Rev•. foe. polit., god. Iv, hr. 3, .ftr. 325-334, Zagreh 1997.

meneutici te politici i etici kvalitativnih istra-živanja.

Dok se u drugom poglavlju prvenstvenorazmatra specifični odnos kvalitativne teorije injene praktične primjene, u trećem poglavljuautor nas vodi kroz različite teoretske paradig-me i perspektive odgovorne za različite pristu-pe kvalitativnom istraživanju. Pored uvodnedefinicije paradigme zasnovane na Kuhnovompristupu, autor razmatra tradicionalne i alter-nativne paradigme, klasifikaciju istraživačkihparadigmi, paradigmatski status socijalnog ra-da (autor je socijalni radnik), konstruktivizami interpretativne paradigme, kritičku teoriju imetodologiju, feminizam i modele kvalitativ-nog istraživanja, etnološke modele u kvalita-tivnim istraživanjima te kulturološke studije ikvalitativna istraživanja.

S četvrtim poglavljem autor zapravo zapo-činje raspravu o konkretnom činu, izvođenjukvalitativnih istraživanja. Ovo poglavlje podnaslovom "Strategije istraživanja" bavi se raz-radom plana istraživanja pri čemu autor su-protstavlja nacrt istraživanja istraživačkimstrategijama. Pored opisa faza za izradu te-meljnog nacrta kvalitativnog istraživanja, au-tor daje iscrpan pregled najvažnijih istraži-vačkih strategija kvalitativnog istraživanja.Tako se ovdje mogu pronaći prikazi: studijeslučaja, studija zajednice, terenskih istraživa-nja, akcijskih i aplikativnih istraživanja te feno-menologije, etnometodologije i interpretativ-ne prakse.

Peto, šesto i sedmo poglavlje knjige posve-ćeni su na neki način prikazu procesa pre-nošenja kvalitativnog mišljenja u praksu. Ov-dje se prikazuju metode prikupljanja i selekci-je empirijskog materijala, metode analize kva-litativnog empirijskog materijala te umijeće in-terpretacije i evaluacije.

Knjiga završava zaključnim razmatranjimagdje autor još jednom rezimira glavne sastav-nice knjige i daje neka zanimljiva viđenja dalj-njeg razvoja kvalitativnih istraživanja i pripad-nika znanstvene zajednice koji se njima bave.Tu je i pogovor u kojem nas autor potiče narazmišljanje i polemiku o nekoliko najvažnijihpitanja iz prostora kvalitativnog mišljenja.

Sve u svemu može se reći da se radi o jed-noj zanimljivoj i vrijednoj knjizi u formi sve-učilišnog priručnika. Ona će odsad biti dio ob-vezne literature iz kolegija "Metodologija is-traživanja u socijalnom radu" kojeg autor pre-

328

Knjige i čafopLfi

daje na Studijskom centru socijalnog rada, a zaočekivati je da će ista postati dio studija meto-dologije na srodnim društveno-humanističkimstudijima kod nas. Tim više što ova knjiga nesamo da popunjava jednu prazninu u domaćojliteraturi iz metodologije društvenih istraživa-nja, nego ona predstavlja i svojevrsni pionirskizahvat na ovom području u Hrvatskoj.

Nino Žganec

MODERNITY, PLURALISM AND THECRISIS OF MEANING.The Orientation of Modern Man

Peter L. Berger, Thomas Lnckmann

Bertelsmann Foundation Publishers,Giitersloh, 1995.

Bergerova i Luckmannova knjižica o mo-dernosti, pluralizmu i krizi smisla u modernomsvijetu dio je šireg i, čini se, vrlo ambicioznogprojekta, odnosno cijele serije projekata zakla-de Bertelsmann, čija je nakana, kako saznaje-mo iz kratkog uvoda W. Weidenfelda, svestra-no i iscrpno tematiziranje problematike "kul-turne orijentacije" modernog čovjeka. Moder-nost, podsjetimo se, nije niti nova niti nei-stražena tema, nego je, naprotiv, već dugo nadnevnom redu kao jedan od najurgentnijihproblema koji se postavljaju pred filozofijsko iznanstveno propitivanje sudbine pojedinca idruštva. Štoviše, modernost je i vodećom te-mom današnjih rasprava u sociologiji i socijal-nim znanostima, o čemu uvjerljivo svjedoči iveć nepregledno more literature. To nije nima-lo čudno ima li se na umu činjenica da moder-nost danas više nije "pojava" koja oblikuje iodređuje samo takozvana razvijena, zapadnadruštva, nego je - nezaustavljivim širenjem iz-van zemljopisnih granica zapadne kulture i ci-vilizacije - postala u doslovnom smislu riječiglobalnim, planetarnim fenomenom.

Tematsko-problemski fokus istraživačkihinteresa zaklade Bertelsmann na temu "kultur-ne orijentacije" modernog čovjeka može se,prema već spomenutom uvodu W. Weidenfel-da, svesti na tri osnovna pitanja. Prvo od njihglasi: na koji način pojedinac ostvaruje smisle-

Rev.. soc. polit., god. Iv, br. 3, "tr. 325-334, Zagreb 1997.

ni život birajući iz velikog mnoštva opcija kojepruža pluralističko društvo? Drugo, kako poje-dinci usklađuju brojne uloge i socijalne mrežeu kojima postoje i djeluju, odnosno kako uspi-jevaju stabilizirati vlastite identitete? Treće,kakvi vrijednosni sustavi određuju njihove ide-je o dobru i zlu, a s time su povezana i pitanjakakve zajednice tvore pojedinci koji dijele istivrijednosni sustav te kako i koliko te zajednicedoprinose integraciji/dezintegraciji društva ucjelini? Ta se pitanja danas postavljaju u po-sebno zaoštrenom obliku jer su na sve tri spo-menute razine u modernim društvima izgu-bljeni oni povezujući sadržaji koji su nekoć -kao samoevidentni i tradicijski zajamčeni - osi-guravali snalaženje i orijentiranje u svijetu.Harmoničan, dobro sređen i transparentansvijet života zamijenjen je kompleksnim, poli-perspektivno segmentiranim i teško pregled-nim životnim okružjem, u kojemu smisao op-stanka postaje mutnim i nejasnim ili čak posvenestaje iz vidokruga pojedinca.

Bergerova i Luckmannova knjiga donosianalizu osnovnih mehanizama koji su dovelido "krize smisla" u modernom društvu. Iako je,prema Weidenfeldovu uvodu, nastala u sklopuprojekata koji se bave problemima orijentiran-ja u užim socijalnim okružjima (susjedstvo) ina radnom mjestu, dotična studija zahvaćamnogo širi tematsko-problemski raspon i do-spijeva do vrlo općenitih zaključaka o naravimoderniteta i njegovim posljedicama po razvojdruštva. Takva dubina zahvata proizlazi iz Ber-gerova i Luckmannova temeljnog uvjerenja dasvaki pokušaj rješavanja enigme gubitka smislau modernom društvu nužno mora položitiračuna o općim uvjetima i temeljnim struktu-rama ljudskog smislenog opstanka. To, izmeđuostalog, znači i da raspravu valja započeti ispi-tivanjem najopćenitijih antropologijskih pret-postavki, odnosno temeljnog ljudskog stanja.Znakovito je da za označavanje tog seta pret-postavki naši autori rabe staru skolastičku sin-tagmu conditio humana, koju su već plodotvor-no aktivirale i suvremena filozofijska antropo-logija i socijalna teorija. Time je, naime, na sa-mom početku rasprave jasno sugerirano dajedno od najvažnijih uporišta izvođenja čini ta-kozvana visoka teorija, pri čemu posebno mje-sto pripada filozofiji (otkud djelomice proizla-zi i specifična manira izlaganja materijala teveliki udio nesociologijskih, odnosno fiIozi-jskih, literarnih i općekulturnih referenci). No,

Knjige i časopisi

također valja odmah naglasiti da usidrenje dis-kusije u tom tipu teorije nikako ne implicirametodologijsku jednostranost ili isključivost-na niz važnih mjesta u knjizi Berger i Luck-mann odlučno inzistiraju na empirijskoj verifi-kaciji svojih hipoteza.

Rasprava, dakle, otpočinje na visokoj razi-ni apstrakcije; njezino ishodište su opće antro-pologijsko-epistemologijeskekonsideracije. Smi-sao čovjekova života i pripadnog mu svijetakonstituira se, drže Berger i Luckmann, u ljud-skoj svijesti - u svijesti pojedinca koji je dvo-struko određen: upojedinjenjem u tijelu i soci-jaliziranjem u osobu. No, popis ključnih karak-teristika ili elemenata koji određuju naravljudske vrste ipak je nešto dulji te uključuje svi-jest, individuaciju, osobni identitet, speci-fičnost tijela, društvo i socijalno-povijesnukonstituciju osobnog identiteta. Riječ je o ele-mentima koji ne određuju samo fizionomijuvrste nego i profil svakog pojedinca - filoge-neza ima svoj pandan u svakoj pojedinoj onto-genezi. Ovdje, dakako, nije ni potrebno nimoguće ulaziti u potankosti Bergerove i Luck-mannove skice osnovnih performansi svijesti,koje tvore višeslojni smisao ljudskog iskustva.

Valja ipak podsjetiti da pojedinac nije izoli-ran poput Leibnizove monade bez prozora.Osobni se identitet, naprotiv, oblikuje u sukce-siji raznovrsnih socijalnih djelovanja. Socijalnaakcija može biti direktna ili indirektna, uza-jamna ili unilateralna, ona objektivira subjek-tivni smisao i tvori njegove više, kompleksnijeslojeve. Tijekom procesa objektiviranja sub-jektivni smisao iskustva ili djelovanja bivaodvojen od izvorne situacije i postaje - kaotipski ili tipičan smisao - podatnim za uklju-čivanje u socijalnu zalihu znanja. Iz te zalihepristiže i građa od koje se oblikuju institucije.Razvoj socijalno-povijesnih rezervoara smisla iinstitucija ima dalekosežnu svrhu - on posvemijenja čovjekovo ponašanje i orijentiranje usvijetu: oslobađa ga (pre )teškog bremena rje-šavanja svakog pojedinog problema od po-četka (autori će čak ustvrditi da "institucije na-domještaju instinkte", str. 41). Umjesto da se,dakle, uvijek iznova suočava s nuždom da sva-ku zadaću ili problem razumije i rješava abovo, pojedinac većinu situacija prepoznaje utemeljnoj identičnosti s nekom već familijar-nom konstelacijom.

No, kao što sva ponavljana djelovanja nebivaju transformirana u institucije tako ni sav

329

Rev. sac. polit., god. Iv, br. 3, str: 325-334, Zagreb 1997.

subjektivno konstituiran i intersubjektivne ob-jektiviran smisao ne biva apsorbiran u socijal-ne zalihe znanja. O tomu odlučuju drugi pro-cesi u kojima objektivirani smisao biva socijal-no procesiran. Ti procesi uvelike ovise o domi-nantnim društvenim odnosima, a njihov krajnjirezultat je specifična povijesna struktura soci-jalnog rezervoara smisla, koju strukturu karak-terizira podijeljenost na opći dio, dostupansvim članovima društva u obliku općeg znanja,s jedne strane, i specijalistički dio, s druge stra-ne. Opći dio rezervoara smisla tvori jezgru sva-kodnevnog zdravog razuma (common sense),koji je labavije strukturiran te sastavljen od di-jela koji regulira praktičnu rutinu svakodnevi-ce i dijela koji izlazi na kraj s neobičnim, nesva-kodnevnim situacijama. U pojedinim područ-jima to opće znanje uključuje čvršće strukturi-rane interpolacije specijalističkog znanja (pri-mjerice, specijalistička znanja koja u popu lari-ziranom, lakše probavljivom obliku posredujumasovni mediji).

Područja smisla nisu homogena, nego sustratificirana. "Najniže", najjednostavnije tipi-zacije odnose se na osnovne činjenice prirode idruštvenog svijeta te utemeljuju bazične obra-sce iskustva i djelovanja. Viši sloj čine shemedjelovanja orijentiranog maksimama o višimvrijednostima. Takve nadređene "konfiguracijevrijednosti" razvijale su stare visoke kulture ureligijskim i, kasnije, filozofijskim vrijednos-nim sustavima. Više vrijednosti u pravilu stav-ljaju totalitet života u odnos s vremenom kojetranscendira život pojedinca ("vječnost"). In-stitucije pak utjelovljuju "izvorna" djelovanja ismisao koji su se definitivno pokazali regula-tivnim za određeno područje života, pri čemuposebno važno mjesto pripada onim instituci-jama čije funkcije uključuju socijalno procesi-ranje smisla. Uopćeno formulirano, institucijeimaju zadaću pohranjivanja smisla djelovanjakako u pojedinim životnim situacijama tako i sobzirom na vođenje cijelog života. Pojedinacse prema njima pojavljuje u dvostrukoj ulozi:kao potrošač i, znatno rjeđe, kao (su)proizvo-ditelj smisla. Oko minimuma zajedničkog smi-sla - čiji opseg može značajno varirati - oku-pljaju se životne zajednice, koje karakterizi-raju regularno ponavljana, direktno reciproč-na djelovanja u trajnim društvenim odnosima.

Ako se subjektivna i intersubjektivna krizapojavljuje u masovnim razmjerima u društvu,onda razloge tomu valja, prema Bergeru i

330

Knjige i časopisi

Luckmannu, tražiti ne u pojedincu, nego u da-noj intersubjektivnosti ljudske egzistencije,odnosno u samoj društvenoj strukturi. Na ovojtočki rasprava, doduše, ne postaje manje ap-straktnom, ali se svakako mijenja njezin disci-plinarni okvir - s opće antropologijsko-episte-mologijske problematike autori se približavajusociologijskoj optici. Sagledavajući povijest čo-vječanstva u cjelini, oni razlikuju dva osnovnatipa društvene strukture. Prvi tip, vrlo otporanna krize smisla, jest onaj koji ima jedan jediniopće obvezujući vrijednosni sustav u kojem supojedini slojevi i područja smisla dobro inte-grirani. Društvena zaliha smisla pohranjena jeu institucijama, koje ujedno imaju glavnu ulo-gu pri njihovom administriranju i svakovrsnommanipuliranju. Drugi tip društva odlikuje ne-postojanje takvog univerzalno obvezujućeg su-stava vrijednosti. Taj je tip, za razliku od prvo-ga, jako podložan krizama smisla. U krizi smi-sla podložnim društvima "velike" su se institu-cije (gospodarstvo, politika i religija) odvojileod nadređenog sustava vrijednosti te polažupravo samo na vlastito, čvrsto omeđeno po-dručje administriranja. Tako gospodarske i po-litičke institucije obvezuju na instrumentalno-racionalno osmišljavanje zbilje i djelovanje, areligijske institucije "nude" vrijednosno-racio-nalne kategorije za upravljanje cjelinom živo-ta. Stoga su religije kategorije kategorije "višegreda", načelno nepomirljive s reduciranom op-tikom instrumentalno-racionalnog djelovanja.Zbog inkompatibilnosti tih parcijalnih sustavavrijednosti, zahtjevu za integriranjem pojedin-čeva života u neki nadređeni vrijednosni sustavmoguće je udovoljiti još jedino u području ne-dimutom drugim "velikim" institucijama - u"privatnoj" sferi. Takvo stanje stvari autori na-zivaju pluralizmom. Riječ je o koegzistencijirazličitih vrijednosnih sustava i njihovih frag-menata u istom društvu, što rezultira paralel-nim postojanjem posve različitih zajednicasmisla. Utoliko ukoliko je sam pluralizam "po-stao nadređenom vrijednošću za društvo, mo-žemo govoriti o modernom pluralizmu" (str.27), zaključuju Berger i Luckmann. U plurali-stičkom su društvu, štoviše, i sami središnjistrukturalni aspekti društva uzdignuti na rang"prosvijetljene" vrijednosti. Tako, primjerice,status prosvijetljene vrijednosti par ecxellenceposjeduje tolerancija - temeljna vrlina bez kojebi zacijelo bio nemoguće mimo otrpjeti raz-ličitost drugih, u neposrednoj blizini (su)po-stojećih sustava vrijednosti i svjetonazora.

.....

Rev. soc, polit., god. Iv, br. 3, str. 325-334, Zagreb 1997.

Modernizam je istoznačan sa stalnim kvan-titativnim i kvalitativnim porastom pluralizaci-je. Strukturalni uzroci te pojave dobro su po-znati: rast populacije i migracije, urbanizacija,tehnologija utemeljena na znanosti zadnjihstoljeća, industrijalizacija i tržišno gospodar-stvo, vladavina prava i demokracija, itd. Svi tičimbenici prisiljavaju najrazličitije ljude datrajno međusobno opće na razumne i mirolju-bive načine. No, pluralizam je ujedno i glavniuzrok krize smisla u modernom društvu, us-tvrđuju Berger i Luckmann.

No, pluralizam svakako nije pojava koja bibila svojstvena isključivo modernim društvima,podsjećaju naši autori, jer njegove različitevrste nalazimo kroz povijest u mnogim društvi-ma (stara i suvremena Indija, Rimsko carstvo,helenistička Grčka, srednjevjekovna Europaitd.). U tim su slučajevima ili različiti načiniživota bili u odnosu spram zajedničkog nad-ređenog vrijednosnog sustava ili su pak odnosirazličitih naroda i socijalnih grupa bili reguli-rani kroz institucionalizirane sheme djelovanjau sferama instrumentalne racionalnosti, bezinterferiranja različitih nadređenih vrijednos-nih sustava. U modernim društvima - i upravoje to differentia specifica modernog pluralizma!- grupe i životne zajednice različitih sustavavrijednosti i svjetonazora ne samo da žive uistom društvu, nego se njihovi odnosi više neodvijaju samo na neutralnom terenu striktnoodvojenih djelovanja u institucionaliziranimfunkcionalnim sferama. Stoga "susreti ili, pododređenim okolnostima, sudari između raz-ličitih vrijednosnih sustava i svjetonazora po-staju neizbježni" (str. 28-9).

Kad je riječ o drugom važnom sastojkumodernizacije, sekularizaciji, onda stvari stojenešto drukčije. Jer sekularizacija naprosto nijenužni sastojak modernizacije kao moderniza-cije, pa (zapadno )europski model sekularizira-ne modernosti - koji se inače čini tako plauzi-bilnim i univerzalnim - ima ograničenu iz-voznu vrijednost. O tomu uvjerljivo svjedoči i"najmodernija" zemlja svijeta, SAD, u kojoj jereligija ne samo vrlo živa nego i naglašeno pri-sutna kako na institucionalnoj razini tako i usvijesti i upravljanju životom milijuna ljudi. Sdruge strane, velika su područja takozvanogTrećeg svijeta u znaku snažnog izbijanja razno-vrsnih religioznih pokreta. Iako najviše pažnjena Zapadu privlači takozvana islamska revolu-cija, naši autori još intrigantnijom drže plane-

Knjige i časopi"i

tarnu ekspanziju evangeličkog protestantizma,jer taj novi protestantizam, pišu oni, šireći sepoput prerijske vatre, obuhvaća široka pro-stranstva istočne i jugoistočne Azije, subsa-harske Afrike i, što najviše iznenađuje, svezemlje Latinske Amerike.

Dosta prostora Berger i Luckmann po-svećuju analizi različitih aspekata modernoggubitka socijalnih zaliha nespornih i zajam-čenih (taken-J or-granted) znanja i sadržaja. Taanaliza ponovo vraća raspravu na, čini se,ključni fenomen institucija, čije funkcije autoriu odlučnim dionicama analize nastoje ra-zumjeti u osloncu na teoriju institucija nje-mačkog filozofa A. Gehlena. U tom se kontek-stu posebno izdvaja podjela institucija na"posredujuće" (intennediary) i ne-posredujuće,pri čemu su znatno važnije one prve. One su,naime, posredujuće u tom smislu što "posre-duju između pojedinca i obrazaca iskustva iakcije utvrđenih u društvu", pa kroz njih poje-dinci "aktivno pridonose proizvođenju i proce-siranju socijalne zalihe znanja" (str. 53). Te-meljna značajka posredujućih institucija je daomogućuju stanje u kojemu pojedinci posto-jeće socijalne zalihe znanja ne doživljavaju kaozadane nekim izvanjskim autoritetom, negokao repertoar raznovrsnih mogućnosti kojioblikuju pojedinci u društvu i koji je stoga ot-voren daljnjim promjenama i razvoju.

Najveće nade Berger i Luckmann polažuupravo u taj tip institucija. Jer one su, čini se,glavnim razlogom što se moderna društva po-sve ne raspadaju pogođena pandemijskom, op-ćom krizom smisla. Svojim janusovskim licem,koje gleda "gore", prema velikim institucijama,ali i - dakako, mnogo važnije! - "dolje", premaživotima i iskustvu pojedinaca, posredujuće in-stitucije funkcioniraju poput imunološkog su-stava društva, koji "virusu" besmisla ne dopu-šta jačanje i širenje preko točke koja bi bila fa-talnom po društvo. No, svjesni apstraktnosti istanovitih pojednostavljenja u vlastitoj argu-mentaciji i ključnoj hipotezi, Berger i Luck-mann, kao što smo i prije spomenuli, inzisti-raju na nužnosti njihove skrupulozne empi-rijske provjere. Ta će provjera, dakako, moratiodgovoriti na dva osnovna pitanja: vrše li te in-stitucije uistinu posredujuću funkciju te čine lito doista u oba smjera.

Nije teško uvidjeti da Bergerova i Luck-mannova raščlamba moderniteta i modernekrize smisla ne donosi bitne novosti ni na dija-

331

RJJv.sac. polit., god. Iv, br. 3, .•tr. 325-334, Zagreb 1997.

gnostičkom ni na terapijskom planu. To niječudno već i stoga što je, kako već rekosmo,modernitet odavno postao obligatnom temomnepreglednog mora socijalnoteorijskih raspra-va, pa su sve bitne crte moderne postale goto-vo općim mjestima u socijalnoj teoriji. S drugestrane, već su dobro poznati i fragmentacijskiprocesi koji su sveobuhvatni smisaoni i svjeto-nazorski ordo nepovratno zamijenili nepre-glednim mnoštvom malih svjetova života i za-jednica smisla. Raspoznala ih je teorija (iscrp-na i raznovrsna rasprava o postmoderni tije-kom posljednjih dvadesetak godina!), ali, mo-gli bismo reći, i sam život. O ovom drugomsvjedoči, primjerice, i postfordistička "revolu-cija" otpočela još u 70-im godinama, koja je -na socijalnim posljedicama bremenitom po-dručju proizvodnje i gospodarstva - diktat ma-sovnih, jednoobraznih serija proizvoda zamije-nila malim, fleksibilno dizajniranim serijama,senzibiliziranim za osebujne potrebe malih,precizno ciljanih grupa. No, sve to, pa ni onošto ovdje nismo mogli spomenuti, ne umanjujevrijednost Berger-Luckmannova rezimea mo-derne situacije, koji će, držimo, svoju punu vri-jednost pokazati osvjetljujući put empirijskimistraživanjima kojima je, i po razumijevanjuautora, tek koncepcijskom vodiljom i prethod-nicom.

Zdenko Zeman

UNEMPLOYMENT POLICYGovernment options for the labourmarket

Dennis J. Snower i Guillermo de laDehesa (eds.)

Cambridge University Press, Cambridge,1997.

Ovaj zbornik spada među najvažnije knjigeo politici prema nezaposlenosti objavljene uposljednjih desetak godina. U njemu vodećieuropski i američki ekonomisti pružaju susta-van i kritički pregled i analizu političkih sred-stava za smanjivanje nezaposlenosti. Svaka po-litička mjera razmotrena je s različitih strana istanovišta, a svaki prilog popraćen je kritičkim

332

Knjige i časopisi

komentarom drugih autora. Unatoč vrlo viso-koj razini ekonomske sofisticiranosti i intelek-tualne kvalitete, tekstovi su pristupačni obra-zovanome neekonomistu. Zbornik predstavljaobvezno štivo za sve stručnjake koji žele ko-mentirati problem visoke nezaposlenosti ili iz-ložiti prijedlog njegova rješenja.

U poglavlju pod naslovom "Vrednovanjepolitika prema nezaposlenosti: što nam govoreteorije na kojima se temelje" Dennis Snowerkritički prikazuje četiri osnovne grupe politikaprema nezaposlenosti i makroekonomskih te-orija iz kojih one izviru. Prva je "laissez-faire"stav prema kojemu država treba činiti malo iliništa kako bi utjecala na nezaposlenost. Njupodupire tradicionalna teorija o prirodnoj sto-pi nezaposlenosti, zatim teorija o intertempo-ralnoj spustituciji rada i dokolice, te teorija orealnom poslovnom ciklusu. Druga grupa supolitike upravljanja agregatnom potražnjom,zasnovane na kejnzijanskim i novokejnzijan-skim teorijama, te na teorijama o transmisij-skim mehanizmima između tržišta proizvoda itržišta rada. Treću grupu sačinjavaju politikeponude čiji je cilj povećanje produktivnostirada, a koje se protežu od smanjenja doprino-sa iz plaća preko javnih investicija u infrastruk-turu do posredovanja u zapošljavanju. Njihovutjecaj može se analizirati kroz teoriju traže-nja, teoriju implicitnih ugovora i teoriju plaćaefikasnosti. Napokon, u četvrtoj su grupi insti-tucionalne politike čiji je cilj promijeniti insti-tucije tržišta rada kako bi se smanjila nezapo-slenost. One se temelje na teorijama o sindika-tima, kolektivnom pregovaranju i odnosu insi-der-outsider. One obuhvaćaju: reformu susta-va kolektivnog pregovaranja, snižavanje tro-škova otpuštanja, pomoć u traženju posla zadugotrajno nezaposlene, diobu radnoga mje-sta, rano umirovljenje, uklanjanje zapreka zaformiranje novih tvrtki, diobu dobiti, reformusustava beneficija za nezaposlene, subvencijeza zapošljavanje i obuku, te transfer beneficija.

U sljedećem poglavlju, pod naslovom "Vi-soka nezaposlenost sa stanovišta političke eko-nomije", Gilles Saint-Paul iznosi hipotezu da jevisoka nezaposlenost rezultat demokratskogpolitičkog procesa. Naime, zaposleni, koji činesnažnu glasačku većinu, podržavaju političkemjere koje izazivaju nezaposlenost: zakonskoodređivanje najniže plaće, postavljanje zapre-ka otpuštanju i nametanje doprinosa poslo-davcima. S druge strane, nezaposleni su slabo