom poslušnošću Ocu. Učinio je to po križu. Vodoravna i uspravna crta čine plus, ali čine i križ. Isus je za nas umro na križu i tako je posvetio svaki križ. Dao nam je mogućnost da od svakoga minusa načinimo plus. Isus je to učinio jednom zauvijek. Želi to činiti svakodnevno u našem životu. A može to učiniti samo ako mu mi to dopustimo. Ako iz svojih prizemnih, vodoravnih vezanosti uz zemlju i ono zemljano uzdignemo svoje ruke i srce k Bogu. Ako uspostavimo vertikalnu crtu, nastat će plus. Isus će ga načiniti. Istina, ne bez križa.

Donesimo Isusu u jaslice sve svoje minuse, sve posrtaje, prizemnosti, promašaje i grijehe. Da, i grijehe. Isus od svega ovoga može napraviti plus. Ne samo da može, nego i želi. Želi i može, ako to mi želimo. Ako želimo svim srcem. Ukrasimo bor u svetištu svojega srca minusima, od kojih je Isus već napravio pluseve, ili će ih uskoro napraviti. I molimo ga za milost da minuse svojih bližnjih, svojih susestara, ne gledamo tako crno, nego da svojom molitvom, svojim praštanjem, pomognemo da se i same otvore vertikalnoj gredi Isusova križa, da tako Isus u svima nama od minusa načini životni plus.

Božić je blagdan darivanja. Tada obično darujemo jedni druge. Obdarimo svoje susestre, svoje suradnike plusevima. Pomozimo jedni drugima riješiti se svojih minusa.

Božić, pun pluseva, želim i vama i sebi.

U znaku Križa 3./2018.18

Duhovnost zajedništva

� s. Marta Kovačić

TragoviMi ljudi vrlo smo zanimljiva bića. Puno nas toga zanima. Mnoge

stvari otkrivamo. Štošta želimo saznati. No, čini mi se da nas nekako najviše oblikuju i čine onakvima kakvi jesmo ne informacije, znanje ni činjenice, nego osobe, ljudi. Da, ljudi su oni koji na nas najviše utječu i koji na nama ostavljaju svoj trag.

Ti tragovi mogu biti lijepi, dragi, obogaćujući, a ponekad, nažalost, teški, gorki ili tužni. Ako se i dogode ovi drugi, ne znači da trebamo biti obeshrabreni te i sami drugima ostavljati ružne uspomene, nego upravo suprotno, da se znamo izdignuti iznad toga i odlučiti činiti do-bro te u drugima ostavljati lijepe tragove.

Ima jedna lijepa molitva koja počinje riječima: Bit će da je svrha čovjekova paliti mala svjetla. Koja su to mala svjetla i što to čovjek treba činiti da bi se ispunila njegova svrha?!

Često mislimo kako u životu trebamo ovo ili ono učiniti, ovo ili ono ostvariti, postići određeni uspjeh, biti sretni u svojem poslu, izgra-diti kakvu-takvu ‘karijeru’. Svakako, nije nebitno što činimo i koliko se trudimo ispuniti svoje zadaće i dužnosti. No, je li to jedino? Je li to najvažnije? Ima li nešto po čemu se mi, ljudi, izdižemo iznad profe-sije, svojih aktivnosti i djelovanja te pokazujemo da je u nama klica božanskoga? Zasigurno ima! To je upravo ta ‘klica božanskoga’ tj. naša stvorenost na Božju sliku. Nije li to ono što bismo trebali trajno i brižno njegovati, oko čega bismo se trebali neprestano truditi?

Svetci su nam to pokazali. No, vjerujem da svatko u svom životu može navesti konkretne osobe (roditelje, braću, sestre, učitelje, sestre u zajednici…) koje su u njegov život unijele dobrotu, ljubav, povje-renje, radost, mir… Osobe, koje su nam pomogle da se izgradimo u dobre ljude. U konačnici, nije li to i Isusova zapovijed koju nam je ostavio?

Ono što je najvažnije jest to da nam Bog šalje ovakve ljude da i sami ostavljamo lijepe tragove u drugima. Možda ne možemo uvijek utjecati na druge, kakve će oni tragove ostavljati, ali zato mi trebamo biti takvi da naši tragovi, koje u drugima ostavljamo, sjaje dobrotom i ljubavlju.

I ne zaboravimo nešto važno: naš trag ostaje i u Božjem srcu! Neka on bude takav da na koncu života čujemo riječi: Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran. Uđi u radost Gospodara svoga!

s. Animira Adanić

Riječi

Sjedni pokraj mene da slušamo pri svijeći koliko smo u životu nepotrebnih izgovorili riječi.

I kad mali žižak osvijetli nas malo, vidjet ćemo začuđeni koliko je baš u šutnju stalo.

U znaku Križa 3./2018. 19

Duhovnost zajedništva

� s. Jolanta Sigeti (1941.-2016.)

Osobna posveta i predanjeIsuse, sjećajući se tvoje želje i svojega obećanja, želim u svoj život unijeti stav trajnoga prikazanja, trajnoga

predanja tebi, koji si moja najveća ljubav.Isuse moj, želim i molim te za to da moja duša bude trajni živi tabernakul, u kojem ću ti se cijelim svojim

bićem trajno klanjati, u kojem ću te neprestano i neograničeno moći ljubiti. Želim ti u svakom trenutku prikazati sve, sve što imam – svoj život, svoje zdravlje, svoje sposobnosti, tvoje i moje prijatelje, svu svoju rodbinu, svoje misli i sve, sve, sve tvoje i moje nakane i želje. Jednostavno, želim ti u svakom trenutku prikazati sve što ti želiš da ti prikažem, i sve za što želiš da te molim. Želim ti neprekidno zahvaljivati za tvoju ljubav, muku i smrt.

Moj Isuse, želim te ljubiti ljubavlju tvoje i moje Presvete Majke. Želim te ljubiti u ime svakog čovjeka, svake duše, koja je već na putu k tebi ili je već kod tebe, i sa svakim anđelom. Želim te ljubiti umjesto onih koji te ne ljube, i onih koji te ne ljube svim srcem, i umjesto onih koji te mrze, koji te odbacuju, koji te vrijeđaju. Jedno-stavno želim ti, Isuse moj, nadoknaditi svu propuštenu, zanemarenu ili odbačenu tvoju ljubav od nas ljudi.

Molim te, moj Isuse, da se moje srce zapali vatrom tvoje Ljubavi kako bi tvoja ljubav preko mene, malena tvojeg prijatelja, zapalila cijeli svijet, svako srce. Oživjela svaku dušu. Želim u tvojoj ljubavi gorjeti i izgorjeti za tebe, za Presveto Trojstvo. Tvojoj se i svojoj Presvetoj Majci utječem da mi u tome pomogne. Isusova i moja Majko, vodi me svakoga trenutka bliže k Isusu.

Isuse moj, u tvojoj se ljubavi osjećam sretnom, osjećam se zaštićenom. Osjećam da me tvoja ljubav nosi, diže do tebe, da me grije. Po tvojoj ljubavi u mene ulazi Novi Život, ulazi tvoj Mir, koji proširuje tvoj živi Tabernakul u mojoj duši i stvara mjesto za svakog čovjeka – prijatelja i neprijatelja, za svaku ljudsku potrebu, za sve tvoje namjere. Ti, koji oživljuješ moj život, budi uvijek Kralj mojega srca. Amen.

Ti, koji sve možeš i sve hoćeš, ako te s vjerom i pouzdanjem zamolim, pretvori moje želje i moje molbe u stvarnost. Tako neka bude. Amen.

Sve svoje molbe, želje, odluke i nakane stavljam u Bezgrješno Srce Presvete Djevice, s vjerom i nadom da će mi Ona pomoći moliti tebe, moj Isuse, za ostvarenje tvojih planova u meni i u svijetu. Amen.

Osobna bilješka, 5. 2. 1984.

U znaku Križa 3./2018.20

Duhovnost zajedništva

Ne želim mozganjeDa poslušam što mi to Gospodin govori…

Da, Dijete moje, zovem te časak u tišinu. Ostavi poslove i razgovore što vodiš u sebi. Ja te čekam. Slušaj što ću ti govoriti. Srcu tvom je potrebna moja riječ, tebi je potrebno moje vodstvo, ne možeš dalje ako te ne poučim.Danas sam ti darovao miran dan, usred buke izvana. Moraš puno toga od mene danas učiti, da bih mogao ispunjati svoj plan s tobom. Raduje me tvoja spremnost. Da, dobro zaključuješ glede proteklih dana oluje i vihora. Želio sam ti pokazati da sve što činiš pripada meni, mojoj Milosti. Vidjela si dokle sežu tvoje snage i tvoja sposobnost. Unatoč tolikim darovima, kojima sam te obasuo, ti si samo slab čovjek, krhko stvorenje, glinena posuda. Trebaš biti ponizna u mojoj službi, ali i poniznost je moj dar. Želim da ga moliš od mene. Poniznost, koju ja dajem, razlikuje se od one u tvojim mislima. Ja mogu činiti što hoću samo u poniznim dušama. Jutros sam ti otkrio tajnu. Naslutila si ulogu moje Majke u svojem životu. O, da samo znaš koliko te ona ljubi! Koliko čezne za tvojom srećom, tvojom svetošću. U njezinoj školi naučit ćeš sve što trebaš znati. Povjerio sam te njezinu vodstvu. Budi maleno dijete u njezinim rukama. Pitaj ju za sve.Ne želim da se sada opterećuješ mozganjem kako bi doznala moje planove s tobom. Saznat ćeš sve u pravi čas. Sada je vrijeme kad trebaš učiti, kad trebaš rasti u Maminu krilu. Duh moj klikće od radosti u tvojem srcu. Ne boj se oluja, ne boj se mraka! Sile Tame ne će ti nauditi. Zaštićena si Bezgrješnim Srcem moje Mame. Zlo se urotilo protiv tebe, protiv Boga u tebi. Htjelo bi te istrgnuti iz moje ruke. Ne boj se! Dobro si čuvana. Ne će ti nauditi. Ja sam s tobom u svakom času. Poznajem sve tvoje dane i borim se za tebe Ljubavlju silnom. Pokazat ću na tebi svoju moć. Prepusti sve meni. Ja izvodim djelo svoje u tebi, ja te odgajam u školi moje Mame. Ovih ćeš dana još dosta učiti. Gledaj kako sam postao malen da ti narasteš. Gledaj koliko sam te ljubio oduvijek! Gledaj koliko čeznem za tvojim srcem. Daj mi svoju ruku da te povedem, ne možeš sama. Mnoge zamke ti je postavio Neprijatelj moj. Ako ideš sa mnom, ne ćeš pasti, ne će te prevariti taj Zavodnik. Vjeruj mojoj Ljubavi. Traži da te poučavam. Razaznaji znakove mojih dolazaka.

M. J. (17. 12. 1984.)

U znaku Križa 3./2018. 21

Papa Franjo nam govori

Nemojte maknuti Isusa od Božića

Angelus u Vatikanu, 17. 12. 2017.

Prošlih je nedjelja liturgija naglašavala što znači bdjeti i što stvarno znači pripraviti put Gospodinu – rekao je papa Franjo tijekom podnevnoga nagovora na Trgu svetoga Petra u Vatikanu, i nastavio – na treću nedjelju došašća koju zovemo nedjelja radosti, liturgija nas poziva da primimo duh, zahvaljujući kojemu sve se to do-gađa, a to je upravo radost. Sveti nas Pavao poziva da se pripremimo za dolazak Gospodinov zauzimajući tri stava: stalnu radost, ustrajnu molitvu i neprestanu zahvalnost. Prvi je stav neprestana radost – istaknuo je Papa i dodao – Uvijek budite radosni, kaže sveti Pavao, a to znači da trebamo biti radosni i kada stvari ne idu prema našim željama. Nevolje, teškoće i patnje prolaze životom svakoga, svi smo ih iskusili; i stvarnost oko nas če-sto izgleda negostoljubiva i neplodna, slična pustinji u kojoj je odjekivao glas Ivana Krstitelja, kako podsjeća današnje evanđelje. Upravo riječi Ivana Krstitelja otkrivaju da naša radost počiva na sigurnosti da je ta pustinja nastanjena: Među vama stoji onaj kojega ne poznajete, kaže Ivan Krstitelj. To je Isus kojega je Otac poslao i koji dolazi, kako je istaknuo Izaija, donijeti radosnu vijest ubogima, iscijeliti srca slomljena, zarobljenima navijestiti slobodu i oslobođenje sužnjima, da navijesti godinu milosti Gospodnje – istaknuo je Sveti Otac i rekao – te riječi koje će Isus izgovoriti u svojem govoru u sinagogi u Nazaretu, pojašnjavaju da je njegovo poslanje u svijetu oslobađati od osobnoga i društvenoga grijeha i ropstva koje oni izazivaju. Došao je na svijet da ljudima dade dostojanstvo i slobodu djece Božje, što samo on može dati.

Radost koja obilježava iščekivanje Mesije temelji se na ustrajnoj molitvi, to je drugi stav – rekao je papa Franjo i nastavio tumačiti – Molite neprestano, kaže sveti Pavao. Po molitvi možemo ući u čvrst odnos s Bo-gom, koji je izvor istinske radosti. Kršćanska se radost ne kupuje, ne može se kupiti, dolazi iz vjere i iz susreta s Isusom Kristom koji je razlog naše sreće. Što smo više ukorijenjeni u Kristu, to smo bliži Isusu, više nalazimo unutarnji spokoj, čak i usred svakodnevnih proturječja – naglasio je Papa i primijetio – zbog toga kršćanin, na-kon što je susreo Isusa, ne može biti prorok nesreće, nego svjedok i glasnik radosti, radosti koju treba dijeliti s drugima, radosti koja je zarazna i koja životni put čini manje napornim.

Treći stav, koji je Pavao naznačio, neprestano je zahvaljivanje, to jest zahvalna ljubav prema Bogu – rekao je Sveti Otac i objasnio – On je u stvari vrlo velikodušan prema nama i mi smo pozvani uvijek prepoznavati Njegove darove, Njegovu milosrdnu ljubav, strpljenje i dobrotu, živeći tako u neprestanom zahvaljivanju.

Radost, molitva i zahvalnost – ponovio je papa Franjo – tri su stava koji nas pripremaju kako bismo Božić živjeli istinski. U ovom posljednjem dijelu došašća povjeravamo se majčinu zagovoru Djevice Marije. Ona je uzrok naše radosti, ne samo zato što je rodila Isusa, već zato što nas stalno šalje njemu.

Pozdravljam sve vas, obitelji, župne zajednice i udruge, koji ste došli u Rim iz čitavoga svijeta – rekao je na kraju Sveti Otac i obratio se djeci – srdačno pozdravljam djecu koja su došla na blagoslov kipića Djeteta Isusa u organizaciji Centra rimskih oratorija. Kada molite kod kuće, pred jaslicama, sa svojom obitelji, dopustite da vas svojom nježnošću privuče Dijete Isus koji je rođen među nama, siromašan i slab, da bi nam dao svoju ljubav. To je pravi Božić. Ako maknemo Isusa, što ostaje od Božića? Prazna zabava. Nemojte maknuti Isusa od Božića, Isus je središte Božića, Isus je pravi Božić – zaključio je papa Franjo.

RV | Bitno.netObjavljeno: 17. prosinca 2017.

U znaku Križa 3./2018.22

Papa Franjo nam govori

Isus je izvor ljubavi koja nas otvara zajedništvu

Papin nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji na blagdan sv. Stjepana, 26. prosinca 2017.

Nakon što smo proslavili Isusovo rođenje, danas slavimo rođenje za nebo svetoga Stjepana, prvomučenika. Premda bi se na prvi pogled moglo činiti da između tih dvaju događaja ne postoji nikakva veza, ona zapravo postoji, i vrlo je jaka.

Jučer smo u božićnoj liturgiji čuli navještaj: I Riječ tijelom postade i nastani se među nama (Iv 1, 14). Sveti je Stjepan stavio u krizu glavare svojega naroda, jer je pun vjere i Duha Svetoga čvrsto vjerovao i ispovijedao novu Božju prisutnost među ljudima; znao je da je pravi Božji hram sada Isus, vječna Riječ koja je došla nastaniti se među nama, postavši u svemu jednak nama, osim u grijehu. Ali, Stjepan je bio optužen da propovijeda uništenje hrama u Jeruzalemu. Optužili su ga da je govorio da Isus Nazarećanin razvalit će ovo Mjesto i izmijeniti običaje koje nam predade Mojsije (Dj 6, 14).

Zapravo, Isusova poruka neugodna je i stavlja nas u neugodan položaj jer je izazov za vjersku i svjetovnu vlast i uznemiruje savjesti. Nakon njegova dolaska nužno je obratiti se, promijeniti mentalitet i prestati razmiš-ljati kao prije. Stjepan je ostao usidren u Isusovoj poruci do smrti. Njegova posljednja molitva: Gospodine Isuse, primi duh moj! – i Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh! (Dj 7, 59-60) - vjerni je odjek one molitve koju je Isus izrekao na križu: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj – i Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine. Te Stjepanove riječi bile su moguće samo zato što je Sin Božji došao na zemlju, umro i uskrsnuo za nas. Prije tih događaja takvi su izrazi bili, ljudski gledano, nezamislivi.

Stjepan je molio Isusa da primi njegov duh. Uskrsli Krist je, u stvari, Gospodin, i jedini je posrednik između Boga i ljudi, ne samo u času naše smrti, nego i u svakom trenutku života, bez njega ne možemo ništa učiniti (usp. Iv 15, 5). Zato i mi, pred Djetetom Isusom u jaslicama, možemo mu se ovako moliti: Gospodine Isuse, povjeravamo ti svoj duh, primi ga, da naš život bude zaista dobar život u skladu s evanđeljem.

Isus je naš posrednik koji nas pomiruje ne samo s Ocem, nego i jedne s drugima. On je izvor ljubavi koji nas otvara zajedništvu s braćom ljudima i uzajamnoj ljubavi, uklanjajući sve sukobe i ogorčenosti. Znamo da su ogorčenosti loše i da nam nanose veliko zlo i štetu! Isus je onaj koji sve to uklanja i sve čini da bismo se međusobno ljubili. To je Isusovo čudo. Molimo Isusa, koji se rodio za nas, da nam pomogne prihvatiti taj dvo-struki stav povjerenja u Oca i ljubavi prema bližnjemu. To je ponašanje koje preobražava život i čini ga ljepšim i plodonosnijim.

Mariji, Majci Otkupitelja i Kraljici mučenika uputimo s povjerenjem svoju molitvu da nam pomogne pri-hvatiti Isusa kao Gospodara našeg života te da postanemo njegovi hrabri svjedoci, spremni osobno platiti cijenu vjernosti evanđelju.

IKA, 26. 12. 2017.

U znaku Križa 3./2018. 23

Papa Franjo nam govori

Isus – svjetlo i darPapina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 27. prosinca 2017.

Danas želim zajedno s vama razmišljati o značenju rođenja Gospodina Isusa, koje ovih dana kao vjernici slavimo.

Izrada jaslica, a napose liturgija, svojim biblijskim čitanjima i tradicionalnim pjesmama, oživjele su u nama onu biblijsku poruku: danas… se [za nas] rodio Spasitelj – Krist, Gospodin (Lk 2, 11).

U naše vrijeme, osobito u Europi, svjedoci smo određene vrste izobličavanja Božića: u ime lažnoga poštova-nja onih koji nisu kršćani, a u čemu se često skriva želja da se vjeru potisne na rub, isključuje se iz toga slavlja svaka povezanost s Isusovim rođenjem. Ali, zapravo, taj događaj je jedini pravi Božić! Bez Isusa nema Božića. Bez njega, istina, može postojati neko drugo slavlje, ali ne Božić. Ako je On u središtu, onda i sve ostalo, to jest svjetla, glazba, različite mjesne tradicije, uključujući karakteristična jela, pomaže stvoriti ozračje slavlja, ali uvijek s Isusom u središtu. Ako uklonimo Isusa, svjetlo se ugasi i sve postaje lažno i umjetno.

Po navještaju Crkve, mi, poput pastira iz Evanđelja (usp. Lk 2, 9), potaknuti smo tražiti i naći pravo svjetlo, svjetlo Isusovo, koji, postavši čovjekom poput nas, pokazuje se na iznenađujući način: rađa se od siromašne nepoznate djevojke, koja ga je rodila u štali... Za svijet to prolazi potpuno nezamijećeno, ali na nebu se vesele anđeli koji znaju o čemu se radi! Tako se Božji Sin predstavlja i nama danas: kao dar Božji čovječanstvu koje je utonulo u tamu i obamrli san (usp. Iz 9, 1). Svjedoci smo i danas da čovječanstvo često više voli tamu, jer zna da bi svjetlo iznijelo na vidjelo sva ona djela i misli koje peku i grizu savjest. Dakle, radije ostajemo u mraku da ne bismo remetili vlastite loše navike.

Možemo se, dakle, zapitati što znači prihvatiti Božji dar koji je Isus. Kao što nas je on sam naučio svojim životom, to znači biti svakodnevno besplatan dar onima koje susrećemo na svojem životnom putu. Eto zašto na Božić razmjenjujemo darove. Isus je za nas pravi dar i mi, poput njega, želimo biti dar drugima. A budući da želimo biti dar za druge, razmjenjujemo darove, kao znak ponašanja kojemu nas Isus uči: On, koji je poslan od Oca, bio je dar za nas i mi smo darovi za druge.

Apostol Pavao daje nam jezgrovit ključ za razumijevanje biblijskih čitanja: Pojavila se doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi; odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu (Tit 2, 11-12). Božja se milost pojavila u Isusu, licu Božjemu, koje je Dje-vica Marija donijela na svijet kao što se rađa svako dijete na ovom svijetu, ali koje nije došlo od svijeta, nego je došlo od neba, to jest od Boga. Na taj način, utjelovljenjem Sina, Bog nam je otvorio put novomu životu koji nije utemeljen na sebičnosti, nego na ljubavi. Isusovo je rođenje najveći znak ljubavi našega Oca Nebeskog.

I, na kraju, posljednji važni aspekt: u Božiću možemo vidjeti kako je u ljudsku povijest, koju pokre-ću moćnici ovoga svijeta, ušla Božja povijest. Bog uključuje one koji su gurnuti na rub društva da budu prvi primatelji njegova dara, to jest – dara – spasenja koje je donio Isus. S malenima i prezrenima Isus us-postavlja prijateljstvo koje se nastavlja tijekom povijesti i koje hrani nadu u bolju budućnost. Te lju-de, koje predstavljaju betlehemski pastiri, veliko svjetlo obasja (Lk 2, 9-12). Oni su bili marginalizira-ni, omraženi i prezreni i njima je prvima naviještena velika novost. S tim ljudima, s malenima i prezreni-ma, Isus sklapa prijateljstvo koje se nastavlja u vremenu i koje hrani nadu u bolju budućnost. Tim ljudima, koje predstavljaju betlehemski pastiri, objavilo se veliko svjetlo koje ih je dovelo izravno Isusu. S njima, u svakom dobu, Bog želi izgrađivati novi svijet u kojem nema više odbačenih, zlostavljanih i siromašnih. Draga braćo i sestre, ovih dana otvorimo svoj um i srce da primimo tu milost. Isus je dar Božji za nas i, ako ga primimo, i mi to možemo postati drugima – biti Božji dar drugima – prije svega onima koji nikada nisu doživjeli pažnju i nježnost. Koliki ljudi u svom životu nikada nisu doživjeli milovanje, pažnju, ljubav i nježnost... Božić nas potiče da to učinimo. Isus dolazi roditi se ponovno u životu svakoga od nas i po nama nastavlja biti dar spasenja malenima i odbačenima.

IKA, 27. 12. 2017.

U znaku Križa 3./2018.24

Nadi dajemo lice

� s. Marija Stela Filipović

Milosrdne sestre sv. Križa i franjevci trećoredci na KrkuPredavanje na Znanstvenom skupu u Glavotoku

Povodom pet i pol stoljeća Samosta-na svete Marije u Glavotoku, na otoku Krku, održan je od 31. srpnja do 1. kolo-voza 2018. godine Znanstveni skup pod nazivom „Mostir svete Marije na Glavi Otoka”. Pet i pol stoljeća duhovnosti, po-vijesti, kulture i umjetnosti (druga pol. XV. stoljeća – 2018.). Znanstveni je skup or-ganiziran u suradnji Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša, samostana u Gla-votoku, Znanstvenoga centra izvrsnosti za hrvatsko glagoljaštvo Staroslavenskoga instituta u Zagrebu, Katedre crkvene povi-jesti Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i Povijesnoga društva otoka Krka.

Uz domaćina, fra Antu Garića, gvardi-jana samostana u Glavotoku, na skupu su sudjelovali fra Ivo Martinović, provincijal Hrvatske provincije fra-njevaca trećoredaca glagoljaša, a drugoga je dana iz Rima stigao njihov generalni ministar fra Nicholas Polich-nowski. Skup je svojom prisutnošću uzveličao također i mons. Ivica Petanjak, krči biskup, mons. Valter Župan, krčki biskup u miru i Neven Pelicarić, veleposlanik Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici. Sudionici su prvog dana poslijepodne posjetili samostan i muzej franjevaca trećoredaca u Portu, a drugog su dana bili gosti obitelj-ske vinarije Katunar u Vrbniku. Svečanoj euharistiji na Porcijunkulu, blagdan Gospe od Anđela, predsjedao je kardinal Vinko Puljić, vrhbosanski nadbiskup.

Na skupu su bile izložene vrijedne knjige. Najvrjednija od svih bila je prva hrvatska tiskana knjiga, Prvoti-sak, „Misal po zakonu Rimskoga dvora” iz 1483. godine, zatim jedini primjerak „Spovidi općene”, inkunabule tiskane u Senju 1496. godine. Bio je izložen i prijepis darovnice Ivana Frankopana fratrima u Glavotoku iz 1480. godine, te rukopisi: „Ivančićev zbornik” s prijelaza iz 14. u 15. stoljeće i „Red i zakon” zadarskih dominikanki iz sredine 14. stoljeća. Sve navedeno čuva se u arhivu Provincijalata na zagrebačkom Ksaveru.

Dvorana je bila ukrašena fotografijama iz života redovnika koje je izradio fra Stanko Dujmović, TOR (1866.-1940.).

Sudionici su mogli vidjeti i restaurirani veliki arak papira s glagoljskim tekstom himna „Vsa lipa jesi, o Ma-rije” i gregorijanskim neumama, koji je na Glavotoku izradio Dragutin A. Parčić, kao i restauriranu i uokvirenu veliku kartu samostanskoga posjeda, izrađenu na platnu. Prigodom proslave izrađen je prigodni keramički su-venir s logom samostana (glagoljskim slovima „S” i „G”).

U znaku Križa 3./2018. 25

Nadi dajemo lice

Na navedenom je skupu s. Marija Stela Filipović održala predavanje na temu Milosrdne sestre sv. Križa i fra-njevci trećoredci na Krku. Čuti predavanje svoje susestre i podržati njezin rad došle su i sestre koje su boravile na godišnjem odmoru u Portu: s. Margarita Mišković, s. Rastislavla Ralbovsky i s. Natalija Fadiga.

U svojem je izlaganju s. Marija Stela istaknula da Milosrdne sestre sv. Križa s franjevcima trećoredcima povezuju mnoge dodirne točke. Možda je najjača ona točka u kojoj se spaja Pravilo Trećega samostanskog reda sv. Franje, koje je za obje zajednice temelj nasljedovanja Isusa Krista. Dodirna točka koja ih veže na otoku Krku dvije su zajednice. Jedna na Glavotoku, druga u Portu. U obje zajednice sestre dolaze na poziv uprave franjevaca trećoredaca.

Boravak sestara u Glavotoku trajao je kratko, dvije godine. Sestre su, njih tri, na poziv uprave samostana trećoredaca stigle 14. veljače 1951. godine za sakristansku službu i za vođenje gospodarstva. U Kronici stoji zapisano: „Samostan Glavotok leži sasvim na moru. Prije pet sto godina bio je to dvorac Frankopana. Nekadanja njihova kapelica sada je sakristija, a novosagrađena crkva ima tri mramorna oltara. Kraj crkve je groblje na koje se nadovezuje lijep maslinik, voćnjak, a podalje je vinograd. Sestre imaju stan u posebnoj kući na samom moru, kao u Veneciji.”

O razlogu dolaska sestara u Glavotok, Kronika bilježi: Uprava Samostana trećoredaca u Glavotoku zamolila je tri naše sestre za gospodarstvo i spremanje crkve, pošto im se brat laik teško razbolio. Poslali smo sestre. Uprava Samostana bila je zadovoljna s radom sestara, a sestre su mogle držati dnevni red i održati redovničku disciplinu, pa je Biskupski ordinarijat u Krku 14. II. odobrio rad sestara. Sestra Janja Franolić preuzela je duž-nost poglavarice i sakristanke, s. Cvjetana Črnila kućni posao, a s. Valburga Hengl rad u kuhinji.

Prve su sestre došle u Porat 8. siječnja 1949. godine. Bile su to: s. Josipa Črnila, poglavarica zajednice, s. Andronika Fišer i s. Vilka Badurina, za rad na ekonomiji, s. Dobromira Zorić, za privatnu njegu, s. Tugomira Seršić i s. Velimira Šabalja, za ručni rad.

Otvaranje kuće u Portu imalo je za svrhu da se sestrama omogući ne samo liječenje na moru, već da im se osigura i potreban krov nad glavom jer su, kako je ovdje prije navedeno, mnoge sestre po državnim ustanovama ostajale bez posla, a provincijalna kuća u Đakovu postajala je zbog toga premalenom.

Već u lipnju iste godine sestre su doživjele neugodnost. Naime, dobile su telegram u kojem komunističke vlasti traže da u roku od 8 dana moraju napustiti Porat. Da sestre, unatoč ovomu, ostanu u Portu, snažno se i hrabro zauzela tadašnja provincijalna poglavarice s. M. Amadeja Pavlović. Odlučila je poslati pismo Vladimiru Bakariću, tadašnjem predsjedniku Narodne Republike Hrvatske, iz kojega izdvajamo: „Porat je malo zabitno mjesto, gdje nema ni prave ceste, ni pristaništa, da ovdje nikomu na smetnji mogu svojim bolesnim sestrama omogućiti sunčano kupanje. Danas nas i odanle progone. Zato molim zaštitu. Ne tražim neku milost, nego ono osnovno pravo slobode, što ga čovjek kao čovjek i socijalni radnik treba da ima, a što je u našoj Narodnoj Re-publici Hrvatskoj Ustavom i zajamčeno.”

Čudesno je to kako je dragi Bog vodio njezine korake i odluke, a još čudesnije jest to da nam kuća nije odu-zeta. O tome detaljno govori u nastavku predavanje koje će u cijelosti biti objavljeno u Zborniku.

U zajednici u Portu sestre još i danas djeluju. Kad se kuća uredila i dogradila, ovamo dolaze sestre na odmor, ne samo sestre Hrvatske provincije, nego i iz ostalih europskih provincija Družbe. Osim njih dolaze i sestre pripadnice drugih redovničkih družbi. Tako je glavni apostolat kuće gostoprimstvo i pružanje odmora tijekom cijele godine, a napose tijekom ljetnih mjeseci, kada sunce i more oporavljaju, liječe i osnažuju, ne samo tijelo, nego i dušu.

Sestre u kući od 2002. godine imaju vlastitu kapelicu, u kojoj je i Presveti Oltarski Sakrament. Prozor u ka-pelici, u obliku križa, okrenut prema moru, usmjeruje pogled na pučinu, sve od Učke, preko Kvarnera do vrhova Velebita. Gledan s mora, posebice noću, budući da je osvijetljen vječnim svjetlom, postaje svjetionikom, i u stvarnom, i u duhovnom pogledu.

U znaku Križa 3./2018.26

Nadi dajemo lice

Franjevački samostan franjevaca trećoredaca, njihov muzej, knjižnica, lapidarij i atrij, u kojem se često odr-žavaju koncerti, najčešće klasične glazbe, doprinose ljepoti i privlačnosti ove kuće i ove zajednice za odmor.

Prisutnost Družbe Milosrdnih sestara sv. Križa na otoku Krku na poseban je način vezana uz samostan franje-vaca trećoredaca, jer vidimo da je jedino mjesto u kojem sestre i danas djeluju upravo samostan u Portu i nekad frankopanska, a sada samostanska crkva sv. Marije Magdalene. Sestre se i danas brinu za sakristiju i za crkvu.

Je li tomu razlog zapadna, plodna, lirska „sotto vento” (ispod vjetra, u zaklonu) strana otoka i s njom pove-zan Glavotok, odnosno pošumljena Dubašnica, koja je u skladu s imenom bila prepuna šuma, duba, hrasta, ali i pasišta, uz ponešto oranica. Ili je to duhovna povezanost, utemeljena na Pravilu Trećega samostanskog reda sv. Franje. Sigurno, i jedno i drugo.

Ono što je nama, sestrama, u svakoj slučaju jako bitno, to je zajedništvo i trajna povezanost dvaju samosta-na, Milosrdnih sestara sv. Križa i otaca franjevaca trećoredaca. I ono malo što je zapisano daje nam za pravo vjerovati da je puno više bilo onoga što nije zapisano. Od prvoga dana, kada su oci franjevci, i sami siromašni, ponudili sestrama topli čaj i kruh za okrjepu, do pomoći kod nestašice vode u sestarskoj cisterni, kada su braća franjevci, i sami pogođeni sušom, priskočili sestrama u pomoć.

Ne smijemo ovdje ne spomenuti spremnost franjevaca na pružanje utjehe i snage za novi početak po sakra-mentu sv. ispovijedi, za nedjeljne i svagdanje sv. mise i propovijedima kojima krijepe vjeru svega naroda Bož-jega, uvijek spremni na razgovor i dogovor, sa sestrama, s gostima, s prolaznicima. Nadamo se da će tako, i još bolje, biti i u budućnosti. (Fotografiju snimio Branko Kukurin, HAZU, Rijeka)

� s. Marija Klara Klarić

Zlatni svećenički jubilej vlč. Vinka ZecaMilosrdnim sestrama sv. Križa u Đakovu, svećenički lik vlč. Vinka Zeca vrlo je dobro poznat. Revan misnik

i zauzeti ispovjednik, bratski privržen, raspoloživ. Ustrajan molitelj. Gorljiv apostol duša. Stoga se i mi, sestre, pridružujemo ovim čestitkama za zlatni svećenički jubilej. (Uredništvo)

U znaku Križa 3./2018. 27

Nadi dajemo lice

Na Terapijskoj radionici sv. Josipa bilo je 12. rujna nesvakidašnje slavlje jednoga jubileja. Duhovnik te za-jednice, vlč. Vinko Zec, proslavio je pedeset godina svoje svećeničke službe. Vlč. Vinko već deset godina dolazi u našu zajednicu i na raspolaganju nam je glede sakramenta ispovijedi i euharistije te duhovnih razgovora. Vrlo je omiljeli svećenik u našoj radionici. Za ovo je slavlje jedna korisnica u našoj radionici sama sastavila pozdrav-ni govor i čestitku. Donosimo ju u cijelosti:

Tko je to otac Zec?

Baš u pravom smislu riječi otac. Otac koji se brine, otac koji bdije i čuva svoju djecu to je otac Zec. Svi mi rado dolazimo u Radionicu sv. Josipa, pod vodstvom s. Marije Klare. Ima nas mnogo, od najmanjega djeteta do najstarijega člana ove velike obitelji. Da, mi smo obitelj. I kao što svaka obitelj ima glavu kuće, tako i ova Radionica i članovi u njoj imaju svojega duhovnog vođu i pastira. Ne mogu ga drugim riječima bolje opisati nego riječju: otac Zec.

Svi mi, koji se sastajemo redovito svake srijede, napose mladež, pogođeni smo raznim nevoljama života: psihička oboljenja, duhovne i mentalne poteškoće. I sama trpim od toga već deset godina. Često se osjećam kao u tami, ne znajući za stvaran svijet. Nije bilo meni boljega razumitelja od oca Zeca, kako ga rado svi nazivamo. U njegovoj blizini nikad nisam bila neshvaćena, niti odbačena, kao od vanjskoga svijeta. Nikada mi nije manjkalo hrabrosti i potpore, podrške i pravoga očinskog savjeta i ljubavi. I tako, pod tim dobrim vodstvom s. Rastislave, s. Marije Klare i oca Zeca, nakon dugih deset godina bolesti dobivam ozdravljenje. Vjerujem da to svatko doživi u Radionici sv. Josipa. Nama ne manjka ispovijedi niti sv. mise. Sve to rado i s mnogo strpljenja i ljubavi čini naš otac Zec. Zato neka mu Svevišnji udijeli svaki blagoslov i svako dobro na ovozemaljskom životnom putu. Neka mu zvijezda Kristova bude vodilja, a Majka Marija neka ga čuva.

Srdačno vam čestitam, naš oče Zec, u ime Radionice sv. Josipa, na vašoj obljetnici - 50 godina misništva, sa željom da nastavite tako i dalje. Hvala vam od srca, naš oče Zec!

Uslijedila je sv. misa na kojoj su pjevali članovi radionice, a bend „Sv. Josip” svirao je i tako uveličao slavlje. Vlč. Zec naglasio je u propovijedi važnost Majke Marije u životu svakog pojedinca. Nastavili smo u radosnom ozračju svoje druženje, uz okrjepu i slastice koje su korisnici Radionice, uz pomoć prijatelja, priredili.

Još jednom vlč. Zecu od srca zahvaljujemo na spremnosti i otvorenosti za suradnju u pastoralnom pro-gramu Doma duhovne pomoći i čestitamo za 50 godina služenja Bogu i bližnjima.

U znaku Križa 3./2018.28

Nadi dajemo lice

� Brankica Lukačević

Predstavljanje Monografije u Slavonskom BroduMonografija Milosrdne sestre

sv. Križa Hrvatske provincije - o 150. obljetnici dolaska u Đako-vo (1868.-2018.) predstavljena je u utorak, 25. rujna, u dvorani Državnoga arhiva u Slavonskom Brodu.

Knjiga svojim sadržajem svje-doči o 150 godina ustrajnoga po-vijesnog hoda i služenja Družbe Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu, zatim i izvan Đakova, u više gradova i mjesta u Hrvatskoj te u drugim zemljama. U sedam poglavlja, uz brojne fotografije, donosi kratku povijest Družbe, odgojno-prosvjetni rad sesta-ra, potom njihovo djelovanje u

ubožnicama, domovima staraca i umirovljenika, rad u zdravstvenim i socijalnim ustanovama, pastoralno dje-lovanje i pomoć svećenicima po župama, djelatnost u vlastitim kućama, djelovanje u susjednim državama te o duhovnosti zajednice sestara, koje su uvijek slijedile, a i danas slijede Krista.

Predstavljanje je animirao mr. Ivan Medved, predsjednik ogranka Matice hrvatske i ravnatelj Državnoga ar-hiva u Slavonskom Brodu. O knjizi je, uz autoricu s. M. Esteru Radičević, govorio mons. Ivan Ćurić, generalni vikar Đakovačko-osječke nadbiskupije.

Mons. Ćurić naglasio je kako je ova Monografija jubilejsko izdanje, koje na 274 stranice donosi tekst o djelovanju sestara tijekom jednoga i pol stoljeća. Popraćena je s mnogo fotografija koje, svaka za sebe, kazuje ‘tisuću riječi’. U Monografiji ćemo susresti čitavu lepezu sestarskoga djelovanja – i malo je područja koje će zaobići njihovo djelovanje. Prvo poglavlje Monografije predstavlja prosvjetno odgojiteljski rad – pučke škole, domaćinske škole, škole za bolničarke, a kasnije vjeronaučne, odnosno katehetske škole i urede, vrtiće – od prvih obdaništa do današnjeg suvremenog vrtića u Zagrebu i Đakovu, rekao je među ostalim mons. Ćurić. Na poseban je način istaknuo kako su brojne redovnice ove Družbe zasjale primjerom svetosti, a tri su uzdignute u Crkvi u red blaženika: bl. sestra Ulrika Nisch, bl. majka Marija Terezija Scherer, suutemeljiteljica Družbe, prva vrhovna poglavarica te bl. sestra Zdenka Schelingova. Od sestara Hrvatske provincije spomenuo je sestru Amadeju Pavlović, koja je službu provincijalne poglavarice obnašala u veoma teškom razdoblju, od 1943. do 1955. godine, istaknuvši njezinu suradnju i zajedništvo s bl. kardinalom Alojzijem Stepincem, s kojim je dijelila njegov duh svjedočenja i hrabrosti. Na kraju je zaključio da je i u ovoj Družbi sve manje novih duhovih zvanje te da smo zajedno sa sestrama pozvani moliti na tu nakanu.

Sestra M. Estera na predstavljanju je naglasila kako je Monografiju pripremala više godina te je zahvalila svi-ma koji su joj pomogli u prikupljanju dokumentacije i drugih materijala. Kako je tijekom 150 godina djelovanja

U znaku Križa 3./2018. 29

Nadi dajemo lice

kroz Družbu prošlo gotovo dvije tisuće sestara, s. M. Estera rekla je da je u knjizi pokušala prikazati važnost zajednice te obuhvatiti najvažnije segmente djelovanja, što je bilo iznimno teško i zahtjevno. Pastoralno djelo-vanje sestara u 70-ak župa obrađeno je u zasebnom poglavlju, ali samo općenito, zbog specifičnoga vremena u kojem je započeo ovaj apostolat. Neka druga prigoda čeka da se svaka župa i svako mjesto ovoga apostolata obradi zasebno. Dodala je kako ih je sada u družbi tristotinjak te djeluju u Hrvatskoj, Srbiji, na Kosovu i u Crnoj Gori.

Prigodnu riječ i svoju zahvalu sestrama u knjizi je napisao đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić, predgovor provincijalna poglavarica s. M. Amalija Kupčerić, a uvodno slavo pod nazivom gesla svoje Družbe, Potreba vremena volja je Božja, autorica s. M. Estera. Monografija donosi i biografiju Josipa Juraja Strossmaye-ra koji je, kao tadašnji biskup, prije 150 godina pozvao Milosrdne sestre sv. Križa iz Ingenbohla, iz Švicarske, u Đakovo.

� mons. Ivan Ćurić, generalni vikar osječko-đakovačke crkvene pokrajine

O Monografiji i sestramaPoštovana i draga s. M. Estera, poštovani g. Ivane, ravnatelju brodskoga Državnog arhiva, ujedno i domaći-

ne, svi dragi sudionici večerašnjega predstavljanja novog izdavačkoga prinosa, monografije Milosrdne sestre sv. Križa Hrvatske provincije o 150. obljetnici dolaska u Đakovo (1868.-2018.), autorice s. M. Estere Radičević. Riječ je, zapravo, o pregledu povijesti života i djelovanja Milosrdnih sestara sv. Križa Hrvatske provincije tije-kom njezinih dosadašnjih 150 godina.

Jubilejska nadahnuća

Ova je monografija prinos ovogodišnjemu svečanomu, jubilejskomu hodu zajednice Milosrdninh sestara sv. Križa na našim prostorima. Nije svaka obljetnica jubilejska. Stoga bih htio da se nakratko podsjetimo onih izvornih, biblijskih nadahnuća jubileja, kad u Knjizi Levitskoga zakona čitamo: Nabroj sedam sedmica (…) godina, sedam puta sedam godina. Sedam sedmica godina iznosit će ti četrdeset devet godina. A onda zaori u trubu! Tu pedesetu godinu proglasite svetom! To neka vam bude jubilej, oprosna godina. (…) jubilej vam mora biti svet! (usp. Lev 25, 8-11) Jubilejska godina u biblijskom nadahnuću uvijek je svojevrsni podsjetnik na temeljnu istinu: Sve pripada Jahwi. Novi zavjet daje još snažniju, duhovnu dimenziju. Kad Isus, kako čitamo u Lukinu evanđelju, poslije kušnje u pustinji (Lk, 4, 16-20), dođe u Nazaret, … u sinagogu: i ponavlja proročke riječi: … Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima … proglasiti godinu milosti Gospodnje. - sve vrijeme po Kristu, zapravo, postaje kairos - milosno-spasenjsko vrijeme.

Tako se u kršćanskom smislu spomeni velikih, jubilejskih obljetnica u svom najosnovnijem značenju uvijek utemeljuju u tom biblijskom nadahnuću.

Jubilejsko ozračje - stav poniznosti i zahvale

Naša Monografija prikaz je osoba, događaja i djela 150-godišnje povijesti jedne velike i brojne redovničke zajednice. Tko bi sve nabrojio? Mudrost nam kazuje da je nemoguće sve zapisati. Uz to, kršćanski stav ponizno-

U znaku Križa 3./2018.30

Nadi dajemo lice

sti, u naznačenom jubilejskom ozračju, poučava nas da sva prošla, sadašnja i buduća djela predajemo Gospodi-nu, potaknuti raspoloženjem koje iščitavamo u Psalmu 115, Psalmu koji veli: Non nobis, Domine, sed nomini tuo sit gloria! Ne nama, o Jahve, ne nama, već svom imenu slavu daj! (Ps 115, 1) Ali, ne zaboravljamo još nešto što je za svaki život, za povijest zajednica i naroda tako potrebno i izgrađujuće – a to je dimenziju zahvalnosti. Et grati estote! I zahvalni budite! – piše Kološanima apostol Pavao. Kad on piše i potiče na novi život u Kristu, poučava nas što je to što trebamo odbaciti, a u što se trebamo zaodjenuti – kao izabranici Božji i ljubljeni. Tada on, na kraju, ne kao nešto usputno, dodaje: I zahvalni budite! (Kol 3, 15) I na drugom mjestu isti će Apostol zapitati: Što imaš, a da nisi primio? (1 Kor 4, 7) Zato s pravom možemo reći da je svojevrsno drugo ime za kršćanina zahvalnik. To je stav kojim, vjerujem i sestre redovnice, i uz njih svi mi, doživljavamo i izražavamo radost jubileja i izražavamo zahvalnost za sva dobročinstva ostvarena po zajednici Milosrdnih sestara sv. Križa u njihovu 150-godišnjem djelovanju od dolaska u Đakovo 1868. godine, odakle se njihovo djelovanje proširilo na mnoge krajeve Hrvatske i današnje zemlje europskoga jugoistoka.

Monografija – jubilejsko izdanje

Kako imamo prilike vidjeti, Monografija koju predstavljamo lijepo je, svečanije tiskarsko izdanje. Rekao bih, upravo jubilejsko. Većega formata, tvrdo ukoričeno na 274 stranice, a tekst je popraćen s mnogo fotografija koje, svaka za sebe kazuje „tisuću riječi”. Naslovnicu resi motiv samostanske zgrade u vrijeme dolaska sestara, i slikovni prikaz prizora dolaska prvih sestara u Đakovo u izradi studija Croatia filma iz Zagreba. Isti je prizor prikazan i na velikim plakatima koji su postavljeni u gradu Đakovu u lipnju ove godine, u pripravi na središnje obilježavanje sestarskoga jubileja. Ispod spomenutoga slikovnog prizora stajale su riječi biskupa Josipa Jurja Strossmayera, iz pisma kojim on (sjetimo se jedan veliki Strossmayer), upravo molećivo, piše upravi Družbe Milosrdnih sestra sv. Križa, sestri Mariji Tereziji Scherer, u Ingenbohlu: Časna Majko, smilujte se … i pošaljite sestre. Uvjeren sam, da ćete time sagraditi tisuću stuba u nebo. Sjetimo se i činjenice, koja će nam kasnije postati tako razvidna i jasna: tada je Strossmayer pisao osobi koja će i u zadnjim trenutcima života, dok je umirala, imati na usnama zaziv: „Nebo, nebo.” U tom svjetlu, zapravo u odsjaju i zagledanosti u nebo, razvijalo se djelovanje i ostvarivala karizma sestarske zajednice. Autorica Monografije osnovnu liniju redovničke karizme sažima u naslovu svojega Uvodnoga slova: Potreba vremena volja je Božja. Hrvatska provincija dio je redovničke zajed-nice Milosrdnih sestara sv. Križa. Osnovane sredinom 19. stoljeća zaslugom kapucina o. Teodozija Florentinija (1808.-1865.), koji je – sjetimo se, prije družbe „naših” sestara već bio osnovao družbu Sestara sv. Križa. No, „potreba vremena” ubrzo je pokazala nove zahtjeve i mogućnosti te, na čelu sa sestrom M. Terezijom Scherer, nastaje novi ogranak, i stasa nova družba pod službenim nazivom Congregatio Sororum Caritatis Sanctae Cru-cis - u doslovnijem prijevodu Družba sestara ljubavi sv. Križa, što se drugim riječima snažno izražava i atribu-tom „milosrdne” sestre sv. Križa.

Katolicitet zajednice i djelovanja

Prve sestre, njih 6, stižu u Đakovo 7. lipnja 1968. godine. Monografija s. M. Estere donosi nam kratke nazna-ke o putovanju do Đakova. Čitav tjedan, najprije iz Ingenbohla u Švicarskoj do Beča, zatim – prelazak na brod (je li to bio parobrod, svakako nije bio gliser) do Osijeka, i – najposlije – prelazak u zaprežna kola do Đakova. Većinom je tu bila riječ o mlađim sestrama, najstarija je imala 42 godine. Od zanimanja veoma šaroliko – od vrtlarice do bolničarke, učiteljice i učiteljice glazbe, koja dolazi s 23 godine i, iak